Faruk Šehić: "Odbili smo postati životinje – 'Krajina Mars' je knjiga o tome"

Nakon gotovo dvije decenije od kultne knjige Pod pritiskom, jedan od najznačajnijih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca i saradnik portala Radiosarajevo.ba, Faruk Šehić, vraća se temi rata novim djelom Krajina Mars, koje nosi podnaslov roman-memoar.

Piše: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Knjiga će premijerno biti predstavljena na ovogodišnjem Bookstanu, a autor je opisuje kao svojevrsnu paralelnu priču Pod pritiskom – knjigu u kojoj je ispisao ono što je ostalo neizrečeno. U Krajini Mars, Šehić kroz fragmente sjećanja, ličnu arhivu, muziku, prijateljstva i svakodnevicu donosi priču o ratu koja nadilazi rovove i frontove. To je knjiga o memoriji i mašti, o ljudskosti sačuvanoj usred razaranja, ali i o Krajini kao prostoru koji je nekada bio "Mars", udaljena planeta opkoljene Bosne i Hercegovine.

Trending

Rinko Golubović: Kako je propaganda s Pala tjerala Srbe iz Sarajeva

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Šehić govori o nastanku knjige, simbolici njenog naslova, granici između memoara i romana, važnosti Bookstana, ali i o rijetkim trenucima zajedničke radosti koje Bosna i Hercegovina danas proživljava zahvaljujući uspjehu Zmajeva.

Radiosarajevo.ba: Nakon što ste najavili izlazak romana-memoara Krajina Mars, knjiga će svoju prvu promociju imati upravo na Bookstanu. Koliko vam znači da se prvi susret s čitaocima događa na festivalu koji je postao jedno od najvažnijih mjesta književnog dijaloga u Bosni i Hercegovini?

Faruk Šehić: Pa da, obično se tempira da knjiga izađe taman za Bookstan, jer tu je publika zaista odlična i brojna, a ovaj festival stvara neku vrstu groznice među čitateljima i samim piscima. Ta groznica je ono što jedne privlači drugima – radost čitanja i radost stvaranja.

Uzbuđenje koje vlada tokom Bookstana važno je i za čitatelje i za pisce; ono učvršćuje vjeru u samo pisanje i neku vrstu važnosti književnosti, iako su danas istinski važni samo moć i novac. Književnost je utopija nadomak jagodica čitalaca.

Radost Bookstana

Radiosarajevo.ba: Naslov 'Krajina Mars0 zvuči istovremeno stvarno i nadrealno. Šta za Vas predstavlja taj "Mars" – metaforu ratne Krajine, stanje svijesti čovjeka u ratu ili neku treću dimenziju u kojoj se susreću sjećanje i mašta?

Faruk Šehić: Mars jeste oznaka da je Krajina bila daleko ljudima izvan slobodnih teritorija Republike BiH, da smo mi udaljena planeta, jer je nama najbliža sloboda bio Karlovac, a ni on nije bio skroz slobodan jer je u njegovom pregrađu bila linija.

Kao što znate, Krajina ili Bihaćki džep, odnosno Bihaćki okrug kako se zvanično nazivao, bila je najveća slobodna teritorija koja je postojala kao enklava, i mi smo iz tog obruča oslobodili pet gradova naše zemlje. A i danas je Krajina i dalje Mars ako shvatimo koliko malo ili nimalo je država uložila u njen postratni razvoj i obnovu.
Mars je i poveznica s pričom Razglednice s Marsa iz knjige Pod pritiskom. Čitateljima ćemo ostaviti da dokuče ostala značenja...

"Na kladionici sudbine smrt je imala ulogu keca"

Radiosarajevo.ba: 'Krajina Mars' nosi podnaslov roman-memoar. Zašto ste odabrali upravo taj žanrovski spoj? U kojem trenutku sjećanje prestaje biti dokument, a postaje književnost?

Faruk Šehić: Za svaku knjigu stavim neki podnaslov; nekad su oni stvarni, a nekad više kao neka igra, navođenje na krivi ili pravi put. Memoar je jer koristim svoje sjećanje, koje je nepouzdano vrelo događaja, a roman je jer goni prema izvjesnoj kulminaciji pa postepeno silazi prema kraju; ima svoju dinamiku, radnju, likove, ali centralni likovi su memorija i mašta.

Teško je odrediti tu granicu. Možda bi se mogla koristiti različita boja riječi da se uvidi taj prijelaz između dokumenta i izmišljanja, odnosno književnosti. Kada bismo to uradili u ovoj knjizi, ona bi sva bila šarena. Dokumenti koje koristim su iz moje lične arhive, stvari koje sam tokom rata čuvao nikada ne pomišljajući da će postati svojevrsna građa za knjigu, jer tada nisam ni mislio da ću biti pisac – tek je trebalo preživjeti rat, a i za to su počesto bile vrlo male šanse.

Na kladionici sudbine smrt je imala ulogu keca, domaćina, i njen koeficijent je bio kao kad Real Madrid igra protiv NK Pofalićkog. Na kraju balade ispostavilo se da smo mi FC Barcelona, samo na početku utakmice nismo imali dobre kopačke, dresove, štitnike ni novac da platimo igrače.

Recimo, nosio sam upaljač Zippo u desnom gornjem džepu maskirne jakne koju mi je dao otac Sead. Naivno sam vjerovao da može zaustaviti metak ili geler. Taj Zippo je također bitan u knjizi; on je sklonište u koje se povlači jedan drugi lik kada na liniji postane gusto. Nisam iskoristio sve memorabilije, predmete iz ratne privatne arhive. Treba znati kad stati na loptu, imati mjeru.

"Knjiga o ratu nikada ne može biti završena"

Radiosarajevo.ba: Kažete na jednom mjestu da je ova knjiga na neki način "paralelna" knjizi 'Pod pritiskom' i da ste njome željeli ispisati ono što je tada ostalo neizrečeno. Šta ste nakon svih ovih godina shvatili da još dugujete sebi i čitaocima?

Faruk Šehić: Shvatio sam odavno da ovu "nepopularnu" temu, a globalno nikad aktuelniju, ne možeš ispisati u jednoj knjizi ratnih i postratnih priča. Postoji tačan trenutak u vremenu i prostoru kada ti se ukazuju određena sjećanja, odnosno kada si u stanju da ih zazoveš iz dubine i tame zaborava.

Shvatio sam tokom druženja s rajom na kafi da je ostalo toliko neispričanih detalja i da toj priči zapravo nema kraja. Mene su ljudi napadali jer pišem o ratu, kao da je to pitanje stida i srama. Treba se sjetiti naše medijske scene kada su strane pare diktirale narativ, kako se negativno pisalo o Armiji RBiH, i kada je trebalo, a posebno kada nije trebalo.

Ta faza je prošla i pobjeda pod prvom zvaničnom zastavom naše zemlje veliki je dokaz da su taj stid i sram prevaziđeni, pogotovo zato što su se mlade generacije rodile bez tog našeg kompleksa koji nam je bio nametnut kako bi se izjednačile navodne tri strane u "sukobu". Toga više nema.

Dugovao sam sebi i drugima da napišem drukčiju knjigu o istoj temi, sa stvarima koje mi prije dvadesetak godina, dok sam pisao Pod pritiskom, nisu bile u fokusu. Kada upadneš u takvu potragu, mehanizam pisanja sam se sastavi. Uživao sam u pisanju jer su se postavke knjige namjestile tako lako da je sve išlo vrlo glatko.

Radiosarajevo.ba: U objavljenom odlomku na Vašem blogu muzika – Sting, Nirvana, MTV – nije samo soundtrack rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, nego gotovo jedan od likova knjige. Koliko su vas upravo pjesme i pop-kultura sačuvale od osjećaja da rat proguta cijeli Vaš, odnosno naš svijet?

Faruk Šehić: Bio je jedan američki kritičar Andrew Singer, koji je pišući o engleskom izdanju Knjige o Uni rekao da je moja želja za citatima, aluzijama i vezama s kulturom i pop-kulturom zapravo želja da kao pisac dokažem da smo i u najtežim trenucima zadržali vlastitu ljudskost. Da nikad nismo postali životinje, što se ne može reći za ljude koji su ubijali djecu u Sarajevu s okolnih brda.

Upravo je i ova knjiga takva – riznica trenutaka u kojima smo odbili postati životinje. Posebno za glavnog junaka, koji jesam i nisam ja. Knjiga je bespoštedna jer ništa ne krije, pa ni moju želju da postanem zvijer, jer u ratu je to nešto što ti se lako može desiti.

Radiosarajevo.ba: Jedna od najupečatljivijih rečenica iz najave glasi da je "bitan ugođaj koji sjećanje stvara, a ne njegova apsolutna tačnost". U romanu se rat ne pojavljuje samo kroz granate i front, nego i kroz sasvim obične detalje – knjige, piće, prijateljstva, ljubav i humor. Je li upravo svakodnevica ono što najviše prkosi ratu i zbog čega je bilo važno da bude sačuvana u književnosti?

Faruk Šehić: Zapravo, tu i nema puno ratišta, svega jedna bitna bitka, za sve nas učesnike, i možda još poneka situacija. Više su me zanimale druge stvari, jer sam u pomenutoj knjizi već dosta pisao o frontu, užasu i patnji. Zanimali su me jaranstvo, drugarstvo i bliskost među nama ratnicima i civilima.

Radiosarajevo.ba: Kada zatvorite korice Krajine Mars, šta biste voljeli da čitalac ponese sa sobom – priču o ratu, priču o jednoj generaciji ili prije svega priču o čovjeku koji pokušava spasiti vlastito sjećanje?

Faruk Šehić: Priču o ljubavi i prijateljstvu među nama kao generaciji koja je dala sve, a zauzvrat nije tražila ništa. Također i o sjećanju koje nas potvrđuje kao ljudska bića sa svim manama i vrlinama. I izvjestan ponos na našu ulogu u borbi za opstanak nas kao nacije te Bosne i Hercegovine kao zemlje, države i ideje. I, kao ono najbitnije, užitak i zadovoljštinu u tekstu.