Dr. Emir Hadžikadunić: Od Dejtona do Moskve

U protekloj sedmici u BiH se desilo i previše dnevnopolitičkih razočarenja s jedne ili navijačkih euforija s druge strane. Malo se govorilo o općim trendovima koji neće prestati i na koje valja računati dugoročno bez obzira kako se najnovija politička kriza završila.

Piše: Dr. Emir Hadžikadunić, za Radiosarajevo.ba

Ovo je pokušaj da geopolitiku bh. drame analiziramo racionalno i dubinski.

Trending

Umrla Fatima, majka lijepe Jasmine, bosanske vile koja je skočila u herojsku smrt

Vanjskopolitičke intencije Ruske Federacije

Kremlj po vlastitom priznanju želi uzdrmati postojeći evroatlanski poredak, njegov sistem kolektivne sigurnosti, makar samo među državama koje su nekada pripadale Waršavskom paktu, što američki teoretičari političkog realizma, poput uglednog Johna J. Mearsheimera, tumače “zaštitom ruskih zapadnih granica”, odnosno “defanizvnim” ponašanjem.

U ruskoj viziji evropske sigurnosne arhitekture, dakle, nema mjesta za NATO savez, unutar kojeg mali i slabašni susjedi Rusije, poput Estonije, Latvije ili Litvanije, uživaju kolektivnu zaštitu. Prema real-političkoj koncepciji Vladimira Putina, države koje su geografski bliže Rusiji, trebaju biti isključivo u zoni ruske odgovornosti, a ne američke ili evroatlanske.

Rusija je, također, zainteresirana za zamjenu hijerarhijskog poretka u Evropi novom i mnogo anarhičnijom multipolarnom strukturom i sferama uticaja od kojih bi jedna pripala Moskvi. U pravilu, toj velikoj i neukrotivoj državi odgovara anarhična i podjeljena Evropa, u kojoj su sistemske evropske sile, poput Njemačke, Francuske ili Turske, u strahu jedna od druge. Tako može
ostvariti svoj evroazijski san sa četiri glavna grada, od kojih je jedan u Beogradu, o čemu je ranije pisao ruski ideolog i historičar Nikolaj Jakovljevič Danilevski, a danas profesor i politilog Igor Panarin.

U tom smislu, postoji gradacija vanjskopolitičkih ciljeva Ruske Federacije na Balkanu. Idealna varijanta je da Rusija zamijeni SAD / EU, i zajedno sa nekim drugim sistemskim silama, poput Turske, odlučuje o sudbini Balkana u kojoj je sigurnost deficitarna. Tursku pominjem iz razloga što ruski sociolog i geopolitčar Aleksandar Dugin zagovara baš to, sve jaču slavensko-tursku
vezu s namjerom kreacije nečega što bi se zvalo Evroazijska Unija.

Druga, po gradaciji slabija opcija, jeste da Moskva iskoristi svoj remetilački uticaj u BiH, ili na Balkanu općenito, za potkusirivanje sa SAD-om. Na primjer, da jednog dana prepusti cijeli Balkanski region Washingtonu i Briselu, ali da Sjedinjene države zauzvrat priznaju okupaciju Krima, ukinu sankcije i prihvate zonu ruskog interesa uz njenu granicu.

U obje varijante, Moskvi odgovara potpaljivanje balkanskog plamena u zoni za koji su nominalno nadležni Brisel i Washington, pa stoga redovno, i nimalo slučajno, na najvišem političkom nivou konsultira izvođača lokalnih radova Milorada Dodika, naoružava Srbiju i obavlja zajedničke vojne vježbe sa njenim oružanim snagama, a ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko, u pratnji srbijanskog ministra odbrane, obilazi vojne formacije Srbije uz granicu sa Kosovom, što nije posao stranog ambasadora, izuzev ako svojim činom ne želi poslati poruku. Sretna okolnost za BiH u ovom momentu jeste što izuzev manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini i Srbije, na Balkanu više nema “ruske djece”, o kojoj se, prije 100 i više godina, verbalno skrbio ruski ministar vanjskih poslova Aleksander Izvolski. Međutim, trend desničarenja u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji ili čak Hrvatskoj traže opreznost i po tom pitanju.

Puzajući Brisel i Washington
 

Činjenica da Rusija i Zapad imaju generalno suprostavljene interese na Balkanu može biti od koristi Bosni i Hercegovini mnogo više nego moralisanje ili zajedničke liberalne vrijednosti na koje se najčešće poziva političko Sarajevo. NATO se logikom geografije (BiH je duboko unutar istočnih granica Sjevernoatlanskog saveza) nameće kao prva linija odbrane BiH, ne zato što bi zaštitio njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja RS-a ,ili što bi stao na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što svojim prisustvom odvraća RS, Srbiju i Rusiju od pokušaja da to učine.

Realno uporište ovog multilateralnog mehanizma kolektivne sigurnosti ipak je američka vojna sila koja se nikada nije povukla sa evropskog kontinenta od završetka Drugog svjetskog rata. Tako su sigurnosne garancije SAD-a sačuvale mir u svim evropskim državama koje su bile vezane tim garancijama u proteklih 75 godina, pomirile Francusku i Njemačku nakon iskustva stogodišnjeg animoziteta, ujedinile Zapadnu Evropu s državama iza Željezne zavjese, stvorile sigurnosne pretpostavke za ekonomsku integraciju i nezapamćen prosperitet evropskih država.

Sjedinjene Američke Države su također zaustavile balkanske ratove silom i diplomatijom, omogućili izgradnju održivog mira u BiH, uključujući postepenu integraciju njenog vojnog i sigurnosnog aparata (Oružane snage BiH,
SIPA, OSA, DGS). Međutim, ta varijabla liberalnog intervencionizma je promjenjiva. Na evropskoj periferiji stvari su krenule nagore još 2008. Prvo, Ruska Federacija je okupirala dijelove Gruzije kojoj je obećano članstvo u NATO-u bez ikakve pomoći tog istog saveza. Od završetka te vojne
intervencije, Moskva je postala samo agresivnija u misiji ispravljanja, kako to predsjednik Putin voli reći, “najveće geopolitičke katastrofe stoljeća“ - raspada Sovjetskog Saveza.

Vojna intervencija u Gruziji također je označila prekretnicu u BiH jer su politički akteri, poput Milorada Dodika, osjetili slabost Zapada i priliku da promjene stranu. Druga smijela intervencija Moskve u Ukrajini, okupacija Krima i istočnih dijelova Ukrajine 2014., samo je potvrdila opći trend da je liberalni intervencionizam u defanzivi. U međuvremenu je Dodik započeo intenzivne konsultacije sa predsjednikom Putinom, prvo kao entitetski predsjednik, kasnije kao član Predsjedništva BiH. Do sada je održano desetak takvih sastanaka.

Indikativno je da se ti sastanci preklapaju sa svim opstrukcijama koje Dodik inicira unutar BiH. Eskalacija u datim geopolitičkim okolnostima može biti samo nastavljena, sa tendencijom da iz lošeg pređe u još gore.

Nažalost, postoji još varijabli koje su promjenjive i koje zabrinjavaju. Dugoročni problem za stabilnost cijele Evrope jeste kompatibilnost strateških ciljeva Ruske Federacije i evropske desnice. Nije nepoznato da Nacionalni front u Francuskoj, Alternativa za Njemačku, Danska narodna stranka, Slobodarska stranka u Austriji i mnoge druge, ne žele nikakve evropske vrijednosti, nikakvu Evropsku uniju, nego suverenističku politiku i politiku ravnoteže moći. Da stvar bude gora, u Americi također čujemo sve jače glasove političkog realizma ili
izolacionizma.

Profesori sa najprestižnijih američkih univerziteta godinama sugerišu ideje o
ukidanju NATO-a, povlačenju američke vojske sa Evropskog kontinenta, što akademska ili politička elita u BiH apsolutno ignorira kao realnu mogućnost. Bivši američki predsjednik Donald Trump nije tek tako skontao da je NATO “prevaziđen”, nego je to negdje pročitao.

Zaista je strah SAD-a od Kine realan po svim objektivnim pokazateljima, a ishod generacijskog rivalstva prilično neizvjestan. Tako ni premještanje američkih vojnih baza, koje su garantirale mir u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata, u Zapadni Pacifik, više nije nezamislivo. Časopis Foreign Affairs u članku Charlesa A. Kupchana, uglednog stratega Vijeća za vanjske odnose (Council of Foreign Relations) nedavno je sugerisao administraciji Joe Bidena da pojača svoje rivalstvo sa Kinom približavanjem Rusiji, odnosno da ubjedi Moskvu da joj je Peking veća prijetnja od Washingtona.

Sve to upućuje da je Amerika u limbu već neko vrijeme, uhvaćena između neupitne dominacije iz nedavne prošlosti s jedne strane i novih sigurnosnih izazova i preslaganja na međunarodnoj sceni s druge. Chembrlenski kompromis oko nepojavljivanja Visokog predstavnika u Vijeću sigurnosti UN-a samo je potvrda općeg trenda - popuštanja međunarodnog liberalnog intervencionizma i multilateralizma pred silama političkog realizma - ali trebamo znati u kakvom svijetu živimo.

Moljakanje Zapada ne smije biti jedina opcija

Zato apeli, moralisanje ili moljakanje Zapada ne smije biti jedina opcija za BiH. Treba razmišljati o alternativnim opcijama ako i kada liberalni poredak izvan BiH bude urušen, a agresivni nacionalizam unutar BiH neukrotiv. Ozbiljno je to akademsko i vanjskopolitičko pitanje u našoj zemlji koje čeka još ozbiljniju artikulaciju.

Uloga Turske: Pogled na realnost

Pozicija Turske je malo više komplikovana. Na jednom nivou, spoljnopolitički ciljevi Turske i drugih NATO saveznika su kompatibilni po gotovo svim kritičnim pitanjima na zapadnom Balkanu. Turska je dosljedna u svojoj politici da su međunarodne granice u regionu Zapadnog Balkana nepromjenjive, pogotovo nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine i Kosova 2008. godine. Turska je jedina muslimanska država koja je učestvovala u sve tri mirovne vojne misije od IFOR-a, preko SFOR-a do još uvijek aktivne misije EUFOR-a.

Ankara je, također, na istoj strani sa članicama SAD-a i EU-a u Vijeću za implementaciju mira i potpisuje svaki komunike kojem se protivi Ruska federacija. Na jednom drugom nivou, Turska također afirmiše sve samostalniju vanjsku politiku u skladu sa doktrinom da će Ankara sada raditi više za vlastite interese, nego za interese svojih saveznika, koje je vjerno služila tokom Hladnog rata.

Turska tako projektuje svoju „mehku moć“ širom Balkana, posebno u BiH, oslanjajući se na istorijske i kulturne veze. Afirmiše inkluzivne odnose
sa svim suprostavljenim stranama unutar same BiH, organizira trilateralne sastanke, održava bliske diplomatsko-ekonomske odnose sa Srbijom. Također kupuje rusko naoružanje bez obzira što je članica NATO-a, te potpuno neovisno od svojih NATO saveznika moderira sa Moskvom druga krizna zarišta poput Sirije, Nagorno Karabaha itd.

Turska se također logikom doktrine balansa moći i geografije, nameće kao logičan strateški izbor za BiH ako izostane pomoć Zapada. Ne zato što bi zaštitila njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja RS-a ili što bi stala na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što Turska kao respektabilna regionalna sila neće dopustiti hegemoniju Srbije u regionu za koji smatra da je njena „strateška dubina“. Nije nevažno napomenuti ni vojno-tehnološki aspekt, recimo, turske dronove koji su napravili razliku između života i smrti u slučaju legitimno izabrane libijske vlade u Tripoliju, koju su evropske države prepustile na milost lokalne
anarhije. Turska je također pomogla Azerbejdžanu da vrati dijelove okupirane teritorije Nagorno-Karabaha u anarhičnom regionu Zakavkazja, gdje se Washington i Bruxelles vrlo malo pitaju.

Osim što bi BiH mogla postati zona rivalstva Turske i Rusije, Ankara i Moskva također mogu biti faktor balansa i statusa quo, što su povremeno činile ili čine u drugim državama u kojima je sigurnost deficitarna. Mada ta kalkulacija nije nebitna kada je u pitanju izbor između mira ili rata, taj kompromis za opstanak BiH teško bi bio bolji od onog koji je postignut u Daytonu.