Emir Imamović: Otvoreno pismo Reisu Ceriću

Foto: BH Dani

Piše: Emir Imamović (E-novine)

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Zelenih beretki 17, 71.000 Sarajevo
n/r Mustafa efendija Cerić, reisu-l-ulema

Poštovani reis efendija,

Prolazi, evo, i sedmica druga – kako bi rekli u sevdalinkama – a od Vas ni traga, ni glasa. Mislim, tu ste Vi, sveprisutni, zabavljeni oporavljanjem od poraza „lijepog kandidata s porodičnim backgroundom” i Vašeg favorita Bakira (Alije) Izetbegovića na Petom kongresu SDA; tu ste Vi, u skladu sa funkcijom koju obnašate, da se pozabavite položajem Bošnjaka u farmaceutskoj industriji BiH, o čemu, uostalom, govori i Vaše pismo ministru zdravstva većeg entiteta Safetu Omeroviću; tu ste Vi, da kao član Međureligijskog vijeća BiH pokušate spriječiti ili barem amandmanski obesmisliti Zakon o ravnopravnosti kako ne bi, ne daj Bože, sutra neko bio kažnjen jer misli da pripadnike rodnih manjina treba... dobro, ne zatući, nego samo izolirati; tu ste Vi, rekoh, za sve i svašta – čudno je kako se još niste oglasili povodom naglog pada temperature u srijedu, 17. juna – osim da kao takvi, glavom, bradom i ahmedijom, pojasnite intervju što ste ga dali beogradskom nedjeljniku Nin, objavljenom četvrtog juna.

Istina je, umjesto Vas, cijenjeni reis efendija, Vašim intervjuom za Nin – zlobnici bi rekli da skraćenica znači Novine za Intelektualiziranje Nesreće – bavili su se poznati islamofobi, izdajnici vjere i naroda: Senad Avdić, Vildana Selimbegović, Eldin Hadžović i onaj, božemioprosti, Bakir Hadžiomerović. Ali šta čovjek može očekivati od takvih, osim onoga što su već napisali: da pored Vas i Boris Tadić izgleda kao ozbiljan državnik, da su ubijeni srpski civili na Kazanima tokom opsade Sarajeva mrlja na obrazu i fleka na savjesti opsjednutog grada, da ne samo da Vam godi kada Vas Milorad Dodik naziva „najvećom bošnjačkom političkom facom”, nego i sami na tome predano radite, da ste, sve u svemu, otjelotvorenje elementarne nepogode i za BiH i za Bošnjake... No, rekoh, šta od takvih očekivati? Zato i jesam baš od Vas trebao objašnjenja, a kako ih nema, evo, obraćam Vam se s molbom da me, u skladu sa svojim mogućnostima, prosvijetlite.

„Jako mnogo Srba iz Hrvatske je protjerano, odnosno izbjeglo za vrijeme Oluje. Oni se sada nalaze u Banjoj Luci i oni daju veliki otpor povratku Hrvata u Banju Luku, kao i povratku Bošnjaka. Nažalost, ja bih rekao da Hrvatska ne čini dovoljno da olakša Bosni taj problem, da omogući Srbima koji su protjerani iz Srpske Krajine da se vrate, da im se vrati imovina”

Poštovani reis efendija, poznata je Vaša sposobnost da uvijek, svugdje i svakom, izvan granica Bosne i Hercegovine – u kojoj, znamo, vrijedi Vaše pravilo: „Kome, ba, da se mi prilagođavamo? Nek se sad oni nama prilagođavaju!!!” - kažete baš ono što želi čuti. Stoga mi, prije svega, nije jasno jesu li Srbi iz Hrvatske za vrijeme Oluje protjerani, kao što kažete, ili su izbjegli kao što kažete? Za zagrebački Globus ste ili hoćete reći da su „samo” izbjegli, dok su, evo, za Nin i izbjegli i protjerani. Nema tu, slažemo se, suštinskih razlika, ali ne razumijem kako se Vama omakao višak riječi, jer i sami znate da se Beogradu sviđa kada se priča o kosmičkoj nesreći Srba u Hrvatskoj za koju, je li tako, nimalo nisu krivi ni Milošević, ni Hadžić, ni Martić, pa ni Nin sa svim svojim rubrikama. I da, kažete da Hrvatska treba omogućiti Srbima da se vrate u Srpsku Krajinu. Oprostite, a gdje je to, ali tačno? I graniči li sa Herceg-Bosnom na čiji se spomen Bošnjaci, pa i Srbi iz Mostara recimo, s pravom, ježe?

„Pitanje svih pitanja na Balkanu, koje treba riješiti, jeste odnos Bošnjaka i Srba(...)sa Hrvatima ste riješili, oni su dobili svoju državu, vi ste pomogli da to urade, Srba više nema u Hrvatskoj da mogu ugroziti hrvatski integritet”

Valjda Vam je sada, poštovani reis efendija, jasno odakle moja zbunjenost i potreba za dodatnim objašnjenjima. Ne razumijem, stvarno, kako su u jednom Vašem odgovoru Srbi iz Hrvatske i hrvatski i srpski problem, a u drugom ne samo da nisu, nego su i ugrađeni u temelje (nekada i bukvalno) savremene Republike Hrvatske? Kažete da su Srbi sa Hrvatima riješili sve svoje probleme i još im (Hrvatima) pomogli da dobiju državu. Znate, da bi se našlo rješenje, prvo se mora imati problem: Vi, evo, kažete da problema između Srba i Hrvata nema, baš kao što ste rekli da ih ima između Hrvata – Hrvatske kao države tačnije – i Srba kojih nema da ugrožavaju hrvatski integritet preko (Republike) Srpske Krajine u koju ne mogu da se vrate?!

„Ono što bih ja vama u Beogradu želio da kažem, ako hoćete slušati: Sarajevo je duhovni centar svih Bošnjaka na zemaljskoj kugli, koji to hoće”

Ono što ja Vama, reis efendija, hoću da kažem jeste da duhovnog odnosa prema nekome i nečemu nema bez emocija i odanosti. Da pokušam objasniti na jednostavnim primjerima: ako se, recimo, neko zove Nikola, Srbin je iz, štajaznam, Han Pijeska (Bosna i Hercegovina), a duhovni centar mu je Beograd zašto se onda neko, Bošnjaci mahom, čudi što Nikola u miru navija za Srbiju, a u ratu za istu puca prema gradu koji je politički centar zemlje u kojoj živi? Odnosno, ako se, recimo, neko zove Ante, Hrvat je iz, štajaznam, Širokog Brijega (Bosna i Hercegovina), a duhovni centar mu je Zagreb zašto se onda neko, Bošnjaci mahom, čudi što Ante u miru navija za Hrvatsku, a u ratu puca za Herceg-Bosnu i njeno otcjepljenje? Znam ja, naravno, da se duhovni/emocionalni odnosi ne mogu nikome nametati, nego Vas samo pitam šta je i je li uopće sporno kada su Srbima i Hrvatima iz jedne suverene države (BiH) duhovni centri prijestolnice drugih suverenih država (Srbije i Hrvatske), a nije sporno kada je Bošnjacima iz suverenih država, Srbije i Hrvatske na primjer, duhovni centar glavni grad druge suverene države, Bosne i Hercegovine? Možda sam ja, ma jesam sigurno, glup, jer sam evo, do Vašeg intervjua Ninu vjerovao da je Sarajevo samo glavni grad jedne države u kojoj su Bošnjaci konstitutivni narod... Ali to je, složit ćemo se, moj problem.

„Vi potcjenjujete našu inteligenciju. To pitanje postavljate reis-ul-ulemi. Pa vidite, kako će mi blizak biti onaj koji me je ubijao, ko je silovao moju sestru...”

Evo, to ste Vi, reis efendija, odgovorili na novinarsko pitanje: „Da li su identitetom Bošnjacima u Sarajevu bliži muslimani u Džedi ili Srbi u Banjoj Luci?”. Eh... Ne znam ni kako to da pitam... Mislite li da identitet Srba u Bosni isključivo ili u najvećoj mjeri čine zločinački nagoni prema Bošnjacima? Ili, pak, znate kako je svaki Srbin iz Banje Luke – makar nije počinio zločin, poštuje zakone BiH kao države u kojoj živi, duhovni i politički centar mu je Sarajevo, a takvi su Miodrag Živanović, Radmila Karlaš, Dragan Stanimirović, Slobodan Popović... – ubijao i silovao? Reći ćete da ne mislite, naravno, ali baš zato hoću da Vas pitam: po čemu je, osim po religijskom opredjeljenju, muslimanu iz Sarajeva bliži musliman iz Džede od pravoslavca ili katolika iz Banje Luke ili Kiseljaka? Odnosno, je li, recimo, Edinu Džeki kao bosanskom muslimanu bliži francuski musliman Frank Bilal Ribery od bosanskog Srbina Zvjezdana Misimovića? Molio bih Vas da objasnite precizno, ne precjenjujući moju inteligenciju.

„Poslije Srebrenice sve se kod Bošnjaka promijenilo. Sve. I vi se morate mijenjati. To što se vi sporo mijenjate, mi razumijemo. Daćemo vam vremena(...)Šta se nama događa kad govorimo o Srebrenici i odnosu Beograda prema tome. Kad god mi krenemo sa tim genocidom u Srebrenici, onda Srbi počnu svoju priču od Adama i Eve, šta je Srbima sve ko uradio, šta su im Turci uradili tokom 500 godina, kako su im odvodili djecu u janjičare... Sad im ne smeta što im najbolji mozgovi odlaze na Zapad, što Nemanja Vidić ne igra u Beogradu nego na Zapadu, kad im Zapad uzima adžam-oglane onda je to u redu. A recite mi šta je bilo bolje u XVI stoljeću: biti čoban na Balkanu ili vezir na dvoru sultana, član marinaca koji su širili ljudska prava po svijetu kao što sada Amerikanci šire po Iraku i Afganistanu?”

Cijeneći Vaše vrijeme, reis efendija, spojio sam, evo, dva Vaša odgovora. Znate, ja ovo ništa ne shvatam! Vi, prvo, razumijete sporost beogradskih promijena u odnosu prema Srebrenici, velikodušno nudite još vremena – jer malo je, stvarno, ovih skoro 15 godina od 11. jula 1995. – a onda ne razumijete to što se, kako kažete, Srbi u Beogradu, pošto očito samo s njima mislite komunicirati, ne mijenjaju. I još, da izvinite, pričate gluposti. Znate, Nemanja Vidić, za razliku od Mehmed paše Sokolovića, nije odveden od okupacione vojske, nego je dobrovoljno otišao u Manchester. No, pustimo sada historijske fakte. Neukusno je, blago rečeno, porediti Baja Sokolovića, Mehmed pašu, kako Vam drago, sa Nemanjom Vidićem. Znate, prvi je, da tako kažem, izmislio Suecki kanal, a drugi još nije uspio zaustaviti Fernanda Toresa, što ne znači da nije jedan od najboljih defanzivaca u Engleskoj. Ja se, vjerujte, ponekad pitam čujete li Vi sebe kada govorite? Šta ste Vi, na kraju, htjeli reći: da su otomanski jurišnici širili ljudska prava ili da to rade američki marinci u Iraku ili oboje? I je li uobičajena metoda širenja ljudskih prava okupacija (Bosne od strane Osmanlija ili Iraka od američke vojske), odvođenje nečije djece u Carigrad ili nečijih očeva u Guantanamo, odnosno, je li uobičajena metoda širenja ljudskih prava gušenje bosanskih pobuna u krvi ili iračkih građana u Abu Ghraibu?

„Ja sam gospodinu Borisu Tadiću u Beogradu rekao: Ja dolazim u ime Islamske zajednice muslimana-Bošnjaka i nudim vam da otvorimo srpsko-bošnjački dijalog”

Oprostite reis efendija, ali ko ste tačno Vi, a ko Boris Tadić? Vi ste, je li tako, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH i kao takav predstavljate sve Bošnjake – muslimane. Navodno. I niti jednog Bošnjaka – nemuslimana. Sigurno. Ili Vi, pak, mislite da to što su muslimani u BiH i Bošnjaci znači da su oni Bošnjaci u BiH koji nisu muslimani, nego su ateisti, budisti, šta god, ustvari – ništa? Koliko znam, a sigurno griješim, Vi predstavljate određenu vjersku grupu. Boris Tadić je, koliko znam, osim što je dobar domaćin Ratku Mladiću, i predsjednik Republike Srbije, dakle Srba i svih ostalih njenih građana. Kako, osim reda radi i sa mogućnošću zlonamjernog tumačenja, prije svega Vaše uloge, Vi i predsjednik Tadić uopće možete razgovarati o odnosu dva naroda i, prvenstveno, dvije države: Bošnjaka i Srba, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije? Pitam Vas, na kraju, da li Vi Bošnjake doživljavate kao vjersku skupinu ili, pak, sebe kao nacionalnog lidera? Molio bih iskren odgovor. Čisto da se više ne zajebavamo.

Emir Imamović Pirke,
Onaj koji, očito, ništa ne razumije

Tekst je preuzet s prijateljskog portala E-novine