Florian Bieber: Otrovna sedmica pred Haškim sudom

Kada je Slobodan Praljak ispio otrov nakon što je čuo potvrdu svoje presude pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, bio je to dramatičan potez dramaturga i ratnog zločinca.

Odgovornost za sistemki progon Bošnjaka i druge zločine, što je Haški sud potvrdio kaznama protiv njega i pet preostalih optuženika, nije bila iznenađujuća, baš kao ni osuđujuća presuda u slučaju bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića nekoliko dana ranije.

Presude ovog Suda bile su neujednačene i nikada nisu mogle zadovoljiti očekivanja žrtava, boraca za ljudska prava i akademskih građana, ali su važne, s obzirom da ni Mladić ni šestorka nikada ne bi bili osuđeni pred srbijanskim, bosanskohercegovačkim ili hrvatskim sudovima.

Kao drugo, reakcije na presude naglašavaju u kolikoj mjeri političke elite u sve tri zemlje prosperiraju na račun poricanja zločina.

Poricanje u današnjem vremenu predstavlja kombinaciju poricanja samih zločina, ili, u slučaju kada takvo poricanje više nije moguće, poricanja organizacije njihovog izvršenja.

Ovo je najbolje ilustrirano naslovom iz hrvatskih dnevnih novina ‘Jutarnji List’: “Mi ne negiramo zločine HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane), ali oni nisu počinjeni s namjerom.”.

Političari iz vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) opisuju Praljka kao heroja, baš kao što i mnogi srpski političari nazivaju Mladića herojem.

Neki od njih, poput Bože Ljubića, čak su opisali njegovo samoubistvo kao herojski čin, kao da je Praljak postigao išta značajno za sebe ili bilo koga drugog izvršivši samoubistvo.

Ove izjave i narativi na kojima su zasnovani neodvojivo su povezani s ratnim zločinima.

Haški sud sigurno nije bez mane – samo jučer smo svjedočili neviđenom sigurnosnom propustu, kada je Praljku omogućeno da se otruje u toku samog ročišta – ali oni koji smatraju da se Tribunal mogao nositi sa politikama koje su “otele pravdu” su preoptimistični.

Ova otrovna sedmica u Haagu je pokazala da nakon skoro 25 godina međunarodne i tranzicione pravde, evropskih integracija i regionalne saradnje – političke interpretacije ratova i zločina nastavljaju biti antagonističke i u međusobnoj suprotnosti, čak mnogo više nego prije deset godina.

Primamljivi i jednostavni odgovor je da zaboravimo te teme. U medijskoj slici Balkana gdje tabloidi žive od stalnih prepucavanja o prošlim i budućim sukobima, najlakše je odustati. Ono što je potrebno, međutim, jeste suprotni pristup.

Nacionalistički narativi negiranja i viktimizacije su otrov u političkom diskursu i životu Hrvatske, BiH, Srbije i Kosova.

Oni pravdaju ratne zločine i na taj način omogućavaju da ratni zločinci postanu heroji, a da se zločini ignorišu. Nestaju počinioci i odgovorni. Na ovaj način pravdaju se i buduća zlodjela.

Tribunal i evropske integracije nisu suštinski promijenili lokalne narative – kako u članici Evropske unije Hrvatskoj, tako i u aspirativnoj članici Srbiji – što dokazuje da suočavanje s prošlošću ne može biti nametnuto izvana.

Ovakvo stanje potvrđuje slične situacije u prošlosti. Na kraju krajeva, Njemačka se suočila s vlastitom prošlošću ne nakon denacifikacije ili zbog uspjeha snaga Alijanse, već dvije decenije kasnije.

Današnja poteškoća leži u tome da oni koji slave zločince i negiraju zločine nisu samo uobičajeni desničari i zloupotrebljivači vjere – kao što smo svjedočili na misama podrške haškoj šestorci i sedam dana ranije kada je patrijarh Ortodoksne crkve kritikovao Mladićevu presudu.

Među njima su i vodeći “proEvropski” političari, poput konzervativaca HDZ-a u Hrvatskoj ili naprednjaci u Srbiji, članovi bh. Predsjedništva i drugi, koji su svi skupa propustili priliku da osude zločine i krenuli putem relativizacije.

Tako Haški sud, u svoje zadnje dane, demonstrira koliko smo daleko od suočavanja s prošlošću, i kako ćemo za taj poduhvat morati tražiti nove platforme.

Florian Bieber je profesor na Univerzitetu u Gracu.