Dragan Bursać: Draško Bezmudi

"Ostaje pitanje za narod, pogotovo u Banjaluci: dokle ćete gledati kako vas mladi Stanivuković vodi u staru Dodikovu provaliju? Draško je izabrao stranu. Bezmudi se ne rađaju – bezmudi postanu kad izaberu sigurnost umjesto hrabrosti, poslušnost umjesto borbe, Dodika umjesto građana."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Draško Stanivuković, zvan i "mladi lav opozicije", danas je samo kućna mačka Milorada Dodika. Mekana, umiljata, bez kandži, a kad zatreba – prede na komandu Vučićevog tastera. U rukama vožda iz Laktaša i gospodara iz Beograda, Draško je postao ono što se u politici najviše prezire – koristan bljutavi idiot, i to po narudžbi.

Damir Mašić (SDP) mu je u svom istupu fino opalio šamarčinu istine rekavši da je Draško nedorastao ozbiljnije funkcije. I to nije uvreda – to je dijagnoza. Stanivuković je politički maloljetnik s preglasnim glasom, previše gela u kosi i tragičnim nedostatkom kičme. Nije ovo više pitanje ideologije. Ovo je pitanje integriteta, časti i golog političkog opstanka.

Podsjetimo se: prvo su ga Dodikovi batinaši hapsili kao nekog disidenta, pa su ga šamarali u Narodnoj skupštini RS-a, i to pred kamerama. Danas – Draško Dodiku nosi vodu. I to ne onu mineralnu s potpisom, već političku – zaprljanu, zamuljanu, spremnu da zamuti svaki pokušaj opozicionog buđenja. Pa kome je još potreban režimski poslušnik pod krinkom opozicije?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Trojanski konj i sakupljač lajkova

Draško je uvijek igrao dvostruku igru – pred kamerama glumi revolucionara s dronom, a iza zatvorenih vrata služi kao produžena ruka Dodikovih planova. Bio je i ostao njegov trojanski konj u opoziciji, iznutra truo, a spolja glancan.

Sada, u trenutku kad bi prava opozicija mogla da sruši Dodikov karton-palatu, on predlaže – bojkot izbora. Bravo, Draško! Kad već Dodik ne može biti na listi zbog pravosnažne presude, ajmo svi glumiti da ne postoji izborna utakmica. Jer – ako nema izbora, nema ni poraza. A ako nema poraza, Dodik će se možda opet uzdići iz pepela kao feniks – na krilima Draškovih suza i Vučićevog keša.

Bezmudi poltron

I sad, da se ne lažemo. Možda je u pitanju strah, možda ucjena, a možda jednostavno mazohizam. Jer kakav čovjek može i dalje, nakon svega, politički grliti Dodika? Kakav političar, pobogu, ide kod čovjeka koji ga je politički unizio, isprebijao i onda mu dao dvaput manji budžet nego što Banja Luka zaslužuje?

Odgovor: Bezmudi. Jer za takve nema boljeg termina. Politička eunuhoidnost Draška Stanivukovića graniči s umjetnošću. Što bi rekli stari Latini – Testiculus non habet.

Trojka, Dodik i "europske iluzije"

A nije Draško jedini u ovom cirkusu. Tu su i njegovi federalni drugari – Trojka. Nikšić, Forto i Konaković, ti veliki tumači evropskog puta, uvjeravali su nas, ne zaboravite, da se s Dodikom može. Da ga treba "integrirati". Da se promijenio.

Promijenio? Ma, nije promijenio ni čarape. Taj isti Dodik im je u Konjicu, na koalicionom sastanku, u lice rekao da genocida nije bilo. A oni? Slegli ramenima. Nisu ni napustili sastanak, kamoli prekinuli saradnju. Poslije su mu išli na hacijendu u Laktašima, kao papci u reality programu. Dogovorili mu zgradu. Prepustili mu UIO. Uvalili nam još dublje nacionalne podjele. Sve to u ime "funkcionalnosti".

Nema opravdanja

Da rezimiramo: Nema tu više dileme. Stanivuković je politički poslušnik, projektovan da fingira opoziciju dok iznutra sabotira svaki pokušaj promjene. A za to vrijeme, lideri Trojke mu drže svijeću.

Jeftini banjalučki gradonačelnik, što voli selfije i molitve, što nosi sakoe u bojama paunovog perja, pokazao je da nema ni dostojanstvo ni politiku. Ima samo zadatak. A taj zadatak glasi: kad Dodiku gori pod nogama, ti gas pod tepih i šuti ili predi.

Pitanje za građane

Ostaje pitanje za narod u Republici Srpskoj, pogotovo Banjaluci: dokle ćete gledati kako vas mladi bezmudi vodi u staru provaliju? Dokle ćete dozvoljavati da vas isti čovjek koji se kune u "narod", zapravo vodi pravo u naručje Dodikovog režima?

Jer nije Stanivuković više ni Dodikov igrač. On je Dodikov inventar. Kao lampa u kabinetu – upališ ga kad zatreba, ugasiš kad smeta.

Kraj iluzije

Nema više romantike u opoziciji. Nema više "novih lica". Svi koji su se nadali da će Draško biti promjena, danas vide da je bio i ostao – politička šminka na tijelu režima. I kao takav, ne može ni da promijeni ni da pomjeri – može samo da smeta.

Zato je ova priča završena. Draško je izabrao stranu. Bezmudi se ne rađaju – bezmudi postanu kad izaberu sigurnost umjesto hrabrosti, poslušnost umjesto borbe, Dodika umjesto građana.

I neka mu je sa srećom. U životu, kao i u politici – svakome po izboru. A i građanima – po zasluzi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.