Dragan Bursać: "Raspudiću, dalje ruke od Bosne i Hercegovine, nije ti to hrvatsko dvorište!"

"Raspudiću dalje ruke od Bosne i Hercegovine koja je suverena, nezavisna i samostalna, međunarodno priznata država! Ona nije, niti će ikad biti hrvatska ili srpska privatna svojina, koliko god se vi tome nadali. Preživjela je stoljeća, pa će preživjeti i jednog bivšeg ljevičara, a sad bizarnog desnog hrvatskog klovna." 

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Bivši ljevičar, bivši Mostarac, i mnogo štošta bivše, a sada klasični hrvatski desni bojovnik, Nino Raspudić u skandaloznoj izjavi je kazao da se Hrvatska može i ima pravo miješati u unutrašnje uređenje u Bosni i Hercegovini. Hoće to kod bivših ljevičara hrvatske provenijencije koji, sa rijetkim izuzecima, kad se iz BiH odsele za Hrvatsku postanu najjači zastupnici ideje Velike Hrvatske. 

San o Herceg-dvorištu

Ali, da se ne lažemo, niti je to šta novo od Raspudića, niti je to šta novo od hrvatske politike koja BiH doživljava kao privremenost i svoje privatno Herceg-dvorište u kojem može raditi šta joj je volja. 

Ono što Čović govori kroz ucjene, ono što Milanović upakuje u predsjedničku oblandu, ono što Plenković kodirano šalje Čoviću – Raspudić samo imenuje. Ako ima išta dobro u ovoj poruci bivšeg ljevičara, onda je to činjenica da je ona ogoljena i da, u svjetlu trampizma, možemo i moramo, na žalost, očekivati nove napade sa hrvatske desnice – i ne samo desnice.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Mali eksperiment

Evo, probajte vi uraditi nešti slično da vidite kakv bi skandal izbio. Neka proba bilo ko kazati s bilo kakve pozicije moći da se Bosna i Hercegovina treba miješati u unutrašnje ustrojstvo Hrvatske, pa neka pet puta razmisli kako će i da li će preći granicu sa susjedima. A Raspudić – može kako hoće.

Jer Bosna i Hercegovina je, u hrvatskom političkom imaginariju, već decenijama prostor bez suvereniteta, poligon za eksperimente, rezervat za etničko inženjerstvo i geopolitičku ultranacionalističku nostalgiju. Nije to počelo s Raspudićem, niti s Čovićem, niti s Milanovićem, niti s Plenkovićem. To je kontinuitet, ideološka duga linija koja počinje s Tuđmanovim snovima o Banovini s ove strane Une i Save, nastavlja se preko Herceg-Bosne, logora, etničkih čišćenja, pa sve do današnjih "europskih" verzija istog projekta, umotanih u fraze o "legitimnom predstavljanju", "neravnopravnosti" i "europskim vrijednostima".

Raspudić je samo iskreniji. On govori ono što se u Zagrebu šapuće na zatvorenim sastancima, ono što se u Briselu sugerira u diplomatskim salonima, ono što se u Mostaru šapuće kroz političke ultimatume. On kaže: ako se međunarodni poredak raspada, to je prilika za Hrvatsku i Hrvate u BiH. Prevedeno: ako se uruši svijet kakav poznajemo, hajde da podijelimo Bosnu i Hercegovinu.

To je ta "nova stvarnost" o kojoj Raspudić govori. Ali nije to nikakva nova stvarnost, to je stara fantazija. Fantazija o Bosni kao privremenoj grešci povijesti, o Bošnjacima kao smetnji, o državi kao eksperimentu koji se može razmontirati kad globalni vjetrovi zapušu povoljno.

Opet blemantno nepoznavanje Dejtona

Raspudić se poziva na Dejton, na činjenicu da je Hrvatska supotpisnica mirovnog sporazuma. Pa, ako ćemo pravno: Dejton je potpisan da se zaustavi rat, ne da se legalizira tutorstvo. A ono najbitnije Srbija i Hrvatska su ga potpisle kao svjedoci, a ne kao aktivni sudionici. Dakle ne pita se tu Hrvatska NIŠTA. Supotpisnik i svjedok nije suvlasnik. 

Dejton nije dioničko društvo u kojem Zagreb ima upravljačka prava nad Sarajevom. Supotpisnik i svjedok ne znači kolonijalni upravitelj. Ali u hrvatskoj političkoj logici – znači.

Jer hrvatska politika, uz časne izuzetke, Bosnu i Hercegovinu vidi kao nedovršeni posao. Kao polje na kojem se igra šah velikih i srednjih sila. Kao mjesto gdje se može testirati politika etničkog razgraničenja, gdje se može ucjenjivati Brisel, gdje se može trgovati Washingtonom. 

I gdje se, kad treba, može zapaliti retorička vatra koja će homogenizirati biračko tijelo u Zagrebu.

Raspudićev govor o "razgradnji multilateralnog poretka" zvuči kao jeftina geopolitička analiza, ali je zapravo ideološka priželjkivana katastrofa. On se raduje raspadu svijeta jer u tom raspadu vidi priliku da se raspadne Bosna i Hercegovina. To je, u suštini, politika čekanja potresa da bi se pomjerile granice.

Nije to samo Raspudić. To je strukturalna fantazija hrvatske desnice – od radikalnih do onih umivenih. Razlika je u tonu, ne u sadržaju. Milanović će to reći sarkastično, Plenković diplomatski, Čović ucjenjivački, a Raspudić filozofski-esejistički. Ali poruka je ista: Bosna i Hercegovina je predmet, a ne subjekt.

Historija u rikverc

Posebno je groteskno to što Raspudić, bivši ljevičar, sada brani najdesniju ideju: da se susjedna država smije miješati u unutrašnje uređenje druge suverene države. To je politička hereza u međunarodnom pravu. To je povratak u 19. stoljeće, u doba imperija i protektorata. Ali, paradoksalno, to je savršeno kompatibilno s novim autoritarnim trendovima u svijetu, s trampizmom, s iliberalnim demokracijama, s idejom da je sila iznad prava.

Raspudić govori o američkim konzervativnim think-tankovima, o saveznicima koji bi podržali "hrvatski interes" u BiH. Taj "hrvatski interes" nikad nije bio interes građana Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti kao ljudi, nego interes političke elite koja želi teritorijalnu i institucionalnu kontrolu. Hrvatski interes je, u toj logici, uvijek bio veći od interesa Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini kao građani ove zemlje.

Jer šta znači miješanje u unutrašnje uređenje? To znači pritisak za etničke entitete, za teritorijalne podjele, za institucionalnu segregaciju. To znači cementiranje etničkih torova, trajnu blokadu države, stalnu krizu kao normalno stanje. To znači Bosna kao zamrznuti konflikt, kao politički pacijent na aparatima, dok susjedi raspravljaju kako će raspodijeliti njene organe.

Raspudić, naravno, neće reći "treći entitet sada", ali će reći "redefiniranje interesa". To je ista stvar, samo u akademskom pakiranju.

Gospodo BiH vam nije na meniju!

Najzanimljiviji dio ove priče nije Raspudić. On je simptom. Najzanimljivije je Sarajevo. Ili, preciznije, šutnja Sarajeva uz par izuzetaka. Godinama se na ovakve izjave odgovara diplomatskim floskulama, mlakim saopštenjima, izjavama o "prelasku granice lijepog ponašanja" i ostalim submisivnostima. Kao da je problem bonton, a ne suverenitet. Kao da je problem ton, a ne sadržaj.

Bosna i Hercegovina je suverena država. To nije stav, to je međunarodna činjenica. Unutrašnje uređenje BiH nije tema za tutorstvo Zagreba, Beograda, Ankare, Moskve, Washingtona ili bilo koga drugog. Ali u praksi, BiH se tretira kao protektorat s više mentora, kao poligon za tuđe projekte.

Raspudić je samo rekao naglas ono što se inače kaže šifrirano. I zato je njegova izjava dragocjena – jer razotkriva ideološki softver hrvatske politike.

Da stvar bude još ciničnija, isti ti politički krugovi koji se pozivaju na suverenitet Hrvatske, na Domovinski rat, na svetost granica, bez ikakvog problema relativiziraju suverenitet Bosne i Hercegovine. Suverenitet je, očito, selektivna kategorija: svet za Zagreb, relativan za Sarajevo.

Zamislite obrnuti scenario: bošnjački političar kaže na državnoj televiziji u Sarajevu da Bosna i Hercegovina ima pravo miješati se u unutrašnje uređenje Hrvatske, jer je supotpisnica Dejtona, jer ima Hrvate kao konstitutivan narod, jer se "multilateralni poredak raspada". Zamislite reakciju Zagreba, Brisela, Washingtona. Sankcije, diplomatski skandali, etiketa destabilizatora, zabrana kretanja... Ali kad to kaže Raspudić, to je "analiza geopolitičke stvarnosti".

To je kolonijalni refleks. Bosna je prostor na kojem se vježba realpolitik, bez moralnih skrupula.

Šta nam valja naučiti od Raspudića?

Raspudić je, u svojoj izjavi, nesvjesno ili svjesno, priznao ono što se godinama negira: da hrvatska politika Bosnu i Hercegovinu vidi kao objekt, a ne kao partnera. Kao prostor za redefiniranje interesa, a ne kao državu s vlastitim interesima.

I tu je ključna opasnost. Jer kad se raspada međunarodni poredak, mali i slabi postaju kolateralna šteta. A Bosna i Hercegovina je već decenijama dizajnirana kao slaba država. Nije to slučajno. To je rezultat namjernog institucionalnog inženjeringa, pritisaka susjeda, međunarodnih kompromisa i domaćih elita koje su trgovale državom za stranačke interese.

Raspudićev govor je podsjetnik da će se, kad globalni kišobran oslabi, regionalne ambicije pojačati. I da Bosna i Hercegovina mora prestati biti naivni objekt tuđih projekata.

Ako postoji nešto što ova zemlja mora naučiti iz Raspudićeve iskrenosti, to je da suverenitet nije deklaracija, nego borba. Politička, diplomatska, pravna, društvena. I da se ne brani šutnjom, nego artikulacijom, strategijom i, konačno, političkom voljom.

Raspudić govori ono što Hrvatska odavno misli. Problem je što Bosna i Hercegovina odavno uglavnom šuti.

* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba