Dragan Bursać: Otišao je Halid Bešlić – čudo svih čuda ove zemlje!

“Nema te kafane, ali bogme ni porodilišta, ni profesorske kancelarije u kojoj nisi duše naše razgalio. Uz tebe su Mehmed, Mario i Jovan postajali najprije i jedino ljudi – Bosanci i Hercegovci. A i ako nisu Bosanci i Hercegovci – ako su komšije iz Srbije, susjedi iz Hrvatske, ako su slovenački Zmajčeki, crnogorski Đetići, braća Kosovari, vojvođanske Lale, braća Makedonci – svima je sunce zasjalo na pomen Halidovog imena i njegovih stihova. I opet uvijek i stalno. Bez izuzetka. Nismo ni svjesni šta smo izgubili“.

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Otišao je veliki, najveći Halid Bešlić. Duša Bosne i Hercegovine. Vijest zvuči kao laž, kao neslana šala života, a opet – eto je, ubola nas je sve u utrobu, u meki trbuh našeg postojanja.

Glas Bosne, glas svijeta

Spuštao sam se niz padine banjalučkih Šehitluka i u slušalicama je zaparala ona čuvena: "Ko bi reko čuda da se dese…"

Tada još nisam znao…

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A Halidov život je bio upravo to – čudo nad čudima, ogledalo jedne zemlje koja se uvijek mučila da pronađe smisao, a opet opstajala. Zemlja mu je bila i Banjaluka i Sarajevo, i Zvornik, i Bijeljina i Hercegovina cijela, i Brčko, i Posavina i Krajina ljuta…

Ali najviše od svega – zemlja mu je bila narod. Mi. Svi mi bez izuzetka!

Halid je bio naš zemljak. I ovdje ali i u Pertu, i u Sidneju, i u Hjustonu, i u Minhenu, i Beču, u Skandinaviji, pa čak i tamo gdje nas nema. Zemljak naš Halid Bešlić. Kako lijepo zvuči. Ogledalo naše. Svuda i Zauvijek

Glas koji grije

I kad si umoran u četiri ujutro na nekom aerodromu, ili kad na pumpi čekaš gorivo dok kiša lije, čuješ taj glas i odmah ti je lakše. U tom glasu uvijek je bila esencija moje Bosne, ali i Hercegovine. I opet uvijek i zauvijek. A ako si imao više sreće, mogao si i naletjeti na njega negdje, u tim svjetovima našim, a tuđim. I nikad se nije desilo da ne uloviš lijepu riječ iz usta Halidovih. Nikad nije bio suviše hvalisav, nikad pokondiren, nilad iznad svijeta, a mogao je, o kako je mogao!

Bio. 

Eh, Halide, prvi put pišem za tebe "bio". Ali to ne ide tako! Ti nisi bio. Ti jesi i tek ćeš biti!

Čovjek koji je spajao ljude

Nema te kafane, ali bogme ni porodilišta, ni profesorske kancelarije u kojoj nisi duše naše razgalio. Uz tebe su Mehmed, Mario i Jovan postajali najprije i jedino ljudi – Bosanci i Hercegovci. A i ako nisu Bosanci i Hercegovci – ako su komšije iz Srbije, susjedi iz Hrvatske, ako su slovenački Zmajčeki, crnogorski Đetići, braća Kosovari, vojvođanske Lale, braća Makedonci – svima je sunce zasjalo na pomen Halidovog imena i njegovih stihova. I opet uvijek j stalno. Bez isuzetka.

Halid je bio mnogo više od pjevača. On je bio ono što se u ovoj zemlji rijetko sreće – nit koja veže, koja ne dijeli, nego miri i spaja.

Bit će tekstova i tekstova, bit će ljepših, emotivnijih, ispeglanijih priča, tek ćemo otkriti koliko si davao i pomagao-i potrebitima ali svima nama, kažem bit će ali da se zna-ostali smo bez najvećeg o toga nismo svjesni. Ne razumijemo.

A možda je i bolje da isprva ne razumijemo…

Danas neću plakati

I zato danas neću plakati. Danas ću tiho, tiše nego ikad, da ne remetim smiraj dana i jednog velikog života, pustiti za sebe i svoju dušu:

"Ja bez tebe ne mogu da živim

hej, ljubavi nikad preboljena

ja se više ničemu ne divim

zato pijem za ona vremena."

Bio si, jesi i bit ćeš, moj Bešliću.

Neka su ti svjetlom popločani puti nebeskih staza.

Jesmo li te bili dostojni? Do nas je i našeg baštinjenja onoga što si nam ostavio. A da će biti preteško bez tebe, ne trebam ti govoriti.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.