Dragan Bursać: Trideset četiri godine za kosti Klapuha, nijedan dan zatvora za njihove ubice

"O ovom zločinu zna se gotovo sve što jedno tužilaštvo može tražiti. Ama baš sve! Poznato je ko je porodicu Klapuh povezao iz Foče, u kojim su jedinicama počinioci služili, kojim su se automobilima kretali, gdje su prešli granicu, u kojoj su kafani zastali, na kojem su dijelu mosta zaustavili vozila, ko je prvi zapucao, ko je ubio Hasana, ko Feridu, a ko sustigao Senu dok je pokušavala pobjeći. Poznate su čak i riječi koje je sedamnaestogodišnja djevojčica izgovorila nekoliko trenutaka prije nego što ju je Zoran Vuković ubio: 'Zoka, nemoj, molim te'."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Posmrtni ostaci Hasana Klapuha konačno su prešli granicu između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, trideset četiri godine nakon što je nevin čovjek ubijen.Tek nekoliko kostiju kojima je DNK analiza vratila ime, u pratnji ljudi zaduženih za nestale i mrtve, dok su njegova supruga Ferida i sedamnaestogodišnja kćerka Sena isti put prešle nekoliko mjeseci ranije. Tek sada ubijena porodica ponovo može biti na okupu i tek sada njihov sin i brat Ferid dobija priliku da ih zajedno sahrani, prouči Fatihu nad tri mezara i spusti cvijeće tamo gdje će konačno počivati njegovi najmiliji.

Dvije vrste zločina - biološki nad živim i pravni nad mrtvim ljudima

Čovjek bi takav trenutak mogao doživjeti kao kraj jedne užasno duge, agonične tragedije, ali upravo se u njemu otvara druga, podjednako strašna i mnogo sramotnija tragedija, jer je prvu počinila grupa zločinaca, dok drugu već decenijama održavaju države, sudovi, tužilaštva i kojekakva ministarstva. Posmrtni ostaci porodice Klapuh pronađeni su poslije trideset četiri godine, dok njihove ubice nikada nisu bile izgubljene. Njihova imena su poznata i itekako se nalaze u presudama, njihovo kretanje znaju komšije, njihove adrese poznaju institucije, a pojedini među njima godinama žive i rade u Foči kao da se tog 6. jula 1992. godine na mostu u Plužinama ništa nije dogodilo.

O ovom zločinu zna se gotovo sve što jedno tužilaštvo može tražiti. Ama baš sve! Poznato je ko je porodicu Klapuh povezao iz Foče, u kojim su jedinicama počinioci služili, kojim su se automobilima kretali, gdje su prešli granicu, u kojoj su kafani zastali, na kojem su dijelu mosta zaustavili vozila, ko je prvi zapucao, ko je ubio Hasana, ko Feridu, a ko sustigao Senu dok je pokušavala pobjeći. Poznate su čak i riječi koje je sedamnaestogodišnja djevojčica izgovorila nekoliko trenutaka prije nego što ju je Zoran Vuković ubio: "Zoka, nemoj, molim te".

Ta rečenica već tri i po decenije odzvanja snažnije od svake presude, svakog službenog saopštenja i svake birokratske formulacije kojom se prikriva odgovornost.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Podgorički sud

Viši sud u Podgorici još je 1996. godine pravosnažno osudio Zorana Vukovića, Radomira Kovača, Janka Janjića i Zorana Simovića na po dvadeset godina zatvora zbog ubistva Hasana, Feride i Sene Klapuh. Ljudi su imenovani, djelo je opisano, krivica utvrđena, a kazne izrečene, samo što nijedna od tih kazni nikada nije stigla do osuđenih.

U uređenom pravnom sistemu pravosnažna presuda označava završetak dokaznog postupka i početak izvršenja kazne. Na brisanom pravnom prostoru između Crne Gore i Bosne i Hercegovine ona se pretvorila u komad papira koji putuje iz kancelarije u kancelariju, od jednog ministarstva do drugog, od zamolnice do dopune zamolnice, kao da službenici raspravljaju o pogrešno popunjenom obrascu (što vjerovatno i rade), a ne o planskom ubistvu tročlane porodice. Taj administrativni cinizam traje duže od života koji je Sena Klapuh stigla proživjeti, dok fascikle prelaze granice sporije od mrtvih, a osuđeni ratni zločinci granice, očigledno, prelaze lakše od vlastitih presuda.

Apsurd nad kojim i Kafka zanijemi

Kolege iz Detektora objavile su podatke koji bi u svakoj odgovornoj državi izazvali pravosudni i politički potres. Prema njihovim saznanjima, Janko Janjić je ubijen 2000. godine prilikom pokušaja hapšenja od strane pripadnika SFOR-a u Foči, kada je aktivirao ručnu bombu, Radomir Kovač i Zoran Vuković živjeli su u Foči i radili za privatnu kompaniju, dok je narečeni Vuković 2020. godine, kao čovjek pravosnažno osuđen za ratni zločin nad porodicom Klapuh, bio imenovan za člana biračkog odbora na lokalnim izborima. Tako je osuđenik koji nije proveo nijedan dan u zatvoru učestvovao u provođenju "demokratskog procesa", što predstavlja grotesku dostojnu Kafke, uz važnu napomenu da ni Kafka, ma koliko duboko poznavao birokratski užas, vjerovatno ne bi mogao zamisliti sistem u kojem institucije uredno evidentiraju zločinca kao člana biračkog odbora, ali ga tri decenije ne uspijevaju evidentirati kao čovjeka koji mora u zatvor.

U ovom slučaju nema tajne, nepoznatih izvršilaca, skrivenog mjesta zločina, nedostupnih svjedoka niti materijalnih praznina koje bi pravosuđu vezale ruke. Čovjek osuđen zbog neprijavljivanja krivičnog djela i njegovih počinilaca detaljno je opisao svaki korak ubistva. Vidoje Golubović ispričao je kako je Hasan ubijen pored automobila, kako mu je naređeno da pijeskom prekrije krv na cesti, kako je tijelo bačeno s mosta u kanjon Pive, a potom su iz vozila izvedene Ferida i Sena. Ispričao je kako je djevojčica molila Zorana Vukovića da je poštedi, nakon čega su se začuli pucnji, a obdukcija je pokazala da su Ferida i Sena u provaliju bačene dok su još davale znakove života. Poslije ubistva počinioci su svratili u kafanu, pili i večerali, pretvarajući istrebljenje jedne porodice u usputni događaj između vožnje, pucanja i kafanskog računa.

Spoj potpune dokazivosti i potpune nekažnjivosti ima svoje ime, a ono glasi: Sistem. Kada osuđeni ljudi decenijama slobodno žive poslije pravosnažne presude, kada se međunarodne potjernice pretvaraju u mrtva slova na papiru, ministarstva prebacuju odgovornost, sudovi objašnjavaju granice svojih nadležnosti, a tužilaštva godinama "rade na predmetu", tada pojedinačni zločinci prestaju biti jedini problem. Uz njih izrasta čitava institucionalna struktura koja je naučila živjeti s njihovom slobodom, administrirati je, pravno obrazlagati i produžavati sve dok vrijeme, starost i smrt ne obave posao koji su sudovi odbili izvršiti.

Kada pravosuđe štiti ubice

Zato je danas sasvim legitimno pitati šta još nedostaje Tužilaštvu Bosne i Hercegovine kako bi otvorilo istragu i podiglo optužnicu protiv ljudi koje država odbija izručiti Crnoj Gori, čije kazne odbija izvršiti, a kojima istovremeno godinama ne sudi pred vlastitim pravosuđem. Svjedoci su saslušani, materijalni dokazi prikupljeni, presuda donesena, a kompletan predmet sa dokazima koje je ustupila Crna Gora duže od godinu dana nalazi se u Bosni i Hercegovini.

Iz Tužilaštva BiH kolegama iz Detektora potvrđeno je da je predmet u radu, da naredba o nesprovođenju istrage nije donesena i da nema druge tužilačke odluke. Takva formulacija na papiru zvuči umirujuće, ali u životu Ferida Klapuha znači još jednu godinu čekanja nakon prethodne trideset tri. Iz Akcije za ljudska prava u Podgorici upozoravaju da je Crna Gora Bosni i Hercegovini ustupila cjelokupan predmet sa materijalnim dokazima o učešću Radomira Kovača i Zorana Vukovića, dok istraga još nije pokrenuta.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava, upozorila je da je Feridu Klapuhu iz Tužilaštva BiH čak bilo saopšteno kako se slučaj neće dalje procesuirati zbog navodne zabrane ponovnog suđenja za istu stvar, da bi mu potom objasnili kako je riječ o grešci i da odluka ipak nije donesena. Zamislite čovjeka koji trideset četiri godine traži kosti oca, majke i sestre, dok mu državna institucija najprije saopštava da ubice neće procesuirati, a potom objašnjava kako je takva vijest ipak bila obična greška.

Gorjanc Prelević s razlogom ističe da bi primjena zabrane dvostrukog procesuiranja na ljude kojima je suđeno u odsustvu u drugoj državi, dok su se nalazili u bjekstvu, predstavljala izvrtanje samog smisla kažnjavanja ratnih zločina. Bosna i Hercegovina tvrdi da presudu Crne Gore ne može izvršiti zato što je donesena u odsustvu, ali bi istovremeno tu istu presudu mogla koristiti kao razlog zbog kojeg počiniocima neće ponovo suditi. Tako jedna presuda za potrebe zatvora navodno nema pravnu snagu, dok za potrebe zaštite osuđenih od novog postupka odjednom postaje nepremostiva pravna činjenica.

Godinama slušamo birokratski jezik koji ubija posljednji trag ljudskosti u ovom predmetu. Ministarstvo čeka odgovor drugog ministarstva, sud traži preciziranje zamolnice, tužilaštvo čeka odluku suda, jedna država traži dopunu dokumentacije, a druga objašnjava šta je iz prve zamolnice razumjela. U tom ping-pongu nadležnosti Hasan je trideset četiri godine čekao da bude pronađen, Ferida je čekala da joj se vrati ime, Sena je čekala grob, dok je Ferid Klapuh gotovo cijeli svoj život proveo tražeći mogućnost da sahrani roditelje i sestru. Jedino institucije imaju beskonačno vrijeme; ljudski život u njihovom kalendaru očigledno predstavlja potrošnu administrativnu sitnicu.

Ubice kao punopravni, ugojeni građani

Najpotresnija činjenica cijelog slučaja krije se u tome što su počinioci uživali daleko više prava i životnih mogućnosti od svojih žrtava. Zasnivali su porodice, radili, hodali Fočom, učestvovali u javnom životu i glasali, a jedan od njih dobio je i, ponavljam, službenu ulogu u izbornom procesu. Država je pažljivo bdjela nad njihovim procesnim pravima, dok su Hasan, Ferida i Sena ležali u neobilježenoj zemlji kod teniskih terena u Nikšiću, a Ferid obilazio kancelarije moleći institucije da službeno priznaju ono što je iz presude i svjedočenja bilo poznato cijelom regionu.

Ferid Klapuh prvi put se Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine obratio još 2009. godine, ali odgovor koji bi pokrenuo potragu tada nije dobio. Godinama je slušao prijedloge da privatno organizuje ekshumaciju, iako bi takav postupak zločin dodatno gurnuo u tišinu, jer bi porodica bila sahranjena bez pune institucionalne potvrde o načinu na koji je ubijena. Dok njegovi roditelji službeno nisu bili proglašeni mrtvima, Ferid nije mogao završiti ni ostavinski postupak i vratiti porodičnu imovinu u Foči, pa je zločin nastavio djelovati kroz sudske registre, imovinske knjige i svaku drugu proceduru koju mrtvi bez službene potvrde vlastite smrti ne mogu pokrenuti.

Ratni zločin nad porodicom Klapuh počinjen je 6. jula 1992. godine pucnjima na mostu u Plužinama, ali njegov institucionalni nastavak traje sve do danas, dok čitate ovaj tekst. Svaki dan u kojem Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne otvara postupak protiv ljudi koje država odbija izručiti Crnoj Gori produžava agoniju započetu na tom mostu. Svaki dan kupljen formulacijama o procedurama, nadležnostima, međunarodnoj pravnoj pomoći i preciziranju opsega zamolnica predstavlja novo poniženje porodice koja je tri i po decenije čekala da sakupi kosti svojih najbližih.

Bosna i Hercegovina ima moralnu, pravnu i civilizacijsku obavezu da procesuira ljude koje svojim nepostupanjem štiti od izvršenja pravosnažne presude druge države. Budući da ih ne izručuje Crnoj Gori i ne može izvršiti kaznu izrečenu u Podgorici, mora im suditi pred vlastitim sudovima na osnovu obilja već prikupljenih dokaza. Svako drugo rješenje nagrađuje bjegunce od pravde i šalje poruku da se dovoljno dugim skrivanjem, političkom zaštitom, pravnim zavrzlamama i institucionalnom tromošću može dočekati sloboda.

Takva poruka razara smisao svake buduće presude za ratni zločin, jer sudovi bez izvršenih kazni postaju arhivi, tužioci koji čekaju da vrijeme obavi njihov posao pretvaraju se u hroničare nekažnjivosti, a zakoni koji se primjenjuju prema političkom trenutku i nacionalnoj pripadnosti počinioca služe kao dekor pravne države.

Hasan, Ferida i Sena Klapuh konačno će biti zajedno, što predstavlja jedinu svijetlu tačku u priči čija je svaka druga stranica ispisana krvlju, mukom i institucionalnim poniženjem. Ferid će napokon moći proučiti Fatihu nad tri mezara umjesto nad tri praznine i spustiti cvijet na mjesto gdje počivaju njegovi roditelji i sestra. Teško je pronaći riječi za činjenicu da je za ostvarenje tog elementarnog ljudskog prava trebalo čekati trideset četiri godine.

Ukop nije kraj

Dostojanstven ukop ipak ne zatvara ranu koju svakodnevno produbljuje pravosuđe, jer se pravda ne polaže u zemlju zajedno sa žrtvama. Ona počinje trenutkom u kojem počinioci stanu pred sud i odsluže kaznu koja im je izrečena. Sve do tada most u Plužinama ostaje mjesto na kojem su zločinci ubili porodicu Klapuh, a dvije države odlučile da birokratija ima veću snagu od pravde, da je pečat na dopisu važniji od krvi Hasana, Feride i sedamnaestogodišnje Sene, te da osuđeni čovjek može mirno živjeti sve dok institucije dovoljno dugo razmjenjuju papire.

Trideset četiri godine nakon zločina porodica Klapuh napokon dobija grobove, dok ljudi osuđeni za njeno ubistvo nisu proveli nijedan dan u zatvoru po toj presudi. U toj jednoj rečenici sadržana je čitava historija našeg pravosuđa, svih njegovih zamolnica, nadležnosti, izgovora i pogrešnih obavještenja.

Kosti su pronađene, imena su vraćena, porodica će biti ukopana, a pravda i dalje leži u neoznačenom grobu koji su joj iskopale institucije.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.