Dr. Enes Kujundžić: Vrijeme je za biblioteke (1. dio)

Radiosarajevo.ba
Dr. Enes Kujundžić: Vrijeme je za biblioteke (1. dio)


Piše: Dr. EnesKujundžić

S obzirom na važnu ulogu koju biblioteke igraju u izgradnji društva utemeljenog na znanju, revitalizacija biblioteka i reafiramcija njihove uloge u društvenom životu Bosne i Hercegovine bi trebao biti jedan od prioriteta u strateškom promišljanju svih onih koji se bave pitanjima društvenog razvoja i kulturne politike, a žele dobrobit svojoj zajednici.

Imajući u vidu prirodu društvene misije biblioteke, koja se kroz minula stoljeća mijenjala saobrazno potrebama vremena, nije teško zaključiti da osloncem na dostignuća informacijsko-telekomunikacijske tehnologija, ova kulturna ustanova, pored brige za očuvanje dokumentarne baštine, može igrati važnu ulogu u društvenom razvoju i održavanju demokratskih vrijednosti društva. Ona zainteresiranim korisnicima otvara put do informacijskih resursa kao preduvjeta za stjecanje novih znanja, formiranje vlastitog mišljenja i osposobljavanje za aktivnu participaciju u društvenim poslovima. Informacije su nezaobilazan, dragocjen putokaz za donošenje ispravnih odluka, koje su po prirodi stvari dragocjen podstrek za napredak pojedinca i društva kao cjeline.

Zahvaljujući dostignućima informacijske tehnologije i svrsishodno organizranim elektronskim depozitorijima znanja, naprimjer, omogućen je pristup digitalnim verzijama građe iz tradicionalnih biblioteka, muzeja, arhiva i galerija u formi teksta, dokumenata, video, zvučnih i slikovnih zapisa. Nova tehnička sredstva osposobljavaju korisnike da rafiniraju svoje upite, analiziraju njihove rezultate i mijenjaju formu informacija pa one statističke, na primjer, pretvaraju u grafičke, a uz pomoć animacije omogućeno je vizuelno predstavaljanje kvantitativno zasnovanih činjenica.

Korisnici mreža velike brzine u stanju su da srodne poslove rade uporedo - komunicirajući međusobno i razmjenjujući podatke do kojih su došli ili su u procesu dolaženja, koristeći pri tome simulaciono okruženje, distantne naučne instrumente i brojne mogućnosti koje im pruža audio i video tehnika.Bez obzira gdje je digitalna informacija pohranjena, sofisticirani pretraživači mogu je pronaći i isporučiti na desktop pred korisnika u njegovom vlastitom uredu ili domu.

Putem Interneta korisnik diljem svijeta ima pristup znanju u digitalnim kolekcijama koje su kreirale različite institucije kao što su biblioteke, muzeji, arhivi, univerziteti, naučni instituti, vladine agencije, specijalizirane međunarodne organizacije, a naravno i pojedinci.
Sve ove mogućnosti koje informacijska tehnologija nudi neizbježno skreću pažnju na ograničenja sa kojima se suočavaju biblioteke tradicionalnog tipa u utrci da svojim korisnicima budu pri ruci, posebno u svijetu nauke i tehnologije, u kojem su svježina, ažurnost i relevantnost informacija od krucijalne važnosti.

Čak i tako velika biblioteka kao što je ona Kongresna u Vašingtonu, koja svakodnevno raste za 10.000 novih bibliotečkih jedinica i koja iz svijeta prikuplja građu na 460 jezika, sadrži samo mali segment informacijskog blaga rasutog širom svijeta i sama se sve teže nosi sa rastućim zahtjevima za sve skučenijim fizičkim prostorom. Pararelno s činjenicom ograničenih mogućnosti arhiviranja koja karakteriše trodimenzionalnu realnost klasičnih ustanova memorije, živimo u svijetu u kojem se sve veći obim informacija proizvodi, pohranjuje i može biti pretraživan u digitalnoj formi. Otuda, da bi održale korak sa rastućom plimom informacija ovoga tipa, biblioteke nadolazećih vremena će silom prilika biti sve više i digitalne biblioteke. Zahvaljujući tim novim formama pohranjivanja i pretraživanja znanja, biblioteka kao institucija počinje prevazilaziti tijesne okvire fizičkih ograničenja zbog kojih su uposlenici tih institucija kroz čitavu historiju bili prisiljavani da prave nelagodan izbor između onoga šta od građe sačuvati, a šta odbaciti..

Ono sa čime se korisnik takve biblioteke suočava jeste dilema izbora, s kojom se suočavalo i Buridanovo magare - kako da, uz pomoć kvalifikovanih bibliotekara pronađe efikasan način da u ogromnom plastu sijena poput potrage za iglom pronađe relevantne informacije. A to, što je samo naizgled paradoks, traži još veću stručnu osposobljenost bibliotekara/rke i još više informacijske pismenosti koju on/ona treba posjedovati .
Biblioteka je jednostavno govoreći institucija koja omogućava pristup informacijama, idejama i djelima novih znanja i imaginacije. Iskustvo korištenja usluga biblioteke može biti ključ za razumijevanje čovjekovog mjesta u savremenom svijetu, jer ono omogućava zadovoljstvo slušanja i kazivanja usmene priče, gledanje filma bajkovitog sadržaja, nalaženje neophodnog savjeta za donošenje ispravnih poslovnih odluka, preslužavanje zvuka relaksirajuće melodije, nalaženje recepta za iscjeljenje,, ili pristup sačuvanim dokumentima na kojima je pohranjena mudrost davnih vremena.

Izraz biblioteka ljudi obično izjednačuju sa pojmom “narodne biblioteke“. Međutim, postoji čitav varijetet drugih vrsta biblioteka, koje ispunjavaju drugačiju namjenu i služe različitim korisničkim grupama. One postoje na svim meridijanima uključujući i najmanje razvijene zemlje svijeta.

Većina zemalja ima svoje nacionalnu biblioteku. Ove ustanove, pored toga što imaju koordinirajuću ulogu u mreži koju čine različite vrste bibliotečkih ustanova, prikupljaju obavezni primjerak (legal deposit), katalogiziraju ga i čine dostupnim građanima. Kao biblioteka posljednje šanse, ova vrsta biblioteke posebnu brigu poklanjaju prikupljanju građe od nacionalnog značaja, kao što je muzikološka, grafička i audiovizulena uključujući dokumente relevantne za historiju i geografiju matične zemlje i geneaološka istraživanja, a u nekim slučajevima i građu od interesa za dijasporu…

U manjem broju zemalja, posebno Istočne Evrope, prisutna je dvojna funkcija ovakvih ustanova: s jedne strane one su nacionalne, a s druge one su i univerzitetske biblioteke.

Ima biblioteka koje pružaju dragocjene usluge vladinim i naučnim ustanovama, istraživačkim institutima, muzejima, i drugim vrstama korisnika uključujući i privredni sektor. One se najčešće imenuju specijalnim bibliotekama.

Mnoge zemlje, posebno one razvijenije, imaju razuđenu mrežu javnih, ili narodnih biblioteka koje mogu biti velike i dobro opremljene centralne biblioteke pojedinih regiona pa do malih seoskih centara sa knjigama desecima knjiga smještenih u sobu ili dvije, možda dodate lokalnoj školi.
Obrazovne institucije kao što su univerziteti, fakulteti, koledži, srednje i osnovne škole pa čak i obdaništa imaju neku vrstu biblioteke, koje služe obrazovnim ciljevima administrativnih autoriteta koji su ih osnovali. U nekim zemljama njihove usluge su dostupne svim građanima, bez obzira da li su oni u nekoj formalnoj vezi sa datom obrazovnim institucijama, ili ne.

Od davnina su biblioteke sakupljale i pohranjivale različite forme rukopsnog i, nakon Gutenbergovog otkrića, štampanog materijala uključujući svitke papirusa, službena dokumenta, mape, pamflete, muzičke zapise, novine, časopise i drugu vrstu građe. Uprskos široko rasprostranjenom shvatanju o suprotnom, ove institucije se nikada nisu ograničavale samo na sakupljanje knjiga. Ustvari, biblioteke su starije od štampane knjige jer su još znatno ranije u njima sakupljani svitci papirusa (prvobitna Aleksandrijska biblioteka je dobar primjer za to) i rukopisa (brojne biblioteke srednjevjekovnog perioda, pa i kasnije). Važni pomaci u pozitivnom smjeru za status ovih ustanova u društvu dolazio je sa činjenicom da, kako su nastajale nove vrste informacijsklih medija, biblioteke su bile pripravne da ih počnu sakupljati, pohranjivati i omogućavati njihovo korištenje. Tako su se gramofonske ploče, kompjuterski diskovi, diskete, kompaktni - video i DVD diskovi pridružili ostalim vrstama formata u depozitorijima biblioteka čim su se pojavili. Mrežno bazirani izvori informacija bili su ubrzo dodati postojećim resursima i danas ima znatan broj biblioteka koje, zahvaljujući sustavnoj žetvi ovog materijala, u svome posjedu imaju kolekcije pohranjenih elektronskih informacija. Mnoge takve kolekcije su digitalno rađene, a da prethodno na papiru, odnosno u štampanoj formi, nikada nisu ni ugledale svjetlo dana.

Danas u digitalnom ambijentu, biblioteke imaju jedinstvenu priliku da postanu širom otvorene kapije koje, zahvaljujući stručnim bibliotekarima mogu, kroz obilje i važnih i nevažnih informacija, korisnika dovesti upravo do onih koje su njemu potrebne. Jedna od vitalnih funkcija savremene biblioteke je da omogući pristup kako knjižnim tako neknjižnim sadržajima (tekst, muzika, video, film, tvorevine likovne umjetnosti i slično) koji su produkt ljudskog kreativnog duha i imaginacije.

Ulazak velikih korporacija u tržište informacijama predstavlja novinu i izazov za svijet biblioteka i tradicionalne knjige općenito. To je, pored pozitivnih impulsa u bogaćenju izdavačke ponude, posebno informacija važnih za oblast nauke i privrede, dovelo i do neželjene koncentracije moći u rukama ovih kompanija, a ponekad i monopolskog položaja nekih od njih. Otuda postaje sve važnije da biblioteke u svojoj sredini, pa i lokalnoj počnu tragati za manjim i specijaliziranim izdavačima kako bi im se pružila šansa da u zaista velikoj konkurenciji specifičnšću svojih izdavačkih sadržaja daju vlastiti doprinos razvoju kulturne industrije na lokalnoj razini. Biblioteke imaju i mogućnost i obavezu da ohrabre lokalne i regionalne izdavače,, pruže podršku nastojanjima zavičajnih autora u sakupljanju, očuvanju i publikovanju lokalnih tradicija u domenu narodne kulture kao i promociji i afirmaciji domaćeg znanja i pameti općenito.
Statistički podaci kazuju da u državama članicama Evropske Unije danas ima oko 90.000 bibliotečkih ustanova dok taj broj u čitavom svijetu prelazi cifru od oko 250.000. Sa svojom infrastrukturom i stručnim znanjima svojih uposlenika, ove ustanove su u dobroj poziciji da daju znatan doprinos u premošćavanju jaza koji objektivno postoji između informacijama bogatog i informacijama siromašnog dijela savremenog svijeta. Relativno skromna ulaganja u tehnologiju, dodatnu edukaciju zaposlenih i nabavka elektronskog i štampanog materijala putem biblioteka moglo bi dramatično transformirati postojeći nivo mogućnosti pristupa informacijama i znanju...

Shvatajući važnost informacijske tehnologije za kulturni sektor općenito Evropska komisija je pokrenula inicijativu pod nazvom Digitalne biblioteke koja čini dio programa i2010 s ciljem podrške evropskoj digitalnoj ekonomiji kako bi se online pristup informacijskim resursim učinio jednostavnijim i zanimljivijim.
Ova inicijativa se oslanja na bogatu evropsku kulturnu i naučnu baštinu, povezujući multikulturni i multijezički ambijent sa tehnološkim dostignućima i inovativnom poslovnom praksom. Da bi inicijativa bila uspješna Evropska komisija je identificirala tri ključne oblasti u okviru kojih bi inicijativa zaživjela u praksi:

-Digitalizacija analognih zbirki za njihovu širu upotrebu u informacijskom društvu,
-Omogućavanje online dostupnosti koja se smatra ključnom da građani, istraživači i poslovni subjekti mogu najoptimalnije koristiti informacije,
-Očuvanje i pohranjivanje kako bi se budućim generacijama omogućio pristup digitalnim resursima i spriječio nestanak dragocjene dokumentarne građe.

U nastavku: Izgradnja i obnova biblioteka u Bosni i Hercegovini
....
Prof.dr. Enes Kujundžić je vanredni profesor Narodne književnosti na Pedagoškom fakutetu u Zenici. Do 2005. godine bio je direktor Nacionalne univerzitetske biblioteke u Sarajevu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1989 u oblasti bibliotečkih nauka; magistrerij humanističkih nauka odbranio je 1973. na univerzitetu u Čikagu, a diplomu profesora arapskog jezika stekao 1970. u Sarajevu. Živi u Sarajevu

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak