Od Koševa do Cardiffa | Faruk Šehić: "Digli smo se iz poraza i pobijedili za decenije frustracija"

Sjećam se svakog tog odlaska na stadion Koševo i svake utakmice koja je bila navodno istorijska, ali porazi su se nizali kao biseri na ogrlici. Niko nije želio nositi tu nisku bisera, ali ona nam je svejedno visila s vrata. Sa stadiona Koševo smo se vrlo rijetko vraćali u pobjedničkom slavlju, toliko rijetko da je to postalo mit. A mit je plod izmišljanja, mašte i pustih želja.

Piše: Faruk Šehić za Radiosarajevo.ba

Sjećam se kada nam je Grčka zabila gol i kada su pobijedili tim jedinim golom po klizavom terenu, a stadion ispunjen kao šibica. Sjećam se i legendarnog meča kada smo 1996. pobijedili Italiju, ali to je bila prijateljska utakmica. Bio sam tamo na Koševu svaki put. Bila je to kao ovisnost, ići na Koševo da budeš poražen.

Trending

Nedim Sladić rastužio navijače: Nepovoljne vremenske prilike neće dozvoliti gledanje utakmice vani

Sjećam se i poznatog TV novinara koji napušta utakmicu na poluvremenu kada gubimo od Austrije. Mi ostajemo na zapadnoj tribini do kraja, jer poraz se mora ispratiti, pošto nada navodno umire zadnja. Uvijek smo se nadali čak i kad je bilo očito da ne možemo ni do utješnog gola.

Sjećam se jednom kada svi dižu ruke od "repstacije" a ja odlazim po ledenom i kišovitom vremenu na istočnu tribinu i Rumuni nas rasipaju kao kilo riže po ledenim pločicama. Sjećam se i da smo uputili samo jedan udarac prema golu, ali otišao je trideset metara iznad prečke. Mislim da je šut oprobao brzonogi Vedin Musić. Rumuni nas uzeli, mislim, 3:0. Nije bilo nekoliko hiljada ljudi na maleroznom Koševu.

A sjećam se i Bilinog Polja kada igramo protiv kosmičkog sastava Španije u kojem igraju i Raul i Morientes, i tada ne gubimo, nego igramo neriješeno, i gol Bolića slavimo kao veliku pobjedu, ali to je na Bilinom Polju, koje će naknadno postati Zmajevo gnijezdo. Sjećam se i kako na putu do Zenice doživljavamo saobraćajnu nesreću u kojoj nam pucaju sve četiri gume, a felge bivaju iskrivljene kao da su od plastelina. Nađemo taksi iz Čekrčića i dolazimo do stadiona. U poluvremenu s radija puštaju Kemala Montena koji pjeva stih: "Vratio sam se živote…" U tom treutku dok još razmišljamo kako smo izbjegli direktan sudar s cisternom, shvatamo značenje tog stiha. Sama utakmica kao da se ne dešava iako je bila baš dobra.

Prije 5 dana

Zmajevi među najboljim timovima svijeta: Regionalni mediji pisali s velikom srećom o uspjehu BiH

Sjećam se i da bek Salgado tutnji pored Vedina Musića, iako plavokosi bek slovi kao naš najbrži igrač, ali Salgado kao brzi voz leti po desnoj strani. Ipak, Bilino Polje je mjesto gdje se ustanovila državnost ove zemlje, i gdje se pred papinskim izaslanikom lažno spustila Kulinova glava.

I sjećam se kako mazohistički ostajem do zadnjeg sudijinog zvuka pištaljke protiv Rumuna jer ne želim napustiti ukleto Koševo. To mi je dolazilo kao da sam bio na straži dok vani pucaju bukve od hladnoće a ja samo u tankoj jakni, hlačama, i sa ženskim šalom stojim u tranšeju na Padežu i prvi put u životu gledam kako stablo puca od hladnoće. Tako smo izdržavali i poraze na ukletom stadionu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I već kad bi s rijekom navijača krenuli uzbrdo ulicom kralja Tomislava znali smo, negdje u dubini duše, da treba razgoditi taj put, odugovlačiti ga maksimalno, jer smo u potaji znali da se približavamo još jednoj istorijskoj utakmici koja će se zvati porazom.

A sjećam se i kada je naša mlada reprezentacija igrala protiv mlade Češke republike i kada smo igrali zaista dobro, neriješeno. Tada sam prvi put možda vidio i Džeku, Salihovića, Ibiševića. Mislim da ga je Salihović zabio iz velike daljine. A poslije je ta ekipa Češke pobijedila na prvenstvu Evrope za mlade selekcije.

Vjerovatno se podosta toga izgubilo, nestalo u zaboravu na trenutke s Koševa kada smo gledali reprezentaciju. Kao meč protiv Srbije (ili se tada zvala Srbija i Crna Gora, SRJ, ko će ga znati) kada smo psovali neprijateljske navijače i sam utakmica je bila u drugom planu. I sjećam se kako smo morali ključeve i sav metal ostaviti prije ulaska na stadion, i sjećam se kako je lik morao skinuti majicu na kojoj je bila turska zastava, eto, da, biva, ne bi povrijedio neprijateljske igrače. Uvijek smo prednjačili u glupim stvarima.

Sjećam se navijačkih slogana koje smo svesrdno skandirali a nisu ugodni pretolerantnom uhu fine gradske raje.

Prije 1 dan

Pisac Faruk Šehić o Zmajevima: Ovo je više od fudbala, ovo je povratak naših simbola

Svašta se insan sjeća i sve to je za mene, lično i personalno, otišli u duboki zaborav kada je Alajbegović centrirao u Cardiffu a Džeko spustio glavu na loptu i već tada sam znao da ćemo izbaciti Wels a poslije Italiju. Urlao sam toooooo po sobi dok se nisam umorio. Ja sam već tad znao da smo na Svjetskom prvenstvu. Sve nakon tog gola za mene je dodatno sudijsko vrijeme u kojem ne igramo na Koševu i u kojem ne gubimo istorijske utakmice, jer smo preispisali istoriju. Druga smo reprezentacija ikada s prostora Jugoslavije koja je prošla grupnu fazu na nekom svjetskom prvenstvu, iza Hrvatske.

Barbarez je to više puta ponovio da sve što su uradili je za ljude i državu. I to je najveći uspjeh ikakvog sporta i ičega nakon rata, da znaš da je sve to hiljadu puta više i značajnije od samo nekakvog fudbala.

Reprezentacija i navijači su pokazali da je naše lice lice uspjeha. Mi smo se digli iz poraza, i pobijedili za decenije frustracija i gorčine mimo nogometnog polja. I kao zemlji i kao ljudskim bićima namijenjen nam je bio nestanak. Vratili smo se zajedno s našim simbolima. Uvijek ćemo se vraćati, ako treba. Nećemo odustati od ove zemlje. I to smo uradili oslanjajući se samo na svoje snage. Kao i u ratu. Zmajevi su, ipak, nakon svega, ratnička sorta.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.