Edin Urjan Kukavica: Ljudi, prostor i historija

Šaćir Filandra
Moj zavičaj u svjetskoj povijesti
Bošnjačka, zajednica kulture, Sarajevo, 2026.

Svaki pokušaj sagledavanja Zavičaja… profesora Šaćira Filandre …u svjetskoj povijesti iz samo jedne perspektive kao i (pokušaj) klasificiranja ovog djela u samo jedan žanrovski departman znanstvene i/ili lijepe literature unaprijed je (koliko god floskula bila izlizana), osuđen na propast naprosto stoga, što se zavičaj o kojemu je ovdje riječ, napose odbija jednostrano (samo)svrstati u bilo koji žanrovski ili historijski kontekst i u njemu ostati.

Piše: Edin Urjan Kukavica

S druge strane, treba dodati, neko izdvojeno i/ili razdvojeno čitanje ovog djela izvanrednog temom, strukturom i pristupom biografskim i historiografskim činjenicama nije manjkavo nego, upravo suprotno, nadgradnja nad njegovom cjelovitosti, obuhvatnosti i potpunosti i kao takva, doista, potvrda rečenih karakteristika i naročit dodatak brojnim slojevima i nijansama ne samo djela nego i životopisa ličnosti koje su – uz historijske okolnosti i događanja čiji su sudionici – središnja tema knjige. 

Novo djelo profesora Šaćira Filandre Moj zavičaj u svjetskoj povijesti, temom, sadržajem i pristupom protivi se svim gore spomenutim sociološkim teorijama. Svojevrstan biografski leksikon političkih biografija istaknutih ličnosti iz Stoca (i okoline) koje su, usprkos – a ne zahvaljujući (svemu) – živjeli živote i činili djela koja ne samo da pamte generacije nego su, (gotovo) presudno utjecale na povijesne tokove svjetske historije nastala kao i kroz inovativni spoj filozofije historije i političke analize, a temeljem osobnog znanstvenog i iskustvenog znanja, (ponovo) otvara ključna pitanja identiteta, državnosti i političke odgovornosti posebno naglašavajući nužnost uspostave nove političke kulture, uz uvjerenje da budućnost zemlje zavisi prije svega od onih koji su spremni da je grade. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ne uskraćujući pravo svakom dijelu Zemlje da o sebi promišlja na najuzvišeniji način, pridajući vlastitom postojanju značaj historičnosti, ali u ovom djelu – kao ni u jednom koje sam do sada čitao na našim jezicima – zvone sablje osmanskih i napoleonskih vojnika, nadglasavaju se zapovjednici (svih) vojski koje su u zadnjih tri stotine godina međusobno ratovale, odjekuju topovske salve, praskaju atentatorski revolveri i zvone šampanjske čaše; plove brodovi, škripe željeznički točkovi, praše se putevi; na daleka putovanja ispraćaju političari i sa tajanstvenih odredišta dočekuju špijuni; razmeću se slavom i mālom osmanske paše, ruski i bečki grofovi, zvonima iz Žitomislića odgovaraju ona sa crkve sv. Vasilija Blaženog, u nekoliko minuta razmaka ječi ezan iz Opijačeve tekije i sa sultan Ahmet-pašine džamije, sve u pratnji unjkavog cviljenja vergla iz Pratera, nastaju i nestaju carstva i kraljevstva, formiraju i rasformiraju države, uspostavljaju savezi i kuju ratni planovi, pojavljuju i nestaju ideje i ideologije, pišu se gruba historijska, filozofska i politička djela i skladaju najljepše note i rime… U ovom djelu rađaju se djeca koja ni po čemu nemaju izglednu bilo kakvu, a kamoli svjetsku perspektivu i ukopavaju ljudi koji su oblikovali, utjecali u uvjetovali ne samo svoju nego, i našu sadašnjost (do)dajući globalni značaj čak, lokalno beznačajnom komad(ić)u Hercegovine (i Bosne) izravno potvrđujući – ili makar, prizivajući – često (polu)anegdotalno spominjanu tvrdnju prema kojoj je "Stolac sa bližom okolinom, (vjerovatno) najveći – ili drugi po veličini – grad u zemlji" nezgrapno aludirajući na broj istaknutih javnih ličnosti iz tog kraja prisutnih u (javnom) životu (tada Jugoslavije, a sada), Bosne i Hercegovine. Zavičaj… profesora Filandre sada nudi empirijski dokaz rečenoj šali.

Takvi, rođeni i odgajani u rasponu od dva stoljeća, u potpuno različitim društvenim uređenjima i političkim sistemima, sa samo jednom zajedničkom karakteristikom: ozračjem (sve)obuhvatne i permanentne krize i na zanemarljivo maloj teritorijalnoj čestici (čak, i u bosanskohercegovačkim okvirima) u trouglu između Ljubuškog, Mostara i Stoca ljude, ličnosti o kojima piše profesor Filandra lakše je zamisliti kao literarne likove nego kao (doista) žive sudionike (svjetske) povijesti (između) tri onovremene geopolitičke prijestolnice: Moskve, Beča i Istanbula. Cijeli niz iznimno živopisnih, vibrantnih i reljefnih ličnosti – logično i očekivano, krajnje kontroverznih – u rasponu od općepoznatih o kojima ustvari, ne znamo ništa (naprimjer, dvojice Mustafa – Busuladžića i Golubića) preko ličnosti koje su u određenom vremenu i prostoru imali uloge koje niko osim njih ne bi mogao odigrati poput (ne)slavnih Ahmet Džezzar-paše i Ali-paše Rizvanbegovića, te tragičnih literarnih sudbina radije nego, nego njihovih aktera koje su dosljedni primjeri bosanske i bošnjačke nacionalne tragedije kakvi su Esad Ćimić i/ili Salem Ćerić do profesora Rusmira Mahmutčehajića od kojeg smo se u proteklih nekoliko dana, nekako naglo i neočekivano rastali).

Osim rečenog, druge kuriozitete ovog djela teško je nabrojati jer se kreću u rasponu od historijski znakovito razmaknutih značajnih datuma, preko (čak i u izboru) nevjerovatnog mnoštva pojedinaca sa (ponovo) gotovo zanemarljivo malog dijela Hercegovine (koji je, što je zanimljivo napose, stvarni, biografski zavičaj autora), do protezanja rađanja i stasanja utjecajnih pojedinaca do savremenog doba.

Maštovito, inventivno i pionirski zamišljena, vješto znanstvenički organizirana, majstorski napisana ova biografija geografije kroz nenabrojivo mnoštvo isprepletenih i preklapajućih živo(to)pisnih podataka i poznatih i potpuno nepoznatih historiografskih informacija, ukazuju na ili potvrđuju (ne)izrečenu tezu da je povijest na Balkanu ustvari, ponajviše sliči arheološkoj sondi u kojoj se u presjeku otkrivaju slojevi historijskih epoha, prošlost i sadašnjost, ponekad jasno razlučeni ali češće nerazgovjetni, istotopljeni i pretopljeni jedan preko drugog počinjući slijedeći prije nego se prethodni završio, poput naizmjeničnog, naporedog i preklapajućeg povijesnog polifonog recitala a cappella glasova koji u odzivu sotto voce ishode jedni od drugih, svjedoče činjenici da historija nije ništa drugo nego, stalno (pre)ispitivanje minulih  vremena u ime problema i radoznalosti – čak, zabrinutosti i strepnji – vremena u kojem živimo i koje nas opsjeda. Neskriven emotivni pa i nostalgični čak, (opravdano) romantični naklon autora kako prema zemlji(ci), i Dubravi i Hercegovini tako i prema njenim ljudima – poznatim i nepoznatim, običnim i krajnje neobičnim – kao i prema vremenu i vremenima koja se tek sa značajnim historijskim otklonom mogu kvalificirati kao „dobra i stara" (premda su, doista, samo stara, i možda, iz savremene vizure (samo) izgledaju i kao dobra,

Više no ijedan drugi, zavičaj – i djelo o njemu – profesora Filandre to stalno dokazuje pričom o sebi, neprestano oživljavajući koliko iz nužnosti, toliko i iz potrebe ispunjava i/ili zadovoljavanja uvjeta da bude i – svejednako i naporedo – postavlja pitanje šta je to (Hercegovina u Zavičaju... profesora Filandre)? 

Rekao bih, hiljadu stvari u isti mah. Nije to ni jedan, ni uobičajen, ni onaj koji prizivamo kao sliku nego, bezbroj pejzaža. Susretište klima, razmeđe civilizacija čiji su slojevi istopljeni vrelinom ćelopeka, zaleđe Mediterana u kojemu je u jednom kvadratnom kilometru moguće pronaći prahistoriju, Iliriku, Rim, Grčku, Gote i Kelte, Occident i Orient. U prostoru koji je doslovno, moguće prepješačiti, lahko je uvidjeti tragove stoljeća koja nemaju broj, megalitske građevine, osmansku, austrougarsku i socijalističku arhitekturu i, najsvjetlije primjere ljudske humanosti i pored njih, posljedice savremenih zločina, masline, smokve, vinovu lozu, limune i naranče i biljke koje po imenu u drugim dijelovima Bosne ne bi prepoznali iako ih rado konzumiraju... drevnost koja još živi dodirujući ultramoderno, usred umirujuće tišine industrijski pogon koji vrijeđa; arhaizam tradicionalnih svjetova i aktualnost savremenih podjela... u najkraćem, jedna izuzetno stara rasksnica svega što je ovim krajem stoljećima prolazilo miješajući se i obogaćujući joj historiju.

Isto tako, kada bismo kataloški popisali desetine spomenutih (i makar, toliko nespomenutih) glavnih i sporednih likova iz Zavičaja… profesora Filandre, one koji su rođeni na njenom kršu ili potiču od ljudi koji su nekad otišli s njega tragajući za mekšim hljebom od onoga koji je moguće zaraditi otimanjem zemlje između kamenja, a potom (na isti način) pobrojali sve pridošle, koji su ga redom osvajali, zar ne bismo stekli utisak istovrsne naizgled nespojive začudnosti sistema gde se sve miješa i iznova nastaje kao izvorno jedinstvo. Kako objasniti to očigledno jedinstvo, tu dubinu Hercegovine, Dubrave napose? Objašnjenje se ne nalazi u prirodi koja je u tu svrhu dobrano potrudila; nije tu samo ni čovjek koji je sve uporno povezivao u cjelinu; tu su u isti mah blagodeti ili prokletstva - i jedno i drugo u velikom broju i pomnogostručeni uvjeti, prostora, povijesti i ljudi, kako jučer, tako i danas: beskonačni zbir slučajnosti, udesa, srećnih ishoda, koji su se ponavljali. 

Dakle – osim što knjigu profesora Šaćira Filandre – treba moguće je - i jedino ispravno – promišljati samo naviše, višedimenzionalno, a naniže višeslojno prepoznajući i razlažući nijanse i listajući slojeve historičnosti, političnosti, aktualne društvene odgovornosti i angažiranosti, ali i (pri)povijesti i lijepe književnosti. Isto tako, dekonstruiranjem historije kao zbirke objektivnih izvještaja neutralnih posmatrača, bilježničara i analitičara i njenom rekonstrukcijom u ono što ona doista, jeste – zbir isprepletenih i preklapajućih osobnih sudbina niza ljudi, sudionika događanja koja za njih nisu (bila) historijska nego, životna.

Uvidi profesora Filandre koliko god da su retrospektivni, istovremeno i naporedu jesu upute za sadašnjost, a glavni likovi ovog djela utjelovljuju etos graditelja budućnosti: kritički radikalna preoblikovanja, bez straha od revolucionarnih izboja, kartografa promjenjive topologiju znanja i volje napose. Njegovi likovi redefiniraju udžbeničke postavke historije kao povijesti prostora i vremena i izvode je iz konteksta datuma, događanja, uzroka i posljedica i smješta je u živote stvarnih ljudi, komšija i susjeda njegovih predaka, te historiji daju novo značenje, kao dijela osobnih sudbina ljudi sudionika historijskih događanja kao stvarnih tvoraca povijesti. 

Svaka knjiga o povijesti, pogotovo ona kojoj je cilj prezentacija nacionalne ili državne povijesti, ima od trenutka svoga izlaska i historiografski i politički značaj i težinu. Zavičaj… profesora Filandre je istovremeno i svejednako pionirsko i kapitalno je djelo. Ona će to biti od trenutka svoga izlaženja, dokle god se autor ne odluči (na)pisati nastavak. Jedinstvena sinteza relevantnih biografskih i historijskih činjenica nije pseudopatriotska povijest, ni politička aluzija, nego (po svakom osnovu) korektan historiografski osvrt na prošlost i emotivno i osjećajno iskren poziv na zdrav razum u sadašnjosti i razgovor o budućnosti kojih, u bezmalo trideset godina nove historije, osim pojedinačnih pokušaja, koji se ne mogu i ne smiju potcjenjivati, nije bilo. Razlozi nisu samo u političkim blokadama, već i u organizaciji i u mentalitetu koji je neizravno onemogućavao da se neke inicijative uopće i pokrenu. Red je da se i tim problemima progovori i pokaže da ih je moguće prevladati.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.