Dragan Bursać: Hulji Stevandiću smetaju bošnjačke zastave u Srbiji!

"Stevandić gleda studentski protest u Novom Sadu i vidi zastavu Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije. Dakle, legitimni, zakonski priznat simbol jedne zajednice u Republici Srbiji. I toliko mu smeta da bi je spalio! Ali neće moći huljo! Jer ta zastava nije samo tkanina - to je svjedočanstvo da su Bošnjaci živi, prisutni, dostojanstveni, i da se neće izbrisati ni iz Srbije, ni iz Sandžaka."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Nema te zastave, nema tog simbola, nema tog naroda koji Nenadu Stevandiću ne smeta - ako nije njegov. Ako nije srpski. Ako nije velikosrpski i četnički. Ako nije u skladu s njegovim ratnim dnevnicima iz devedesetih, pisanih krvlju i mržnjom. 

Trending

Sarajevo "prodisalo", vjetar rastjerao smog: Pogledajte očaravajuće prizore decembarske noći

Kad je predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske - čovjek koji je direktno učestvovao u protjerivanju i mučenju Bošnjaka iz Kotor-Varoši - našao za shodno da se zgrozi nad bošnjačkom zastavom u Novom Sadu, onda znamo da mržnja nikad ne ide na godišnji odmor. Samo promijeni odjeću, ime profila i platformu. 

Zastava koja ga boli 

Stevandić gleda studentski protest u Novom Sadu i vidi zastavu Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije. Dakle, legitimni, zakonski priznat simbol jedne zajednice u Republici Srbiji. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I šta uradi? Piše patetično pismo "braći iz Srbije", s tonom uvrijeđenog četničkog nacionaliste koji bi da studente pouči časti i dostojanstvu. Poručuje im da su ljudi koji su "nosili slične zastave" ubili "tri člana njegove porodice". Klasika. Kolektivna krivica, prepakovana u emotivnu ispovijest.

Ali, ako ćemo po toj logici, onda bi svako mogao gledati Stevandića i reći - evo nečovjeka koji je u ratu učestvovao u progonima, koji je šefovao strukturama koje su Bošnjake iz Kotor-Varoši slale u smrt, u logore, u nepostojanje. Samo što to nije "emocija", nego historijska činjenica. 

Zločinac s diplomom i platformom 

Da se ne lažemo - Stevandić nije "još jedan" običan političar. On je proizvod jedne perverzne politike koja nagrađuje ratne profitere funkcijama, a njihove žrtve - vječnom šutnjom. 

Ovo je čovjek koji se uspinjao po hijerarhiji prvo Karadžićeve, a onda i Dodikove vlasti tako što je svaki put kad bi Dodik pocrvenio od svojih izjava, on dodao još malo katrana u retorički smrdljivi kazan.  

U prevodu, čega se i Dodik stidi, u tome pliva Nenad Stevandić kao prase u domaćoj barici.  

I sad, taj isti Stevandić, koji se na teritoriji Bosne i Hercegovine ponaša kao lokalni feudalac, misli da ima pravo da drži predavanja državljanima Srbije - Bošnjacima Sandžaka.

Čovjek koji nije u stanju da zaštiti vlastite građane u RS-u, sad bi da propisuje koje su zastave "dostojanstvene".
Nema veće ironije nego kad ratni huškač drži lekcije o dostojanstvu. 

Zastava nije metak 

Zastava Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije nije oružje, nije prijetnja, nije uvreda. To je simbol naroda koji je kroz historiju preživio sve: i genocid, i protjerivanja, i zabrane jezika, i negiranja identiteta.

Ali, Stevandiću i njegovima svaka bošnjačka boja je podsjetnik na nepočinjeno suočavanje s istinom.
Na svaku žrtvu koja čeka pravdu. Na svako dijete koje je u njegovom Kotor-Varoškom kraju nestalo u noći, a čiji se kosti još traže.

Zato ga i toliko boli ta zastava. Jer ona nije samo tkanina - to je svjedočanstvo da su Bošnjaci živi, prisutni, dostojanstveni, i da se neće izbrisati ni iz Srbije ni iz Sandžaka. 

Vulin - pomoćnik u ljigavosti 

Kad Stevandić ušuti, uvijek se nađe Vulin da ga sustigne. Tako je bivši ministar policije Srbije i trenutni profesionalni sijač mržnje, Aleksandar Vulin, napao banjalučke studente koji su se solidarisali s kolegama iz Novog Sada.

"Poselamio vas Naser Orić", rekao je zajedljivo Vulin, misleći da je to uvreda.

Ali, zapravo, samo je pokazao koliko ga boli svaka slika zajedništva. Jer te slike — Srba i Bošnjaka zajedno na protestima kojima se pridružuju banjalučki studenti, te slike mladih ljudi koji odbijaju nacionalne okove — to je za njega i Stevandića najgori mogući scenarij. To je njihova noćna mora. 

Nije slučajno što Vulin u svakoj rečenici traži "Šmita" i "genocid", jer mu samo te riječi još daju smisao. Kad bi nestalo neprijatelja, nestao bi i Vulin. A kad bi se BiH i Srbija istinski pomirile, Stevandić bi postao fusnota u historiji — i to ona s napomenom "osuđen moralno, ako ne i pravno". 

Mržnja kao posljednje utočište nacionalističkih hulja 

Ova dvojica su dokaz da mržnja nije politička ideologija, nego bolest. Bolest koju je društvo godinama hranilo lažnim patriotizmom i selektivnim sjećanjem. Njihova mržnja nije samo iskrena, ona je i funkcionalna. Hrani njihove pozicije, njihovu publiku, njihove privilegije. 

Zato Stevandić ne napada zastavu — on napada samu ideju da Bošnjak može biti dostojanstven, obrazovan, miran i ponosan građanin Srbije ili Bosne i Hercegovine. Zato Vulin ne napada tek banjalučke studente — on napada budućnost u kojoj mladi ljudi više neće pristajati da budu pioni ratne propagande. 

Bošnjačko dostojanstvo, velikosrpski sram

U zemlji u kojoj ratni profiteri drže moralne lekcije, a studenti brane čast akademije, jasno je ko ima dostojanstvo, a ko ga nikad nije imao. Bošnjačka zastava u Novom Sadu i studentski skup u Banjaluci pokazali su da nacionalizam makar na mahove gubi dah. Da mladi ne vjeruju u Stevandićeve bajke, ni u Vulinove prijetnje.

I zato im smeta svaka bošnjačka boja. Zato što podsjeća na ono što ni jedan od njih nema — čast.

Jer istina je jednostavna: Bošnjaci su preživjeli Stevandićeve i Vulinove politike. I u Srbiji i u BiH. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.