Edin Urjan Kukavica: Ja sam malo iskompleksiran

Prenosimo dio kolumne:

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da smo autentični, autohtoni, jedinstveni, samosvojni, svoji na svome, da nismo niodakle došli niti da bilo kuda idemo, da nismo ni sa kim došli i da se ne trebamo nikome priklanjati i naklanjati, da nismo ničija dijaspora, da nismo manjina na privremenom boravku u ovoj Bogougodnoj zemlji, da smo na njoj stvoreni i rođeni da bi se o njoj brinuli i starali, čuvali je i sačuvali i sačuvanu predali i našoj i djeci naših komšija i susjeda da s njom čine puno bolje od nas i na njoj uživaju bolje nego što smo to mi umjeli.

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da možemo i trebamo biti bilo šta drugo osim kvislinzi, domaći izdajnici, neprijateljski saradnici, vazali, doušnici, podrepne muhe, slabići, plašljivci, slugani i kmetovi, ukoljice, zlonamjernici, hamali, nosači i zanosači, prišipetlje, kusur i moneta za potkusurivanje... da ne trebamo živjeti u Bosni a moliti Boga da rodnu kišu i blagostanje dadne bilo gdje drugo samo ne ovdje.

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da trebamo i moramo prestati biti loši ljudi, negativni primjeri... što im smeta što smo se od njih izdvojili u posebna, udaljena, rampama sa obezbjeđenjem i skupim ogradama ograđena naselja, vlastite mjesne zajednice, najvrijednije općine, kantone u kojima imamo ili jesmo većina... oni što misle da i mi trebamo plaćati gorivo za automobile kojima se vozimo, struju koju trošimo, rtv-pretplatu, vodu i gas... k'o i oni.

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da trebamo imati obraza, ponosa, dostojanstva, časti... da trebamo imati kičmu koja će nas držati uspravnim, da bi sa svima trebali razgovarati sa pozicije ravnih časti, da bi se trebali prestati preginjati i saginjati kako god ko jači i brojniji dođe, da bi se trebali prestati savijati, previjati i uvijati pred nekim – bilo kim – većim, jačim, višim, bogatijim.

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da bismo konačno trebali promijeniti kriterije i početi ljude cijeniti zbog toga što su ljudi, ljudine, ljudeskare, zbog njihovih osobina i vrlina, zbog onoga što jesu kao ljudi a ne zbog onoga čime su sebe upredstavili zbog onoga što imaju... najgori su mi oni što im nije vijest da je ovaj ili onaj vlasnik ovoga ili onoga udao kćer za sina bivšeg ovoga ili onoga i sadašnjeg vlasnika ne-znam-ni-ja-čega... pa šta treba, da im se kćeri udaju za neke fuklje, za njih iskompleksirane i psihički poremećene koji ne mogu biti ni članovi, a kamoli osnivači nekog Cluba...

Najgori su mi oni iskompleksirani što misle da možemo, trebamo i moramo početi sebe smatrati većim, višim, uzvišenijim, skupljim i nepotkupljivi(ji)m... da smo sposobni biti puno više od vodonoša, predstraži i zone razdvajanja, nesretnog malog uloška za kad zatreba... da se trebamo prestati klanjati onima za koje smo nebrojeno puno bitaka vojevali, u njihovim ratovima ratovali, onima koje smo pobjeđivali, onima od kojih smo se uspjeli odbraniti i kad su nas napali s leđa onda kad nam ni u lice nisu gledali prijatelji...

Najgori su mi oni iskompleksirani što im je njihova gurabija draža od tuđe baklave, njihovo malo draže nego bilo čije tuđe puno, što im je mrsko strpiti se još samo osam godina pa da konačno sa zlatnih kašika pređu u blagostanje... e ti su mi najgori.

Iskompleksirani, psihički poremećeni, zavidnici... ne vide gdje smo bili prije samo trideset godina, a gdje smo sad. I gdje bismo mogli biti za samo osam... Prije trideset godina imao sam dvadeset i život pred sobom, za samo osam imat ću skoro šezdeset i pred sobom samo nadu da će ovdje ostati ko bilo ko bi mi sklanjao dženazu.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.