Dženana Husremović: Vjeronauka i matematika

Piše: dr. Dženana Husremović (Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sarajevo)

Oko vjeronauke se diže čitava halabuka i hvala Bogu da se konačno, nakon toliko godina, počelo preduzimati nešto o čemu obrazovni stručnjaci i civilni sektor pričaju već godinama (mada su uglavnom slušali sami sebe uz osjećaj kako im se zvaničnici potajno smiju i misle: „Ma neka se djeca igraju“).

Da se razumijemo, moja djeca su i na vjeronauci i u mektebu, starije dijete obavlja sve propise koje je duži vjera. Zašto? Zato jer je meni i mojoj porodici vjera važna. Tačka. 

Ali, u obrazovnoj politici ono što je meni važno ne znači da je i svakome drugome važno. Stoga, u obrazovnoj politici ova odluka konačno omogućava djeci ravnopravniji (ali ne i ravnopravan) status pri prelasku na više nivoe školovanja. Nastavak ovog komentara neka čita ko je zainteresiran da razmisli o ovoj odluci, a koga ne zanima neka i dalje vjeruje kako je njegova jedina ispravna i da ničija nije do zore gorila.

Više je elemenata koji odluku ministra Suljagića čine ispravnom, ali ja nemam nikakvu želju da raspravljam o implikacijama tipa omalovažavanja vjere ili vraćanja crvene zastave. Jer mislim da to nisu stvari koje ovom odlukom mogu doći u pitanje. Jer ako to jeste tako, onda mi govorimo o vjerskom identitetu baziranom na potpunom odsustvu internalizacije, odnosno identitetu koji se može održati samo ako postoje povoljni vanjski parametri. Što bi bilo poražavajuće.

Za mene su, u ovoj raspravi, najbitnije dvije stvari: statistička jednakost učenika u školi i pri prelasku na više nivoe školovanja, te razdvajanje izbornih od obaveznih predmeta.

Ja sam psiholog koji se bavi teorijom mjerenja i vrlo dobro znam od čega je školska ocjena sastavljena. Ona je samo jednim dijelom odraz djetetove kompetencije u predmetu, a sve drugo pripada radnim navikama, djetetovoj motivaciji, sposobnosti nastavnika da uopšte ocjenjuje djecu i na kraju, odnosa između nastavnika i učenika. U BiH ovaj odnos objektivnih i subjektivnih elemenata u sastavu ocjene je nepoznat jer nemamo standarde učeničkih postignuća, a samim tim ni mogućnost da vjerujemo da se iza svake petice nalazi isti nivo znanja. Da je to stvarno tako, dovoljno je samo da vidimo distribucije ocjena i usporedimo ih sa rezultatima djece na grupnim mjerenjima (kao što su takmičenja ili prijemni ispiti) i da se uvjerimo u ovu činjenicu. Tu nema ni o od objektivnosti. Kod nekih predmeta, kao što je vjeronauka, ta asimetričnost u distribuciji ocjena je vrlo izražena jer većina djece ima vrlo zadovoljavajuće ocjene. Je li nekad neko čuo kako je dijete išlo na popravni ili palo iz vjeronauke? Kada bi se ovo desilo, sigurna sam da sljedeće godine njegovim roditeljima ne bi na pamet palo da ga daju na vjeronauku. S druge strane, izračunavanje prosječne vrijednosti za svakog učenika podrazumijeva da je u tu matematiku uključen jednak broj elemenata. Djeca koja imaju manji broj elemenata imaju i manje šanse za bolji prosjek.

Uzmimo dvoje djece, od kojih jedno dolazi iz škole gdje mu je otac direktor, tetka predaje biologiju, a amidža tehničko i drugo dijete iz škole u kojoj nema nikog svoga i još ne ide na vjeronauku. Realno gledajući, kolike su šanse prvog djeteta da nema sve petice? Vrlo male, ali to ne mora biti zbog aktivnog insistiranja oca, amidže i tetke, nego zbog činjenice da je to „naše dijete“, odnosno zbog psihološke bliskosti tog djeteta svim nastavnicima. Njemu je u startu posao olakšan. Kolike su šanse drugog djeteta? Ako se bude trudilo onoliko koliko se trudi prvo dijete, neće sigurno imati sve petice, a uz to ima manji broj elemenata iz kojih se računa prosječna ocjena. Ako bude imao sve petice iza njih će stajati značajno više znanja i rada nego kod prvog. I dođu oni da se upišu u srednju školu. Matematički, oni će imati podjednaku šansu samo ako se ovaj drugi naradio za njih obojicu.

Prema tome, gledajući ovu odluku iz perspektive teorije mjerenja, ovo je jedini metodološki ispravan način da se formira aritmetička sredina. Svima isti elementi.

Drugo, čujem ovih dana komentare kako je ministar, ako je već donio ovu odluku za vjeronauku, trebao isto uraditi i za likovno, tjelesni i muzičko. E pa nije. I za to postoje jasni znanstveni i obrazovno – politički razlozi. Znanstveni razlozi: prema facetarnim teorijama inteligencije (kao što je Gardnerova teorija višestrukih inteligencija), mi posjedujemo različite sposobnosti koje su različitog intenziteta. I što je još bolje, neke od tih sposobnosti su npr. tjelesno – kinestetičke ili muzičke. U praksi to znači da možete biti kompletni duduk za matematiku, ali izvrstan sportaš ili muzičar. Hoće li vas ljudi smatrati glupim zbog toga? I tu se sada nadovezuju obrazovno–politički razlozi. Ako mi znamo da djeca imaju različite sposobnosti, odakle nam pravo da ignorišemo znanstvene teorije i djetetu razvijenih tjelesno kinestetičkih, muzičkih ili likovno–umjetničkih sposobnosti poručimo kroz prosječnu ocjenu da je nesposobniji od druge djece?!

Ja znam da roditelji djece koja nisu posebno uspješna u fizičkom, likovnom ili muzičkom stalno negoduju kako njihovoj djeci ovi predmeti narušavaju prosjek i mentalno zdravlje. Ali, nisu samo matematika, fizika i hemija predmeti koji razlikuju „sposobnu“ od „nesposobne“djece. Osim toga (i tu dolazimo do druge bitne stvari) ovo su obavezni predmeti. Njih imaju sva djeca i svoj djeci ulaze u prosjek. 

Prema tome, ja sam kao psihometričar, ovom odlukom ministra Suljagića zadovoljna. Biće svima jednako, pa kada već nemamo standarde učeničkih postignuća i zajedničku maturu, da makar povećamo  jednakost djece u upisu u više nivoe obrazovanja. Samo da se zna, još veće zadovoljstvo ću osjećati kada budemo u mogućnosti tvrditi da se iza svake ocjene nalaze isti elementi.

Umjesto dominantnog osjećaja ugroženosti kojeg su ovih dana iskusili mnogi u Kantonu Sarajevo, bilo bi puno pametnije ovu odluku doživjeti kao izazov koji će potaći roditelje i druge uključene da razmišljaju zašto djeca idu na vjeronauku. Da li je zaista najvažnije da im ta ocjena ulazi u prosjek ocjena ili je puno važnije da ono usvaja znanja i razvija vrijednosti koje će mu pomoći da razvije zreli internalizirani vjerski identitet kao dio sveukupnog ljudskog identiteta?