Dragan Bursać: Amidžiću, svaka ti je za zatvora i šamara!

"Svaki put kada Bošnjak prestane biti Bošnjak i postane samo "musliman", otvara se prostor za staru, dobro poznatu politiku koja je ovoj zemlji donijela logore, masovne grobnice i genocid. Upravo zato Srđan Amidžić bi odavno trebao da je u zatvoru, a ne da prima platu od države koju negira. A novi granični prelaz? Bit će otvoren kad RS izmiri dug. Jednostavno je!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

U Bosanskoj Gradišci, nakon sjednice Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje na kojoj nije postignut dogovor o otvaranju novog graničnog prijelaza, ministar finansija i trezora Bosne i Hercegovine Srđan Amidžić dobio je priliku da govori o zakonima, procedurama i razlozima zbog kojih je odluka blokirana. 

Fašistički perormans 

Umjesto toga, javnost je slušala govor koji je iz minute u minutu tonuo u najblatantnije uvrede, etiketiranje i otvorenu islamofobiju. 

Pred kamerama je ekspert Upravnog odbora UIO-a Zijad Krnjić prestao biti stručnjak sa kojim se ministar politički ne slaže. Prestao je biti čak i politički protivnik. Amidžić ga je sveo na "običnog muslimana" šta god to značilo. Potom su na red došli "muslimani iz Federacije", priče o mržnji prema Srbima, poređenja sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu i zaključak da Bosna i Hercegovina ne može postojati. I to sve govori čivjek koji odlično živi od te "nepostojeće" zemlje preko naše grbače.  

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Taj nastup nije bio politička polemika. A ne! Bio je to ogledni primjer govora mržnje. I upravo zato zaslužuje mnogo više od statusa dnevne vijesti koja će sutra nestati iz medijskog ciklusa. 

Jer kada ministar jedne države čovjeku oduzima nacionalni identitet i svodi ga isključivo na njegovu vjeru, tada više nije riječ o političkom sukobu. Tada je riječ o rasizmu kao političkoj metodi. 

A rasizam uvijek počinje istom formulom. 

Tvorba čovjeka u etiketu

Čovjek se prvo pretvori u hodajuću etiketu. Potom u stereotip. Na kraju u legitimnu metu. 

Upravo zato Amidžićeve riječi nisu tek nespretna izjava ili trenutak političke nervoze. One pripadaju jednom mnogo mračnijem kontinuitetu koji Bosna i Hercegovina poznaje bolje od gotovo bilo koje evropske zemlje. 

Bošnjaci su tokom rata ubijani kao Bošnjaci, ali su prije toga godinama u propagandi nazivani "muslimanima" ili "Turcima". Nije to bila jezička slučajnost niti terminološka greška. Radilo se o svjesnom političkom projektu kojim se jednom narodu oduzima nacionalni identitet i svodi ga se na religijsku odrednicu. 

Tako je lakše širiti strah i ništiti cijeli narod. Tako je lakše proizvoditi neprijatelje. Tako je lakše opravdavati diskriminaciju. 

Mladićevim zločinačkim stazama 

Radovan Karadžić nije govorio o Bošnjacima. Govorio je o muslimanima.
Ratko Mladić nije govorio o građanima Bosne i Hercegovine. Govorio je o muslimanima i Turcima. 

Cjelokupna ratna propaganda velikosrpskog projekta počivala je na toj jednostavnoj manipulaciji: narod se briše, ostaje samo vjera, a iza vjere se onda projektuje navodna opasnost koju treba uništiti. Tri decenije kasnije ministar države Bosne i Hercegovine pred kamerama koristi gotovo identičan obrazac. 

Zato ovdje nije riječ samo o Srđanu Amidžiću. Riječ je o političkom nasljeđu koje nikada nije istinski poraženo i denacifikovano. 

Milorad Dodik već godinama odbija koristiti riječ Bošnjak. U njegovom političkom rječniku stalno se pojavljuju "muslimani", "muslimanska politika", "muslimansko Sarajevo" i "muslimanske strukture". Cilj takvog jezika odavno je jasan. Bošnjaci se nastoje predstaviti kao vjerska grupa koja navodno uzurpira državu, a ne kao ravnopravan narod sa vlastitim identitetom i političkim subjektivitetom. 

Amidžić je u Bosanskoj Gradišci samo reprodukovao tu matricu. Bez imalo stida. Bez imalo svijesti o tome šta takve riječi znače na prostoru obilježenom genocidom. 

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da predmet spora uopšte nije bio nacionalni odnos između Srba i Bošnjaka. U pozadini se nalazi sukob oko raspodjele prihoda od PDV-a i primjene koeficijenata za raspodjelu novca između entiteta. Upravo na tome legalistički insistira Zijad Krnjić, dok se već godinama odgađa usvajanje novih koeficijenata koje zakon predviđa. 

Dakle, riječ je o finansijskom pitanju i sasvim konkretno dugu entiteta RS. O brojevima. O procedurama. O institucijama. 

Ali kada nestane argumenata, tada na scenu stupaju nacionalne etikete. Kada činjenice postanu neugodne, tada se priziva mržnja. Kada zakon ne odgovara politici, tada se traži neprijatelj.

Zato je posebno opasna Amidžićeva tvrdnja da Krnjić nije Bošnjak nego "obični musliman". U toj jednoj rečenici sabrana je čitava genocidna ideologija isključivanja. Ministar sebi daje pravo da određuje ko pripada kojem narodu, ko ima pravo na identitet i ko zaslužuje politički legitimitet. 

Takve ideje pripadaju najmračnijim poglavljima evropske historije. Nisu nastale u demokratskim parlamentima. Nisu nastale na univerzitetima. Nisu nastale u društvima jednakosti. Nastale su u režimima koji su ljude dijelili prema krvi, vjeri i porijeklu. 

Zato je groteskno da upravo Amidžić pominje Jevreje i Drugi svjetski rat. Svako ko danas javno svodi ljude na njihovu religijsku pripadnost stoji mnogo bliže logici diskriminacije nego njenim žrtvama. 

A onda dolazi završni čin. 

Da nije države, Amidžić bi danas bio na birou 

Bosna i Hercegovina navodno ne može postojati. Takvu poruku Amidžić je ponovio više puta dok visi na državnim jaslama. Zanimljivo je da svaki put kada treba objasniti zašto neka institucija ne funkcioniše, zašto neki zakon nije proveden ili zašto političari nisu uradili svoj posao, krivac postane država.

Nikada oni koji njome upravljaju. Nikada oni koji godinama blokiraju procese. Nikada oni koji proizvode krize. Država je kriva. Bosna je kriva. Građani su krivi. Svi su krivi osim političke elite entiteta koji ne vraća pare i koji od te iste države prima plate, privilegije i moć. 

Bosna i Hercegovina, međutim, postoji. Postoji međunarodno. Postoji pravno. Postoji istorijski. Postoji uprkos svim pokušajima njenog osporavanja. Postoji uprkos Karadžiću. Postoji uprkos Mladiću. Postoji uprkos Dodiku. Postoji uprkos Amidžiću. Postojaće i kada današnji politički trgovci mržnjom budu fusnota u udžbenicima. 

Mnogo važnije pitanje glasi: kako je moguće da trideset godina nakon genocida ministar jedne države javno koristi jezik koji podsjeća na propagandu koja je tom genocidu prethodila? Odgovor je bolan.

Zato što takav govor predugo prolazi bez posljedica.
Zato što se islamofobija često prikazuje kao patriotizam.
Zato što se diskriminacija pokušava predstaviti kao politički stav.
Zato što su mnogi pristali da mržnju nazivaju mišljenjem.

A mržnja nije mišljenje.

Mržnja je mržnja.

I svaki put kada Bošnjak prestane biti Bošnjak i postane samo "musliman", otvara se prostor za staru, dobro poznatu politiku koja je ovoj zemlji donijela logore, masovne grobnice i genocid. Upravo zato problem nije samo Srđan Amidžić. Problem je ideologija koja još uvijek vjeruje da čovjeku prvo treba oduzeti ime da bi mu kasnije oduzela sve ostalo.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.