Elvedin Nezirović: Slavljenje Herceg-Bosne i legaliziranje užasa UZP-a

Povodom obilježavanja 33. godišnjice osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, na društvenim mrežama oglasio se mostarski književnik i publicista Elvedin Nezirović, koji je u svom autorskom osvrtu ukazao na odnos prema ratnom naslijeđu, kulturi sjećanja i žrtvama zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Piše: Elvedin Nezirović 

U Hrvatskom domu "Herceg Stjepan Kosača" u Mostaru, danas se obilježava 33. godišnjica osnivanja fašističke, paradržavne tvorevine HZ HB; radi se o jednoj od redovnih lokalnih pojavnosti koje na sramotu svih zdravorazumskih ljudi, posebno Hrvata, na svoj način treba da legaliziraju sve užase Udruženog zločinačkog poduhvata. 

Ono što dvostruko boli jeste odsustvo snažnije javne reakcije iz uslovno rečeno, zapadnog dijela grada, Zapadne Hercegovine ili pak iz Hrvatske, barem one slobodarske, nezavisne, liberalne, liberalno-lijeve, lijeve ili u najmanju ruku, one koja samu sebe voli tako nazivati, što govori samo jedno: principi istine i pravde na kojima bi trebalo da se temelji jedno zdravo društvo, pogotovo njegova građanska elita, primjenjivi su na sve osim na Bosnu i Hercegovinu i njene građane, posebno Bošnjake. 

***

Ne tako davno, moji bliski prijatelji su me uvjeravali da ni ja više ne trebam pisati o ratu, da se trebam okrenuti drugim temama (kao da je pisanje izbor), jer u društvu koje više nije sposobno razlikovati dobro od zla, nemoć vlastitog mišljenja postaje vrlo efikasan element samouništenja. Protivljenje stvarnosti, unutarnji revolt, čuđenje, bijes, sve to s vremenom prelazi u rezignaciju, u mirenje ne samo sa stvarnošću, nego i s čitavim sistemom uspostavljenih vrijednosti u kojemu više nikome ne možete objasniti šta ste proživjeli, jer na kraju i sami prestajete u to vjerovati. 

Od tolikog prisustva rata u našim životima, o njemu je postalo nemoguće govoriti, a da na neki način ne narušimo vjerodostojnost onoga što smo doživjeli. I zaista, može li se nakon trideset i tri godine više uopšte nešto reći o ratnim stradanjima Bošnjaka kao i svih drugih građana Mostara i Hercegovine, koji se na bilo koji način nisu uklapali u ideološku matricu takozvane HR HB, a da samim tim barem djelimično ne trivijaliziramo njihove patnje? 

U jednome zdravom i samosvjesnom društvu, društvu s visokim stepenom razumijevanja i međuljudske tolerancije, historijske i pravne činjenice trebale bi činiti osnovu za ono što se u literaturi često naziva historijskim sjećanjem. Od ranije je već poznato da kolektivno pamćenje živi unutar određene grupe ljudi, čime je ograničeno u vremenu i prostoru, dok bi historija trebala biti nedjeljiva i, kao takva, predstavljati univerzalno sjećanje, a u slučaju Mostara, i uslov za trajno pomirenje. Historija, dakle, počinje tamo gdje kolektivno sjećanje završava. No, usprkos tome, u društvu u kojem živimo cjelovito historijsko sjećanje ne postoji; postoje, kao što vidimo, kolektivne, ideološke reminiscencije na historijske događaje. 

I tu napokon dolazim do onoga bitnog: ideologija i ideološka praksa Udruženog zločinačkog poduhvata, koja je ubila, zatvorila i sa svojih ognjišta protjerala na desetine hiljada ljudi, koja je srušila na hiljade ljudskih domova, historijskih spomenika i vjerskih objekata i koja, na kraju krajeva, nikome nije donijela ničega dobrog, a ponajmanje, rekao bih, bh. Hrvatima, danas se, manje-više, naziva "pravom na kolektivno pamćenje". Kao što se "pravom na kolektivno pamćenje" nazivaju masovni izlivi žalosti u RS-u i Srbiji zbog smrti ratnog zločinca, Ratka Mladića. 

Neki će upitati kako je to moguće? Da, moguće je, jer živimo u svijetu u kojem moralne kategorije nisu trajne i jednako primjenjive na sva ljudska bića. Takozvana Herceg-Bosna je muslimane, Bošnjake, i sve druge političke neistomišljenike tjerala u smrt i progonstvo, jer se jedino tako mogla ostvariti. Pa šta onda? Zar nisu tolike civilizacije nastale na ropstvu i progonu Drugih i slabijih? 

Za mnoge je danas to samo isprazna priča ili, kako se to voli reći, politički populizam. To je isto, reći će, kao i kada Željko Komšić, na primjer, govori o ideji građanske države. Ili kada se Benjamina Karić slika s djetetom odjevenim u vojničku uniformu, što, da ne budem pogrešno shvaćen, kao izolovana pojava jeste strašno, ali ni izbliza kao kada se Dragan Čović, Borjana Krišto, Marinko Čavara ili Lidija Bradara slikaju s krvnikom iz Ahmića, bivšim predsjednikom HDZ-a, Darijom Kordićem, koji, tokom obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene akcije "Oluja" prije godinu-dvije, na pitanje jednoga od gostiju "Je li vrijedilo zatvora?" odgovara da je "vrijedilo svake sekunde" i kako bi "sve ponovio". 

Žrtve Udruženog zločinačkog poduhvata danas žive u takvom svijetu. Njihova agonija započela je u trenutku kada su shvatile da se više ničim ne mogu suprotstaviti užasu koji je razorio njihov svijet. 

Mogu se još jedino sjećati i o tom sjećanju pisati u besmislenoj nadi da se njihovo iskustvo više nikada i nikome neće ponoviti. 

O autoru: Elvedin Nezirović (Mostar, 1976) bosanskohercegovački je književnik, pjesnik i esejist. Autor je više zbirki poezije, priča, eseja i romana, među kojima su Boja zemlje, Ništa lakše od umiranja, Ono o čemu se ne može govoriti i Sandro. Dobitnik je brojnih književnih i društvenih priznanja, među kojima su nagrade "Stevan Sremac", "Predrag Matvejević", "Mimar mira", "Zija Dizdarević", "Esad Eso Sadiković" i Četrnaestofebruarska nagrada Grada Mostara.