Dr. Emir Hadžikadunić: Prvih 100 dana novog šefa diplomatije BiH

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Svako ima pravo na vlastito mišljenje, ali ne i na vlastite činjenice. Od potvrđivanja imenovanja kandidata za novog ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića prošlo je prvih 100 dana. Uobičajena je praksa tim povodom analizirati rezultate dosadašnjeg rada.

Piše: Prof. dr. Emir Hadžikadunić

Šta su konkretni učinci, ako ih je bilo, koji su propusti? Uzorak je mali, ali je 100 dana prvo prolazno vrijeme koje ukazuje na opći trend. Sadržaj ovog teksta neću opteretiti dnevno-političkom temama koje novi ministar inostranih poslova, kao stranački lider, često upražnjava, ponekad i na štetu svog statusa - šefa diplomatije Bosne i Hercegovine.

Analizu također treba osloboditi strastvenog stranačkog navijanja i kakofonije, koja dominira javnim prostorom, a konačnu ocjenu dati na bazi mjerljivih indikatora. Ozbiljna, argumentirana i dobronamjerna kritika može biti samo korektivni faktor za efikasnije vođenje inostrane politike BiH.

Kontakti, komunikacija i vidljivost BiH

Suština diplomatske misije svodi se na tri riječi koje počinju sa slovom (p) – predstavljanje, promocija i pregovaranje.

U biti, diplomatska služba se oslanja na dvije povezane ali važne pojedinosti – komunikaciju i kontakte.

U prvom dijelu analiziramo učestalost diplomatskog dijaloga s prijateljskim državama s kojima se, kroz razgovore na visokom ili najvišem nivou, može unaprijediti naša sigurnost, povećati trgovinska razmjena, riješiti otvoreno pitanje, uspostaviti važna komunikacija s dijasporom itd. Indirektno osvjetljavamo pozitivnu ili negativnu vidljivost BiH na međunarodnoj sceni.

U prvih 100 dana, ističe se pozitivnija vidljivost BiH na međunarodnoj sceni. Šef diplomatije je službeno posjetio Brisel, Ankaru, Zagreb, Beograd, Podgoricu i Sofiju. Osim sastanaka sa ministrima inostranih poslova, imao je protokolarne razgovore sa šefovima vlada i država Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bugarske, te komesarom EU za proširenje i susjedstvo. Primjetna je, također, njegova namjera da nametne balansirajući diskurs, te iznese umjerenija mišljenja prema Zagrebu ili Beogradu po pitanju prošlosti ili nekim drugim otvorenim pitanjima, uključujući i nespretne izjave na konferenciji za štampu sa šefom diplomatije Hrvatske.

Na marginama drugih multilateralnih događaja sastao se sa kolegama iz Austrije, Njemačke, Španije, Francuske, Sjeverne Makedonije i Italije. U prvih 100 dana, ističe se također veći interes drugih država za BiH. Ministri Velike Britanije, Italije, Austrije, Mađarske, Španije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Švedske službeno su posjetili BiH.

Državni sekretar SAD-a Antony Blinken razgovarao je telefonski sa ministrom Konakovićem. 

Objektivnija analiza, međutim, pretpostavlja poređenje faktora koji su sistemski usporedivi između aktuelnog i prethodnog saziva. U prvih 100 dana svog mandata, ministrica Bisera Turković službeno je posjetila Brisel.

Zajedno s ministrom odbrane BiH razgovarala je sa generalnim sekretarom NATO-a. Također je bila u službenoj posjeti Sjedinjenim Državama, te održala sastanke u Pentagonu i State Departmentu. Bila je domaćin ministru inostranih poslova Hrvatske i delegaciji Svjetske banke (WB).

Na poziv državnog sekretara SAD Michaela Pompea, prisustvovala radnoj večeri povodom uspostave Alijanse za slobodu vjeroispovijesti. Na marginama drugih multilateralnih konferencija razgovarala je sa ministrima Mađarske, Njemačke, Slovenije, Češke i drugih članica Višegradske grupe.

Održala je telefonske konsultacije sa trojicom ministara inostranih poslova (Turska, Albanija, Hrvatska). Telefonske konsultacije su izbijanjem pandemije bile jedini mogući oblik diplomatske komunikacije. Komparativna analiza ukazuje da je vanjskopolitički interes drugih država za Bosnom i Hercegovinom bio izraženiji u 2023. godini. Međutim, tu se otprilike završava pozitivna ocjena rada za aktuelnog ministra.

Čime nismo zadovoljni?

Sistemske korekcije koje bi vanjsku politiku BiH učinile funkcionalnijom i dugoročno efikasnijom službom za sada ne izgledaju kao prioritet. U prvih 100 dana, ministar Konaković nije javno isticao proceduralne, normativne ili operativne slabosti Ministarstva i diplomatsko konzularne mreže.

Nismo čuli šta su njegovi nalazi analize unutrašnje organizacije Ministarstva, diplomatsko-konzularne mreže, ako je ta analiza urađena. Šta su prioriteti za specifične destinacije uzimajući u obzir nacionalni, ekonomski, politički ili sigurnosni interes BiH? Hoće li novoimenovani ambasadori imati bolju pripremu za odlazak na destinacije ili će ta obuka ostati formalnost bez sadržaja. Postoje li planovi da BiH konačno dobije svoju diplomatsku akademiju?

Sva ta pitanja ostala su na margini interesovanja novog ministra. Međutim, pravi test će biti Zakon o vanjskim/inostranim poslovima koji godinama čeka na svoje usvajanje. Zakon, koji je napisan prije mandata ministra Konakovića, trebao bi sistemski urediti pitanja kadriranja, obuke ili promocije diplomatske službe BiH.

Ministrica Turković je pred sami početak svog mandata rekla da “već odavno ne postoji striktna diplomatska obuka, prijenos znanja među kolegama, regionalni sastanci, testiranja... Diplomatija je u svim sistemima elitno zanimanje, a ne uhljebljenje. Treba uspostaviti adekvatan sistem provjere znanja, i prije stupanja na dužnost i u toku obavljanja dužnosti.” Međutim, za svog mandata nije otklonila pomenute anomalije!

Ministar Konaković je naslijedio “ugovore o djelu i radu” s djecom ili rodbinom visokorangiranih uposlenika MIP-a, koje je ministrica Turković, također, naslijedila od svog prethodnika. Lokalni mediji su pisali o više takvih slučajeva u proteklih nekoliko godina što ukazuje da su postojeće procedure kadriranja podređene partikularnim porodičnim interesima. Međutim, simptomatično je što sada ni ministar Konaković ne govori previše o tim anomalijama.

Zašto nismo vidjeli konkretne aktivnosti?

U prvih 100 dana nismo vidjeli konkretne aktivnosti na izradi nove strategije vanjske politike BiH koja je istekla u martu o.g. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u sazivu (Ivanić, Izetbegović, Čović) usvojilo je Strategiju vanjske politike BiH u martu 2018. godine. Strategija je definirala opće pravce vanjskopolitičkog djelovanja za petogodišnji period, od 2018. do 2023.

Za sada nismo uspjeli saznati da li je Predsjedništvo BiH zadužilo Ministarstvo inostranih poslova BiH da pristupi izradi nove strategije. Nismo, također, upoznati da li je Ministarstvo predlagalo formiranje radna grupa za taj važan posao. Neki mogu pomisliti da se radi o još jednom u nizu nevažnih dokumenata koje niko posebno ne poštuje.

Međutim, to nije skroz tačno jer se ponašanje vanjskopolitičkih aktera BiH u proteklih nekoliko godina često pravdalo smjernicama i sadržajem iste, uključujući glasanje ambasadora BiH u Generalnoj skupštini UN-a u martu, aprilu, oktobru 2022., i februaru 2023. godine. U već pomenutoj Strategiji, koja je usvojena konsenzusom, stoji: “da Bosna i Hercegovina treba aktivno da prati Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije”, da treba “unaprijediti sistem pridruživanja vanjskopolitičkim izjavama i restriktivnim mjerama Evropske unije prema trećim zemljama i subjektima.”

Svaki ministar inostranih poslova ima mnogo sastanaka na visokom nivou. Važno je da ti sastanci budu dirigovani ne samo željama drugih, nego da budu odraz potreba i prioriteta BiH. Govorim, dakle, o godišnjem programiranju diplomatskih aktivnosti. Da znate u januaru gdje ste u aprilu i zbog čega ste tamo. To podrazumijeva operativno planiranje i dvosmjernu komunikaciju po vertikali, od kabineta ministra, preko odgovarajućih službi ministarstva, do diplomatsko konzularne mreže. Rijetko ste mogli čuti da neki poslijeratni šef diplomatije BiH spomine godišnji plan rada. Čini se da ministar Konaković nije izuzetak u tome, bar za sada.

Nadalje, novi ministar nije imao odgovarajuće konsultacije sa ambasadorima BiH na početku svog mandata, baš kao što to nije imala ni ministrica Turković ili njen prethodnik, a što je uobičajena praksa kod drugih država prilikom tranzicije vlasti. Svi koji eventualno pomisle da su konsultacije s ambasadorima jednom u četiri godine nepotreban državni trošak trebaju znati da je mnogo skuplji ambasador koji boravi na destinaciji tri-četiri godine bez jasne misije i vizije svog mandata ili specifičnih instrukcija za svoju destinaciji. Najskuplji je onaj ambasador koji je prepušten sam sebi kod definiranja prioriteta svog rada, uključujući i opciju da nema nikakvih prioriteta.

U prvih 100 dana, ministar Konaković nije previše govorio ni o potencijalu ekonomske diplomatije po specifičnim destinacijama. Bosna i Hercegovina ima 45 ambasada, šest diplomatskih misija i šest konzularnih predstavništva.

Sve države rezidentnog pokrivanja su potencijalno tržište za plasman roba i usluga iz BiH. Iz njih dolaze turisti i potencijalni investitori. Izuzev rijetko ažuriranih podsjetnika za svaku državu, ne postoje drugi dokumenti koji spominju specifične prioritete za konkretne destinacije. Bez svega toga nije moguće definirati KPI (key performance indicators) što dovodi do stihijskog odnosa službi unutar MIP-a ili ambasadora na destinacijama. Prvi su najčešće prepušteni rutini svog (ne)rada, drugi sami sebi kod definiranja specifičnih ciljeva. 

Umjesto zaključka

Post-dejtonski ministri inostranih poslova BiH, koji su snagom svog autoriteta mogli uticati na postojeće strukture Ministarstva, te unaprijediti operativne, proceduralne i normativne slabosti, u pravilu su imali druge prioritete ili su birali liniju manjeg otpora ili nezamjeranja sa administrativnim silama statusa-kvo.

U fokus svog djelovanja najčešće su stavljali službena putovanja, protokolarne aktivnosti, te sastanke na visokom ili najvišem nivou. Čini se da ministar Konaković nije izuzetak od tog pravila. Makar ne u prvih 100 dana. Drugi veliki prioritet svakog šefa diplomatije jeste kadrovska politika - promoviranje ili raspoređivanje karijernih diplomata na najbolje destinacije širom svijeta. U pitanju je izbor između principa lojalnosti, nepotizma, s jedne strane, i meritokratije, s druge? Prvih 100 dana sigurno nije dovoljno za objektivnu ocjenu kadrovske politike ministra Konakovića.

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba