Dragan Bursać: Novi američki ambasador i stara bosanska bolest čekanja Amerike!

"Svijet 2026. nema mnogo veze sa svijetom 2012, Trump nije Obama, a Washington više nije adresa na kojoj Bosna i Hercegovina može čekati vlastitu političku budućnost. Srbija radi za sebe, Hrvatska za sebe, Rusija, Turska i Izrael za sebe, Amerika prije svih radi za sebe. Krajnje, ali baš je krajnje vrijeme da BiH počne raditi za sebe. Ukoliko je ima kao države!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Ronald Johnson još nije ni sjeo u ambasadorsku fotelju u Sarajevu, a iz njegovog saslušanja pred američkim Senatom već se može iščitati mnogo više od pukih diplomatskih fraza. Kada Dodika, dakle čovjeka koji godinama govori o secesiji, rušenju države i pripremama za razdruživanje stavite u istu rečenicu sa "uzavrelom retorikom na svim stranama", dobili ste onu vrstu političke uravnilovke koja Bosnu i Hercegovinu prati decenijama: svi su pomalo krivi, pa na kraju niko nije posebno odgovoran. 

Kad su svi krivi, onda niko nije ni kriv ni odgovoran 

Ronald Johnson je kandidat Donalda Trumpa za američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini i to je prva činjenica od koje treba krenuti. Pred američkim Senatom se zahvalio Trumpu i državnom sekretaru Marcu Rubiju na nominaciji, obećao promociju američkih interesa, američkih investicija, energetsku saradnju, borbu protiv ruskog i kineskog utjecaja i očuvanje stabilnosti Bosne i Hercegovine. Rekao je i da SAD ostaju privržene suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH. 

Sve je to važno, samo bi bilo dobro da ovdje jednom shvatimo šta zapravo znači funkcija američkog ambasadora. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

On dolazi da zastupa politiku Sjedinjenih Američkih Država pod administracijom Donalda Trumpa. Upamtite ovu rečenicu! Njegov posao NIJE da ispunjava bosanskohercegovačka očekivanja, da ostvaruje naše političke želje niti da bude nastavak politike nekog prethodnog ambasadora. Američka administracija ima svoje interese, svoju ideologiju, svoje prioritete i svoje saveznike. Johnson će ih kao umirovljeni general itekako provoditi. 

A, današnja Amerika prema Bosni i Hercegovini očigledno nije ista ona Amerika koju dio sarajevske političke i medijske javnosti još uvijek čeka kao da je negdje zapela u vremenskoj kapsuli iz prvih godina ovog vijeka. 

Dodik, tek jedan od mnogih i ništa više 

Upravo zato je možda najvažniji trenutak saslušanja došao kada je senatorica Jeanne Shaheen podsjetila na Dodikove secesionističke izjave i pitala Johnsona kako će reagovati.  

Umjesto preciznog odgovora o čovjeku na kojeg se pitanje odnosilo, Johnson je kazao da je politička klima takva da je retorika uzavrela "na svim stranama". Kasnije je obećao da će Washingtonu slati tačne procjene i preporučivati reakcije kada akteri poput Dodika potiču separatizam i etničke i vjerske tenzije. 

E, upravo između te dvije rečenice stanuje cijeli BiH problem. 

Jer Milorad Dodik nije "sve strane". Njegove izjave, politički potezi i secesionističke najave mogu se mjeriti zasebno, kao i potezi svakog drugog političara. Ako na pitanje o konkretnom Dodikovom ponašanju odgovor počinje uopštenom pričom o retorici svih, onda to može signalizirati pristup u kojem Washington prije svega traži održavanje stabilnosti, famoznu stabilokratiju, a tek zatim utvrđivanje političke odgovornosti, ako je ikad bude.  

To je ogromna razlika. 

Johnson je potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Dobro. Tačno. Normalno. Još to da nije!? Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju odavno su uspostavili pravni okvir na kojem ta kvalifikacija počiva. Američki ambasador koji priznaje pravosnažno utvrđenu činjenicu ne zaslužuje orden zbog izgovaranja činjenice očevidne činjenice. Johnson je pred senatorima nedvosmisleno rekao da je Srebrenica bila genocid. 

Mnogo zanimljivije pitanje glasi šta će njegova administracija raditi kada politički akteri tu činjenicu negiraju, slave ratne zločince, udaraju na institucije države ili najavljuju secesiju.

Tu već ulazimo u mnogo mutniju vodu. 

Kasno Murphy do pameti stiže 

Bivši američki ambasador Michael Murphy tvrdi da je sadašnja politika Washingtona ozbiljno odstupila od tri decenije američkog pristupa BiH. Posebno kritikuje ukidanje sankcija Miloradu Dodiku i smatra da je Washington propustio osigurati povlačenje svih antidejtonskih poteza vlasti Republike Srpske. Da sam zloban, rekao bih da je upravo njegovo stolovanje dovelo do promjene Ustava koja je ojačala Dodik-Čović osovinu. Prema tome, Murphyjeva ocjena pripada bivšem ambasadoru i otvorenom kritičaru sadašnje administracije. Ništa više i ništa manje od toga. Da sam, opet, brzobrazan, kao što nisam, rekao bih, koga briga šta Murphy misli septembra 2026. 

Promijenila se administracija. Promijenili su se prioriteti. Promijenio se Washington. Promijenio se svijet, zaboga! 

Bosna i Hercegovina će morati živjeti s tom činjenicom. Ako hoće da preživi.  

Neko sjedi i gleda, a neko drugi (Dodik) radi 

Dok se kod nas još osluškuje svaka riječ sa saslušanja u Senatu kao da će iz Washingtona stići nova formula spasa, Milorad Dodik sjedi u Tel Avivu sa Benjaminom Netanyahuom i po završetku sastanka objavljuje da Republika Srpska "može da računa na Izrael". Govorio je o privrednoj, tehnološkoj i sigurnosnoj saradnji, najavio sporazume i ponovo Bosnu i Hercegovinu predstavio kao prostor kojem ne vjeruje. 

Možemo se sad rugati Miloradu Dodiku, možemo njegove izjave smatrati propagandom, možemo raspravljati koliko iza njih zaista stoji izraelska država, a koliko njegova vlastita interpretacija sastanka. Jedno mu se, međutim, mora priznati kao politička činjenica: traži partnere. Traži ih u Moskvi, Beogradu, Budimpešti, Washingtonu, Tel Avivu, gdje god procijeni da ih može pronaći. 

A da mi stanemo iza svoje države, a ona iza nas, a? 

I zato pitanje koje bi u Sarajevu trebalo odzvanjati mnogo glasnije od pitanja šta je Ronald Johnson rekao pred senatorima glasi: ko će stati iza Bosne i Hercegovine? Odgovor je neprijatno jednostavan. Za početak bi iza Bosne i Hercegovine morala stati Bosna i Hercegovina. 

Država čiji politički predstavnici vlastitu strategiju svode na iščekivanje sljedećeg američkog ambasadora već je pristala da joj drugi određuju horizont. Svijet 2026. nema mnogo veze sa svijetom 2012. Trump nije Obama, današnji Washington nije Washington od prije dvadeset godina, Evropa je zaokupljena vlastitim sigurnosnim krizama, Rusija vodi svoju politiku, Srbija svoju, Hrvatska svoju, Turska svoju, Izrael svoju.

Svi rade za sebe.
A mi još čekamo nekoga da radi za nas.

Interes, interes i samo interes! 

Posebno je ilustrativan još jedan detalj Johnsonovog saslušanja. Kada ga je senator Chris Murphy pitao bi li američka ambasada trebala pomagati poslovnim interesima porodice predsjednika Trumpa, Johnson nije odmah odgovorio jednostavnim "ne". Rekao je da ne vjeruje da bi predsjednik ili State Department to od njega tražili i podsjetio da ambasada promoviše američke interese. Senator Murphy je kandidatima potom kazao da je odgovor jednostavno morao glasiti "ne". 

Taj trenutak sam po sebi ne dokazuje kako će Johnson postupati u Sarajevu. Pokazuje nešto drugo: Pred nama je ambasador administracije čiju će politiku zastupati disciplinovano i iz perspektive američkog interesa. 

Ignorisanje svijeta kao prijeki lijek za Bosnu i Hercegovinu? 

I možda je upravo to najbolja vijest koju Bosna i Hercegovina može dobiti, pod uslovom da je konačno razumije. 

Američki ambasador zastupa Ameriku. Izraelski premijer zastupa Izrael. Vučić zastupa Srbiju. Dodik pokušava međunarodno ojačati Republiku Srpsku. Hrvatska kroz svoje institucije štiti ono što smatra hrvatskim državnim interesom. 

A Bosna i Hercegovina mora konačno naučiti zastupati samu sebe. Uvijek, svuda i stalno! 

Ronald Johnson možda će biti odličan ambasador svoje zemlje. Možda će njegova politika stabilnosti spriječiti neke opasne avanture, možda će povući jasnu crtu pred secesionizmom, a možda će famozna "retorika na svim stranama" postati formula kojom će Washington izjednačavati političke aktere zarad kratkoročnog mira. Njegov mandat tek treba dati odgovor. 

Bosna i Hercegovina, sa druge strane,  sebi više ne može priuštiti da odgovor čeka. Jer najveća bosanska politička iluzija više nije uvjerenje da će Amerika riješiti svaki naš problem. Mnogo je opasnija navika da bez Amerike ne pokušavamo riješiti gotovo nijedan problem. 

Obama se neće vratiti. Neće se vratiti ni 2012. godina. Niko iz Washingtona, Bruxellesa, Ankare ili bilo koje druge prijestonice neće voljeti ovu zemlju više od interesa vlastite države. Što prije Bosna i Hercegovina tu brutalno jednostavnu činjenicu pretvori u državnu politiku, manje će biti važno ko je sljedeći američki ambasador.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.