Emir Imamović: Diktatura u ime religije
Radiosarajevo.ba
Foto: Edin Tuzlak
Piše: Emir Imamović
Miro Purivatra je, prosto, shvatio kako se sredina kojoj se navodno prilagođava, zapravo promijenila tako i toliko da je postalo općeprihvaćeno usklađivati i termine TV dnevnika i javne događaje i još svašta nešto, sa ramazanskim time kodovima. Izračunao je, jednostavno, da broj onih što smatraju kako, naprosto, nije ni potrebno ni pametno, ali jeste i može biti kontraproduktivno, potčinjavati svjetovni, javni događaj vjerskim pravilima, možda (ali samo možda) nije zanemariv, ali da je većina među takvima nespremna na bilo kakvo djelovanje koje za posljedicu ima manjak komfora
„Knjigu nisam posmatrao kao skup zakona i pravila, nego kao prekrasnu, veoma staru književnost, kao drevnu poeziju... Ako ti sam u njoj nađeš unutrašnji mir i balans, to je divno. Ali ako je koristiš kao sredstvo pritiska na druge ljude, onda si sasvim u krivu. Moja poruka ljudima u Bosni i Hercegovini je da budu veoma oprezni sa ljudima koji ovu prekrasnu knjigu koriste u političke svrhe... Koristiti Kur'an u dnevnopolitičke svrhe je tempirana bomba, mi u Iranu jako dobro znamo kako to izgleda, zato vam najtoplije preporučujem da se toga čuvate“, kazao je u intervjuu sarajevskoj Slobodnoj Bosni Kadeer Abdolah, iransko-holandski pisac, globalno poznat po romanu Kuća imama.
Nikada nije kasno za upoznati dobro pisca kako kroz njegovu literaturu tako i kroz javne istupe, ali može biti – u ovom slučaju zapravo jeste – kasno za čuti upozorenja nekoga iza koga je iskustvo diktature u ime religije. Abdolah je, naime, u Sarajevu boravio oko Petnestog Sarajevo Film Festivala ili, kako ga je nazvao urednik Dana Senad Pećanin, Prvog predramazanskog SFF-a. I svakako ne posljednjeg uklopljenog u vjerski kalendar. Abdolah je, dakle, u navodno sekularnoj prijestolnici navodno sekularne države bio (vjerovatno) ne znajući kako je datum početka ovogodišnjeg SFF-a pomaknut za nekoliko dana kako bi se dodjela nagrada i prateći, završni koktel, a sve pod sponzorskim logom Heinekena, desili prije početka svetog muslimanskog mjeseca Ramazana. Što, je li, nije ni prvi, niti posljednji, niti najgori – jer takvi tek slijede – način korištenja vjere kao sredstva prisile u procesu promjene društvenog uređenja.
„Termini se pomjeraju i u Turskoj i u Maroku. Značajno je da se prilagodimo sredini u kojoj živimo kao što se i sredina prilagodila festivalu", rekao je Mirsad Miro Purivatra, direktor i (što baš i nije čest slučaj, nego će prije biti da je jedinstven) vlasnik Sarajevo Film Festivala, objašnjavajući Dnevnom avazu svoju odluku da vrijeme SFF-a uskladi sa mjesecom posta muslimana. I ove, 2009. godine, i narednih, jer se prema muslimanskom kalendaru počeci mjeseci pomjeraju, pa kako Ramazan naredne godine počinje 11. augusta, a 2011. prvog, tako će se i SFF u august vratiti tek 2012. Do tada će biti u julu!
Naivno je i samim tim potpuno nepotrebno objašnjavati kakve su razlike između zemlje sa islamom kao državnom religijom (Maroko) i one koja je po svom ustavnom uređenju sekularna (BiH). Nema ni neke potrebe istraživati hodaju li, zaista, u Ataturkovoj Turskoj, filmski festivali od Ramazana do recimo jula i obratno. Nije, također, od velike važnosti ni podsjećanje na prostu činjenicu kako se SFF finansira i od para poreznih obveznika, pa ako se, pojednostavljeno kazano, prilagođava muslimanima, morao bi i katolicima i pravoslavcima. Na kraju krajeva, uzaludno je tumačiti poruku koju Purivatrina odluka šalje o glavnom gradu jedne države sa tri konstituvna naroda različitih vjeroispovijesti. Zapravo je jedini problem u cijeloj priči o, kako to poglavar Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić voli reći, sekularnoj državi, ali ne i sekularnom društvu, taj što problema, uslovno rečeno, baš i nema.
Jeste, o čemu postoji tuce novinskih tekstova, video zapisa i fotografija, vladajuća bošnjačka nacionalistička elita, zajedno sa pripadajućom medijskom imperijom malog zmaja Fahrudina Radončića i, društvom jednog lica Mustafe efendije Cerića, Islamskom zajednicom BiH dakle, aktivno radila (i još uvijek radi) na prekomponiranju i doislamizaciji onoga dijela BiH na kojem su većina Bošnjaci. Samo što iz godine u godinu nailazi na sve manji, često i nikakav otpor dugom putovanju Bošnjaka unazad.
Purivatra se, naravno, niti jednoga trenutka nije prepao da će mu se, ne pomjeri li Festival, prigovarati za nemoral, kao onomad direktoru Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Dini Mustafiću, jer su na plakatu MESS-a održavanog u vrijeme Ramazana bile gole ženske grudi. Još je manje strahovao kako će mu šerijatska para-policija goste uvoditi šakama u red kao na Prvom, po svemu sudeći jedinom i samim tim posljednjem Queer festivalu Sarajevo. Političke i obiteljske veze direktora SFF-a – njegova supruga u supruga Bakira (Alije) Izetbegovića rođene su sestre – baš kao i medijska podrška Dnevnog avaza, uz malograđansku opčinjenost lokalnih vladara crvenim tepihom i svjetlom reflektora, dovoljna su garancija da bi se ramazanski od predramazanskog SFF-a razlikovao tek u broju prodatih Heinekena. Jednostavno, niko ne bi, kao u jesen prošle godine, niti medijski, niti moralizatorski pripremio juriš na gledatelje rumunskih, hrvatskih, srpskih, izraelskih…filmova. To da bi se dobrovoljni izvođači radova lako našli - stoji, ali novoremeni čuvari morala ne djeluju samostalno, nego uvijek po uputama.
Miro Purivatra je, prosto, shvatio kako se sredina kojoj se navodno prilagođava, zapravo promijenila tako i toliko da je postalo općeprihvaćeno usklađivati i termine TV dnevnika i javne događaje i još svašta nešto, sa ramazanskim time kodovima. Izračunao je, jednostavno, da broj onih što smatraju kako, naprosto, nije ni potrebno ni pametno, ali jeste i može biti kontraproduktivno, potčinjavati svjetovni, javni događaj vjerskim pravilima, možda (ali samo možda) nije zanemariv, ali da je većina među takvima nespremna na bilo kakvo djelovanje koje za posljedicu ima manjak komfora.
Ako je, dakle, nešto uopšte sporno u tome što je vjerski kalendar u sekularnoj zemlji zapravo važeći, onda je sporno to što oni koji desekularizaciju Sarajeva smatraju naopakom nikako neće sebi da priznaju da, ako im se već ne sviđa, uvijek mogu, kao Kadeer Abdolah otići u, recimo, Holandiju; ili se, ako ne dobiju vizu, pomiriti sa činjenicom da je teorijski Sarajevo glavni grad jedne, ustavno nakaradne, ali ipak sekularne države čija budućnost u mnogome zavisi od toga kakva će joj prijestolnica biti - dok je u praksi riječ o mjestu na kojem je kasno za upozorenja Kadeera Abdolaha o zloupotrebi vjere. Prekasno, zapravo.
Pomoć za e-novine
e-Novine.com
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.