Dragan Bursać: Vučić traži novog Dodika, ali šta ako prije toga Dodik nađe novog Vučića?

"Dok Vučić traži novog Dodika, Dodik traži – novog Vučića. Jer zna laktaški žohar političke scene da u njegovom svijetu preživljavaju samo oni koji imaju deblji obraz i savitljiviju kičmu. On je cijeli život tražio "centar gravitacije": Pale, Beograd, Moskvu, Vašington. Sad se, izgleda, vraća u staro američko gnijezdo koje mu nudi zaštitu, a neodlučni Vučić nema tu moć, luksuz ni znanje."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Zvuči vam nevjerovatno, ali razmislite malo: Milorad Dodik je sa one strane politike, zatvorskih vrata ili groba ispratio bukvalno sve srbijanske glavešine u zadnje tri decenije – od Miloševića do danas. Razmislite još malo o tome. Nije to nikakva priča o njegovoj genijalnosti, jer u Dodiku nema ni truna kreacije. On je čisti produkt destrukcije, politički žohar koji preživljava svaki kraj svijeta. Njegova moć nije u stvaranju – ona je u opstanku i političkom preživljavanju. Po svaku cijenu - koju uvijek plati neko drugi.  

Trending

Semir Efendić za Radiosarajevo.ba: "Ideologija kojoj robuje Max Primorac učestvovala u Holokaustu"

Od mladog socijalističkog omladinca, preko reformskog pulena Ante Markovića, do "daška svježeg vjetra" Madeleine Albright, pa potom nečetnika, putinofila i povratnika u američko gnijezdo – Dodik je prošao sve političke klimatske zone. Uvijek na blagom suncu, čak i kad svi oko njega izgore ili se smrznu. On se prilagođava, mutira, regeneriše. Kratka faza političke hibernacije između 2002. i 2006. bila mu je idealna da nakuplja energiju – da se vrati jači, beskrupulozniji, vulgarno inteligentan u preživljavanju. 

Bratski lom i hladni rat 

Njemački mediji sad sa tragičnim zakašnjenjem pišu: Vučić traži novog Dodika.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Da, jer stari više nije poslušan, a ni koristan kao nekad. Nemački listovi Frankfurter Rundschau i Die Presse izvještavaju o "kraju nestabilne ljubavi", o "hladnom ratu između Banjaluke i Beograda". Vučić, taj srbijanski psihopata, shvata da mu se brat iz Laktaša pretvorio u odmetnutog političkog Frankenštajna koji više ne sluša njegove komande. 

A dok Vučić traži novog Dodika, Dodik traži – novog Vučića. Jer zna veteran političke močvare da u njegovom svijetu preživljavaju samo oni koji imaju deblji obraz i savitljiviju kičmu. On je cijeli život tražio "centar gravitacije": Pale, Beograd, Moskvu, Vašington. Sad se, izgleda, vraća u staro američko gnijezdo koje mu nudi sigurnost, jer Putin je zauzet ratovima, a Vučić sopstvenim porazima. 

Konkurs otvoren, nervi zatvoreni 

Da se razumijemo, Vučićev konkurs za novog Dodika otvoren je već tri godine. Jelena Trivić i Draško Stanivuković, Aleksovi favoriti po mjeri Beograda i Ambasade, stoje u redu kao kandidati "za Dodika poslije Dodika". Vučić hoće poslušnost bez histerije, antikarizmu bez prijetnji, i nacionalizam sa "umivenim licem" - paket koji kod Dodika ne postoji. 

Dodik, s druge strane, ima nešto što Vučić nikad neće imati: institucionalizovanu sirovu, seljačku moć. On ne glumi autokratu - on to jeste. I zna da ga Vučić sad ne može zamijeniti jer njegova kombinacija provincijskog šarma, psovke i prijetnje somnebulnim ratom ne dolazi u kompletu ni sa jednim drugim političarem. 

Da ne govorimo o američkoj zaštiti koju odnedavno laktaški vožd uživa.  

I zato on sad gleda Vučića sa visine. 

Dok Vučić mjeri svaki korak da ne nagazi na američku crvenu liniju ili rusku interesnu zonu, Dodik se šeta po političkom minskom polju i pjeva: "Sve je isto k’o i lani". I "ne može mi niko ništa!"  

Obrtanje uloga 

U tom nadrealnom političkom teatru, uloge su se zamijenile. Vučić, do juče srBski bog-otac i arhitekta Dodikovih projekata, sada panično traži nasljednika koji će biti dovoljno srBski za domaću javnost, a dovoljno "multietnički" za zapadne ambasade. A Dodik, koji je već odigrao sve moguće uloge - od reformatora do separatiste - sada mirno čeka da Vučić u paranojo izgubi dah. 

A sam Vučić danas ima problem koji je Dodik riješio još devedesetih: kako preživjeti kad te svi žele skinuti – i Ameri i Rusi, ali svaki na svoj način.

Jedina razlika je što Vučić ima državu, a Dodik ima – teritoriju pod nazivom "entitet". I upravo zato će, paradoksalno, duže trajati onaj koji ima manje i koji može izgubiti manje. A to je Dodik! 

Dodikov dar za samoodržanje 

Njemački dopisnici su možda u pravu: Dodik više ne treba Beogradu.  Ali zaboravljaju jednu stvar: ovako bez sankcija, sa firmama i pojedincima koji mu donose novce, zaboli donji dio leđa Dodika za Beogradom! 

Ako su prije dvadeset godina Dodika nazivali "mali Slobo", danas bi Vučića mogli zvati "kasni Mile".  

I tu je Vučićeva tragedija. Kasni. Spor je i trom. 

Kad politički vampiri izgube refleksiju 

Dodik se već navikao da bukvalno i figurativno sahranjuje svoje političke nadređenike: Miloševića, Đinđića, Koštunicu, Tadića, Nikolića, Dačića, pa i samog Vučića, koji mu se lagano urušava pred nosom. On ne ubija — on ispraća. U tom grotesknom karnevalu balkanske politike, Dodik je mrtvozornik i sekundant koji preživljava i vlastitu sahranu. 

I zato pitanje s početka nije retoričko:

Šta ako prije nego što Vučić pronađe novog Dodika – Dodik pronađe novog Vučića? 

To je sada Vučićevo - biti ili ne biti! 

Jer ako je istorija Balkana išta pokazala, to je da vođe ne nestaju. Samo mijenjaju odore, akcenat i ambasadu koja ih trpi.

A dok se u Beogradu raspisuje konkurs za novog "bratskog partnera", Dodik možda već pakuje kofere za Washington. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.