Savez kolumnista | Faruk Šehić: Pregaženi čovjek, pregažena zemlja

Ovo kako je ministar "inozemnih" poslova satrao žutim bagerom s Temua Milorada Dodika, ovome sve krenulo u životu. Amnestiran od američke administracije, nema nikakvu funkciju ali vlada genocidnim entitetom suvereno.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Sastaje se svaki dan haman sa svjetskom liderima; jaran je sa ratnim zločincima Netanjahuom i Putinom, rado viđen gost gdje god odluči da navrati. Džaba što sad radi i gore stvari nego što je ikad radio, recimo to da je negiranje genocida dovedeno na taj nivo da to više nije negiranje nego slavljenje, potpuni trijumfalizam zbog urađenog zla.

Trijumfalizma zločina nad zločinima

Čini se da je društvo u manjem, genocidnom entitetu doseglo taj momenat istorijskog zrenja i vrenja da mogu otvoreno slaviti ubijanje desetine hiljada civila, žena, djece, staraca, novorođenčadi, ratnih zarobljenika...

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Skoro sam išao u Banjaluku i svraćao u jedan fin i miran kvart u centru grada, i tu su parole o nedavanju Kosova i slične stvari sasvim normalne kao muzički grafiti i murali u sarajevskoj zlatnoj dolini. To što su ovdašnji mudroseri iz "socijaldemokratskih" partija stalno sebi mrmljali u bradu na press konferencijama kako je to sve samo folklor, nebitno, predizborna kampanja i slično, sada je zaživjelo u svom punom sjaju trijumfalizma zločina nad zločinima.

Kad izađem na prozor vidimo ovaj novi objekat na Trebeviću i shvatam da sutra da se zarati, upravo će zaposlenici u objektu imati zadatak da ga zapale, jer je "obekat" (kako bi rek'o Krajišnik s krilatim obrvama) na teritoriji manjeg, genocidnog entiteta, na puškomet od glavne ulice zlatne sarajevske doline.

Tako to biva s destrukcijom i masovnim ubijanjima, svako ima svoj zadatak. Zna se ko koga treba ubiti, gdje ga sačekati, šta uraditi s tijelom. Zadatak se mora uraditi kako je naređeno, kao što se i desilo u proljeće 1992. Dok je u isto vrijeme raja mahala zastavama rahmetli države nadajući se spasu s nebesa umjesto da su se prifatili puške, pa fino na barikade koje su napravili maskirani, dobri i zavedeni ljudi s automatima i sijačima smrti.

Kako se manjina prifatila puške, tako danas je još veća manjina ljudi koje ja svjesna, recimo, diplomatske ofanzive Milorada Dodika, čovjeka bez funkcije ali ne i bez svojstava. Onog istog čovjeka za kojeg su "trojkaši" govorili da je gotov, izoliran. Pa dobra mu ta izolacija, nikad mu bolje na vanjskopolitičkom planu nije bilo. Ima karte u rukama što bi reko narančasti fašista, i zna kako da igra s njima.

Prazne ljušture

Dok u nas snimaju spotove prazne ljušture od političara koji za ovog mandata nisu uradili ništa na vanjskopolitičkom planu ali sad, ušminkani, zategnuti, siju isprazna obećanja kako je ova država jaka kao beton.

Ovolikoj baražnoj vatri floskula začudio bi se i Staljin da može ustati iz groba. Ublehaši se nadaju novom mandatu, i neki dan naletim na kombi s likom jednog mrskog mi političara, i skontam u kakvoj to distopiji živim, gdje notorni poluinteligent ima svoj kombi s likom, imenom i prezimenom. Budžetski parazit koji za cijeli mandat ništa nije uradio, kao i šef mu stranke, poznat pod nadimkom Njiva. Jer je o državnoj imovini govorio kao o tamo nekim neuzoranim ledinama/njivama.

Nema tog bagera koji će pomesti sve loše stvari koje su uradili za mandata koji ističe za nekoliko dana. Da ne govorimo o dodatnom beznađu koje su natovarili na leđa prosječnom stanovniku ove zemlje, jer su dočekani kao spasitelji običnih ljudi, a otići će kao omražena bratija.

Kako njihova zvijezda sprinterski gasne, tako raste zvijezda pregaženog čovjeka, Milorada Dodika. Samo jednom u životu ti se ukažu neke šanse, jedna od tih je bila kada niste odlučili da uhapsite milom ili silom ovog mirnodopskog Radovana Karadžića.

Nego ga je šef obavještajne službe lično autom vozio da se javi u sud od kojeg je bježao. Velika je to pamet odredila da se sve tako desi, a plodove te ingeniozne političke gluposti gledamo svaki dan.

Plus što nas je EU otškartala kao sedmice u kartaškoj igri beli, nema nas na mapi nakvog evropskog puta, a isti ovi vladajući su obećavali brda i doline, zlatne EU kašike kojima ćemo jesti najukusniju hranu. Ispostavi se da s drvenim kašikama gutamo porcije njihove političke nemoći i bijede, da smo morali progutati sva ta silna poniženja od psovanja genocida do toga da fašista sjedi u UO javne televizije.

Država i tramvaji

Sve to što ste normalizovali kao biva zakleti antifašisti, ovoj zemlji će se vratiti u negativnom smislu. Antifašisti koji u federalnom parlamentu dižu rukice za fašistu iz stranke koja se diči ustaškim backgroundom.

I onda na predizborne plakate metnu neku crvenu ruku sa crvenom zvijezdom i svoje likove unutar te zvijezde. Kao da su ultraljevičarska stranka revolucionarne Barcelone, a ne prljavog i zapuštenog grada koji nema vode a i kad je ima užasnog je kvaliteta kao i zrak koji će nam doći s prvim maglama. Revolucionarno nema šta. Meni je opstanak/snaga ove države bitniji od novih tramvaja, a na opstanku ste radili u korist naših neprijatelja.

Kako je politika unosan biznis u banana državama kao što je naša, tako su osjetivši čari mandata i njegovih beneficija dosjetili se da žele biti nanovo izabrani. Pa teror mrskih faca na plakatama vlada gradom. Hoće li u ovom gradu/državi ikad političko sunce zasjati kako treba?

Znam odgovor, ali zaključite sami.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.