Dragan Bursać: Kad već palite zastavu BiH, zapalite i svoje pasoše, i tamo vam je ova zastava!

"Dragi huligani, ako već palite zastavu Bosne i Hercegovine – zapalite i svoje pasoše. Ozbiljno. Budite dosljedni. Zapalite tu "mrsku" plavu knjižicu za BiH zastavom. Zapalite je pa probajte preći granicu. Probajte do Austrije. Do Njemačke. Do Slovenije. Do one iste Evrope u koju bježite čim vam Dodik zavrne slavinu, digne cijene ili vam vrbuje djecu za političke rovove. Bez tog pasoša – nema bijega. Nema bauštele. Nema sezonskog rada. Nema konobarisanja u Istri. Nema čuvanja staraca u Bavarskoj. Nema ničega. Jer, koliko god vam to smetalo – ta zastava koju palite stoji i na vašem pasošu."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

U Doboju su nacionalsitički huligani zapalili zastavu Bosne i Hercegovine. U Istočnom Sarajevu su mladići, puni testosterona, a prazne pameti, skandirali ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Sve u sklopu proslave 9. januara, datuma koji je državni Ustavni sud proglasio neustavnim, ali koji se u RS-ui dalje slavi kao svetinja. Kao relikvija. Kao dan kad je pamet kolektivno otišla na bolovanje, a mržnja preuzela mikrofon. Ili što bi rekao profesor Bešlin, Srbi su jedini narod koji slavi početak rata, klanja i zla.

I sad, hajde da se ne pravimo baš puno blesavi. Ovo nije nikakav "incident". Ovo nije "izolovani slučaj". Ovo je svenacionalni ritual. Godišnji servis mržnje. Provjera koliko se još može gaziti država, a da država ne uzvrati ni pismom, a kamoli zakonom.

Ali hajmo redom.

Huligani u Doboju pale zastavu BiH. Zastavu države čiji su i sami državljani. Države čiji simboli stoje na njihovim ličnim kartama. Države čiji grb nose na pasošu. Države zahvaljujući kojoj, htjeli oni to priznati ili ne, mogu sjesti u autobus, avion ili automobil i pobjeći od Dodikovog režima u kojeg se kunu.

E tu dolazimo do suštine.

Ako već palite zastavu Bosne i Hercegovine – zapalite i svoje pasoše. Ozbiljno. Budite dosljedni. Zapalite tu "mrsku" plavu knjižicu s zvjezdicama. Zapalite je pa probajte preći granicu. Probajte do Austrije. Do Njemačke. Do Slovenije. Do Hrvatske. Do one iste Evrope u koju bježite čim vam Dodik zavrne slavinu, digne cijene ili vam vrbuje djecu za poltičke rovove.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bez tog pasoša – nema bijega. Nema bauštele. Nema sezonskog rada. Nema konobarisanja u Istri. Nema čuvanja staraca u Bavarskoj. Nema ničega.

Jer, koliko god vam to smetalo – ta zastava koju palite stoji i na vašem pasošu. A pasoš je jedina stvar koja vam još vrijedi više od parole.

Ironija je brutalna: palite simbol države koja vam je jedini izlaz.

Ali hajmo dalje.

U Istočnom Sarajevu se skandira ime Ratka Mladića. Presuđenog ratnog zločinca. Čovjeka čije je ime sinonim za genocid. I niko ne reaguje. Nema policije. Nema tužilaštva. Nema države. Kao da se ne viče ime masovnog ubice, nego lokalnog fudbalskog trenera.

I sad se postavlja logično pitanje: gdje je famozno Tužilaštvo BiH? Praznici? Odmor?

Gdje je kad se pali zastava države? Gdje je kad se veliča presuđeni ratni zločinac? Gdje je kad se na ulazima u Banjaluku Mladić slika po zidovima, ali niko "ne može utvrditi identitet počinioca, niti ko je na grafitu"?

Jer znate, u ovoj zemlji Ratko Mladić često "nije zločinac", ali je zastava BiH uvijek problem. Zločin je relativan, ali je država uvijek višak.

I to je ta nakaradna logika.

U entitetu RS možeš negirati genocid, slaviti zločince, prijetiti povratnicima, crtati grafite smrti – i to je "sloboda govora", "emocija", "tradicija". Ali ako neko digne glas protiv toga, onda je "provokator", "izdajnik", "strani plaćenik", "autošovinista"….

Zastava BiH, dakle, nije krpa. Ona je dokaz da država još postoji, uprkos svemu. Uprkos Dodiku. Uprkos šutnji međunarodne zajednice. Uprkos domaćim institucijama koje se prave mrtve.

I zato se ona pali.

Jer paljenje zastave nije izraz snage. To je priznanje nemoći. To je bijes jer država, koliko god slaba bila, i dalje stoji. I dalje ima svoj pasoš. I dalje ima granice. I dalje ima međunarodni subjektivitet. I dalje vam, htjeli vi to ili ne, potpisuje odlazak iz vlastite bijede.

I zato je palite, džaba vam sve – jer ne možete zapaliti realnost.

A realnost je sljedeća: Bosna i Hercegovina je država svih njenih građana. I onih koji je vole. I onih koji je mrze. I onih koji joj pale simbole, ali od nje žive.

Doboj danas nije multietnički grad. Etnički je skoro očišćen. Ali bit će, uprkos svemu. Uprkos ekstremistima koji bi da ga pretvore u monohromatsku kasarnu mržnje. Uprkos onima koji bi da povratnike ponovo nauče da se boje.

I zato je odgovornost države ogromna.

Ako paljenje zastave ostane nekažnjeno, poruka je jasna: mržnja je dozvoljena. Ako veličanje ratnog zločinca ostane bez posljedica, poruka je jasna: zločin se isplati. Ako institucije šute, poruka je jasna: država je na pauzi.

A država nema pravo na pauzu.

Jer svaki put kad zašuti, neko zapali zastavu. A sljedeći put neće biti krpa na metalu. Biće ljudi. Biće kuće. Biće povratnici. Biće sam mir.

Zato, huligani iz Doboja, ako već palite – budite hrabri do kraja. Zapalite i svoje pasoše. Odrecite se svega što vam ova država daje. Pa da vidimo koliko traje taj prkos kad se sudari s realnošću i granicom.

A Tužilaštvu BiH – jedno pitanje, kratko i jednostavno: hoćete li prepoznati kazneno djelo protiv države kad vam gori ispred nosa, ili čekate da vam se zapali kancelarija?

Jer država koja ne brani svoje simbole – uskoro neće imati ni teritoriju, ni zakon, ni mir.

A možda vam je to i cilj?!

A zastava? Ona će se uvijek moći ponovo sašiti.

Ljude, nažalost, ne. 

* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba