Emir Imamović: Slučaj građanina Nedžada B.

Piše: Emir Imamović (E-novine)

Tužilac Oleg Čavka je na suđenju Brankoviću i, također, nekadašnjem premijeru FBiH Edhemu Bičakčiću, obrazlažući optužnicu, pored ostaloga kazao da se Nedžad Branković doselio u naselje u kojem je živjela elita. „Ne vidim zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?!“, zacvilio je Branković i glasno, da ga čuju i sudija i tužitelj i suborac Edhem i njihovi advokati, dodao da se osjeća - uvrijeđenim

„Ne vidim zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?!“. Nedžad Branković, bivši predsjednik Vlade Federacije BiH, bivši direktor Energoinvesta, bivši direktor Željeznica FBiH; maneken tranzicije i SDA-ov dečko koji je obećavao; suprug i otac... On, taj i takav, uredno podšišan, vrata stegnutog kravatom, u decentnom tamnom odijelu, jednostavno nije mogao izdržati, a da ne odgovori kantonalnom tužiocu Olegu Čavki koji je na suđenju Brankoviću i, također, nekadašnjem premijeru FBiH Edhemu Bičakčiću, obrazlažući optužnicu, pored ostaloga kazao da se Nedžad Branković doselio u naselje u kojem je živjela elita. „Ne vidim zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?!“, zacvilio je Branković i glasno, da ga čuju i sudija i tužitelj i suborac Edhem i njihovi advokati, dodao da se osjeća - uvrijeđenim.

Građanin Nedžad B. bio je do rata – a u Bosni će se vrijeme još dugo, jako dugo, mjeriti na ono do i ono poslije prženja jedne zemlje topovima – osrednji inženjer, podstanar i može biti da je, kao u pop pjesmuljku, ustajao svakog jutra u šest, išao na posao i, hajde da pretjeramo, mirisao na jabuke. Građanin Nedžad B. više nije podstanar, inženjer je pred kojim je, kao u još jednom pop hitu, perspektiva, ima sina tinejdžera i ženu vršnjakinju, vikendicu i stan od 132 kvadratna metra u elitnom sarajevskom naselju Ciglane. On, koji je 1996. prodao djedov voćnjak i materino prstenje, još malo posudio, pa u kući uveo mjere radikalne štednje, pokrenuo je te, prve post apokaliptične bosanske godine, privatni biznis: počeo je proizvoditi plastične kašikice za kafu, znate one bijele što se dobiju u kafićima pa ih omladina gricka dok ih čeljust ne zaboli. Prve je godine građanin Nedžad B. vratio uloženo, druge je proširio proizvodnju, treće je kupio stan od 132 metra kvadratna u elitnom sarajevskom naselju Ciglane, a sve poslije nije bilo muzika nego dobro strateško planiranje, izvoz, razvoj...

Bivši predsjednik Vlade Federacije BiH Nedžad Branković bio je do rata – a u Bosni će se vrijeme još dugo, jako dugo, mjeriti na ono do i ono poslije prženja jedne zemlje topovima – osrednji inženjer, podstanar i može biti da je, kao u pop pjesmuljku, ustajao svakog jutra u šest, išao na posao i, hajde da pretjeramo, mirisao na jabuke. Nedžad Branković je, dakle, do prije 17 godina bio, da se ne lažemo, niko i ništa: jedan od bezbroj inžinjera samo ne baš napredan, sa poslom od kojeg je mogao spajati prvi i 31., neko kome se otimao uzdah kada god bi prošao pored Ciglana. Podsvijest je gadna i ma koliko čovjek vjerovao da nije osuđen na prosječnost ona je uvijek tu da podsjeti na istinu, na to da se, što bi veliki treneri rekli, za vrhunski rezultat mora ići preko granice vlastitog bola, a za to treba imati nešto s čime se čovjek rodi. Osim ako ne dođu vremena u kojima se ide preko granice bola, ali tuđeg.

Bivši predsjednik Vlade Federacije BiH Nedžad Branković više nije podstanar, inženjer je pred kojim je, kao u još jednom pop hitu, perspektiva, ima sina tinejdžera i ženu vršnjakinju, vikendicu i stan od 132 kvadratna metra u elitnom sarajevskom naselju Ciglane i još svašta nešto samo upisano na svastiku

„Ne vidim zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?!“, procvilio je Nedžad Branković na početku suđenja na kojem se od njega i, također, bivšeg premijera Edhema Bičakčića traži odgovornost zato što su budžet većeg bh. entiteta oštetili za 114.000, a budžet Energoinvesta za 150.000 maraka. Pronađeno u prevodu: Energoinvest čiji je direktor bio Nedžad Branković i Vlada FBiH čiji je predsjednik bio Bičakčić, kupili su u sarajevskom naselju Ciglane stan od 132 metra kvadratna direktoru Energonivesta Nedžadu Brankoviću baš dok se on spremao da na mjestu premijera zamijeni Edhema Bičakčića. U međuvremenu je Branković stan otkupio za 920 maraka. Ili 14 pfeninga, odnosno sedam euro centi, kako kome paše, po metru kvadratnom!

Nedžad Branković je bezobrazan i bezobziran čovjek – „Po zakonu!“, bio je njegov odgovor na novinarske upite kako je došao do stana – ali sigurno ima napade iskrenosti. On je dakle, uredno podšišan, vrata stegnutog kravatom, u decentnom tamnom odijelu, zaista povrijeđen tužiteljevim navodom da je doselio tamo gdje je nekada živjela elita. Njemu, Nedžadu Brankoviću, naprosto nije jasno zašto on ne bi mogao stanovati tamo gdje je stanovala elita. I u tom nerazumijevanju je tragedija, ali ne njegova, nego naša.

Ozbiljni će ljudi u neozbiljnim razgovorima, onima što ne traže duga objašnjenja, razliku između neozbiljne države, današnje Bosne i Hercegovine i ozbiljne, dakle one Jugoslavije u kojoj je BiH bila republika, objasniti poređenjem famoznih kadrovskih rješenja. Reći će, recimo, kako je Titov politički komesar bio apsolvent filozofije na Sorboni - Koča Popović, a SDA-ov Timur Numić, pomoćnik ratnog zločinca Mušana Topalovića Cace za personal; kako je u ona doba direktor (i osnivač!) Energoinvesta, vjerovatno najuspješnije kompanije u povijesti bosanskog biznisa bio praški student Emerik Blum, a u ova naša Nedžad Branković, kako je bosanske puteve za svog mandata gradio Džemal Bijedić, dok je Edhem Bičakić za svog polagao kamene temeljce za saobraćajnice kojih još uvijek nema... Nema u tim poređenjima ničega od jugonostalgije, neokomunizma i istog takvog socijalizma, niko tu ne žali za vremenima radnih akcija i verbalnog delikta, nego samo i isključivo za društvom u kojem se ulazak u elitu plaćao emancipacijom. U kojem bi se onoga koji nakon što ništa po zakonu ne uradi kao direktor Željeznica i Energoinvesta, a usudi se pitati „zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?“ – pregledalo.

Nije, rekosmo li, najgore to što je Nedžad Branković uvrijeđen kao seoska mlada kazao: „Ne vidim zašto ne mogu stanovati gdje je stanovala elita?!“, nego što je iskren i što on nije izuzetak nego pravilo u zemlji u kojoj društvenu elitu ne čine pojedinci koji su znanjem i radom došli i do imetka i do uticaja i ugleda, oni dakle što brigom za opće dobro i zalaganjem za zajedničke interese obogaćuju društvo – kao izmišljeni građanin Nedžad B. - nego sasvim suprotno: ili oni koji su svoje snove spremni ostvarivati pretvarajući tuđe živote u noćne more ili oni koje su usput proizveli. Kao što su Izetbegovići, Numići, Tihići…i besperspektivnog inženjera bez ičega pretvorili u Nedžada Brankovića koji bježeći s mjesta premijera odmara na Bledu ili Bjelašnici, vikende provodi u vikendici nad Sarajevom, a radne dane u stanu kupljenom za 920 maraka, u naselju u kojem je nekada živjela elita.

Preuzeto s prijateljskog portala E-novine.