Dragan Bursać: Zločinac Praljak i anđeli pakla u Čapljini!

"Ovo što vidite, to su sve napravili anđeli“, rekao je fratar fra Bonifacije Barbarić blagosiljajući spomenik ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini. Da, jesu anđeli, ali su onda anđeli pakla i sotone! Jer je Praljak takvim služio. Ja vas moram podsjetiti, jer izgleda da niko drugi neće: puni naziv jednog od najvažniji zakona u Bosni i Hercegovini glasi Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida i veličanja ratnih zločinaca. Ima li šta da nije jasno?“

Zamislite državu u kojoj je djeci zabranjeno da idu u isti razred sa svojim vršnjacima jer se zovu drugačije, vjeruju drugačije, govore istim jezikom ali pod drugim imenom i prezimenom.

Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba

Zamislite grad u kojem su bošnjačka djeca – u dvadeset i petoj godini dvadeset i prvog stoljeća! – fizički odvojena od hrvatske djece, jer se „ne bi razumjela“.

I sad zamislite taj isti grad, Čapljinu, kako na Dušni dan, s križevima, svećenicima i zastavama Herceg-Bosne, diže spomenik monstrum-čovjeku koji je presuđen za ratne zločine protiv tih istih segregiranih ljudi, te iste djece, te iste zemlje.

To nije crna komedija. To je Bosna i Hercegovina 2025. godine.
To je moralna i civilizacijska sramota, potpisana rukom Crkve, države, lokalnih politika i narativa koji od zločina pravi svetinju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

1. Kad anđeli postanu saučesnici

„Ovo što vidite, to su sve napravili anđeli“, rekao je fratar fra Bonifacije Barbarić blagosiljajući spomenik ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Čapljini.

Anđeli?

Da, prema njemu – anđeli su podigli spomenik čovjeku koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine nad civilima, čovjeku koji je komandovao rušenjem Starog mosta, simbolom Mostara i mosta među ljudima i civilizacijama.

Prema tom frataru, nebo je radilo kiparsku radionicu za zločince.

Jer u ovoj izvitoperenoj verziji neba, Bog više ne šalje ljubav, nego opravdanje, reviziju i nagradu za zločince.

Anđeli više ne čuvaju djecu, nego onima koji eksiraju otrov podižu mramorne postamente.

U toj pervertiranoj religiji, zločin je vrlina, a pokajanje slabost.

Da, jesu anđeli, ali su onda anđeli pakla i sotone! Jer je Praljkak takvim služio. Ali se onda i dio Crkve ovakvim manifestacijama pretvara u služitelja zla. Ne bi im bilo prvi put, kazaće povijest.

Grad bez ogledala

A Čapljina?

Čapljina danas nema ogledalo, jer bi ono puklo od stida i srama.
Na jednoj strani ulice – bošnjačka djeca idu u posebne razrede, jer neko tamo „ne želi miješanje nastave“.

Na drugoj strani ulice – katolički svećenik blagosilja spomenik čovjeku koji je komandovao vojskom koja je roditelje segregirane djece  tjerala iz domova.

Zamislite taj nivo moralne šizofrenije.

U istom gradu u kojem se djeca razdvajaju, odrasli se ujedinjuju – u veličanju zločina.
To je anatomija zla u hercegovačkoj verziji.

Jedni grade škole s dva ulaza, drugi grade spomenike s jednim natpisom: „Heroj“.
A istina – istina je zaključana u haškim arhivama, među presudama koje niko ne čita.

Zakon? Koji zakon?

Ja vas moram podsjetiti, jer izgleda da niko drugi neće: puni naziv jednog od najvažniji zakona u Bosni i Hercegovini glasi Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida i veličanja ratnih zločinaca.

To nije preporuka. To je zakon.

A u članu 145a piše jasno: ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili privilegiju licu osuđenom za ratni zločin – ide u zatvor.

Pa evo vam dokaznog materijala, gospodo tužioci i ministri, na svakoj fotografiji sa tog blagoslova.

Evo vam fra Bonifacije, evo vam spomenik, evo vam zastave Herceg-Bosne, evo vam loklana HDZ svita, pripadajući mediji, evo vam gomilu aplauza, evo vam dokaznog materijala u terabajtima na izvolite i da se razumijemo spomenik ratnom zločincu-to nije religijski čin.

To je svjesno, organizovano, javno kršenje zakona države Bosne i Hercegovine.

A kad država šuti, ona ne šuti iz pristojnosti – nego iz saučesništva ili slabosti koja je opet indirektno saučesništvo.

Praljak – od krvnika do sveca

Da podsjetim:

Slobodan Praljak bio je general HVO-a, osuđen na 20 godina zatvora.

Kad mu je presuda potvrđena, popio je otrov u sudnici i postao instant mučenik velikohrvatske mitologije.

I sad, u tom novom evanđelju hrvatskog nacionalizma, on više nije zločinac.

On je „branitelj“.

On je „intelektualac s tri fakulteta“.

On je „čovjek koji je oslobodio Hercegovinu od agresora“.

A niti jedno od tih kvazipozvanja ne briše ono glavno: on je osuđeni ratni zločinac.

A kad društvo ne zna da zločinca nazove zločincem, to društvo više ne zna ni šta je čovjek kao antipod.

Praljak nije simbol otpora. On je simbol poraza.

Poraza pravde, poraza morala, poraza istine.

On je ogledalo u kojem se vidi svaka ideološka deformacija koja je razorila ovu zemlju.

Kad se zločin pretvori u obrazovni program

Dok svećenici blagosiljaju spomenike, djeca uče po dva nastavna plana, uče dvije verzije historije/povijesti i dva jezika koji su isti.

Jedni uče da je Praljak zločinac, drugi da je heroj.

Jedni obilježavaju Dan sjećanja, drugi Dan ponosa.

A niko ne uči – kako preživjeti s istinom.

To je suština segregacije.

Ne radi se o jeziku. Radi se o svijesti.

Radi se o tome da se generacijama usađuje ideja da su „naši“ uvijek nevini, a „njihovi“ uvijek krivi.

I onda se iz takve svijesti rađaju novi spomenici zločincima, novi „anđeli“, novi otrovi.

Kad Crkva pere ruke –od zakona

Katolička crkva u Hercegovini, s časnim izuzecima, već godinama nosi teret nečujnog blagoslova političkog hrvatskog nacionalizma.

Ovo nije prvi put da se oltar koristi kao politička tribina.

Ali jeste najbesramniji primjer.

Jer kad fratar kaže da su „anđeli donijeli spomenik“, on u ime Boga amnestira zločin i zločinca.

On ruši granicu između svetog i sramotnog.

I pretvara vjeru u ideologiju.

A to je svetogrđe, moralno i teološko.

Ako su zaista anđeli donijeli taj spomenik, onda je nebo prestalo biti nebo.

Postalo je politički komitet Herceg-Bosne. Pakao jednom riječju!

Odgovornost ili kraj države

Ovo više nije pitanje „vjerskog osjećaja“, „lokalne inicijative“ ili „narodnog ponosa“.

Ovo je pitanje države i njenih zakona.

Hoće li institucije ove zemlje reagovati?

Hoće li Tužilaštvo BiH, MUP HNK, OHR i Delegacija EU – reagovati?

Jer ako neće, onda neka otvoreno kažu:

Zakon ne važi za sve.

Pravda nije slijepa – ona samo zatvara oči kad vidi hrvatski grb i krst lokalne katoličke crkve.

Ne možete graditi državu u kojoj se djeca dijele, a zločinci blagosiljaju.

Ne možete imati budućnost ako vam je sadašnjost postament laži.

Historija neće oprostiti

Jednog dana, kad se prašina s ovih grobova slegne, ostaće slike: spomenik u Čapljini, svećenik koji ga blagosilja, i djeca koja stoje ispred dvije škole.

Jednog dana, kad neko pita: „Kako je Bosna propala?“, pokazat ćete mu tu fotografiju.
I sve će biti jasno.

Jer propast ne dolazi od tenkova. Ne samo od tenkova!

Dolazi od učitelja koji laže, od svećenika koji opravdava, od političara koji šuti ili glasno odobrava. Dolazi od društva koje je zamijenilo moral za mit.

Umjesto epiloga

U zemlji u kojoj su žrtve tihe, a zločinci imaju mikrofon, svaka istina mora vikati. Urlikati.

Zato se mora ponavljati, makar do beskraja:

Slobodan Praljak nije heroj.

Nije mučenik.

Nije „branitelj“.

On je ratni zločinac.

I svaka država koja to zaboravi – zaboravila je sebe.

Zato, kad sljedeći put neko kaže da su „anđeli donijeli spomenik“, recite mu:
Možda.

Ali ti anđeli nisu s neba.

Oni su pali odavno i reprezentuju pakao!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.