Dr. Amra Hadžimuhamedović: Kulturno naslijeđe nije politički plijen

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine nije obična administrativna institucija. Ona je državna regulatorna institucija uspostavljena Aneksom VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir, dakle kao dio mirovnog poretka Bosne i Hercegovine. Zato se o njenoj ulozi ne može govoriti proizvoljno, stranački ili dnevnopolitički.

Piše: Dr. Amra Hadžimuhamedović

Pojam nacionalni spomenik ne znači etnički spomenik. U međunarodnoj doktrini zaštite naslijeđa to je spomenik od značaja za državu. Aneks VIII to vrlo jasno potvrđuje: nacionalni spomenik može biti pokretno ili nepokretno dobro koje ima kulturnu, historijsku, religijsku ili etničku vrijednost.

Etnička i religijska vrijednost mogu biti dio značaja naslijeđa, ali ne iscrpljuju taj značaj, ne pretvaraju kulturno naslijeđe u zatvoreno, ndododirljivo vlasništvo jedne grupe, niti predstavljaju osnovu da bilo kome bude uskraćeno pravo da u tom naslijeđu pronalazi vrijednosti čije atribute želi štititi i osigurati da budu preneseni u svojoj autentičnosti budućim pokoljenjima. Kulturna i historijska vrijednost, koje su nabrojane u Annexu VIII kao temeljne vrijednosti koje nacionalni spomenik ima, ne priznaju etničke i religijske rigidne okvire i potvrđuju nužnost da se naslijeđe razumije kao javno dobro i odgovornost države.

Pokušaj obesmišljavanja Komisije

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika nije "Komisja za nacionalne spomenike", kako je uvijek i isključivo nazivaju članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i drugi zagovornici nasiljem konstruirane iredentističke orijentacije, nastojeći svesti ulogu te državne institucije na popisivanje spomenika. Ključna riječ je očuvanje. Očuvanje je daleko više i šire od popisa spomenika.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Izjava Anđeline Ošap Gaćanović (RTRS, Jutarnji program 16.6. 2026.) da je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH uspostavljena kao privremena institucija na osnovi Haške konvencije iz 1954. godine, te da zbog toga danas navodno ne postoje razlozi za njeno postojanje, pravno je i stručno neutemeljena. Komisija nije uspostavljena ni Haškom konvencijom ni bilo kojim od njena dva protokola, nego Aneksom VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao nezavisna državna institucija Bosne i Hercegovine.

Haška konvencija iz 1954. godine jeste ključni instrument međunarodnog humanitarnog prava za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, ali ona nije pravna osnova za uspostavu Komisije, niti ograničava potrebu za njenim djelovanjem na vrijeme rata ili neposrednog postratnog oporavka.

Naprotiv, sama logika Aneksa VIII pokazuje da je Komisija potrebna upravo zato što zaštita naslijeđa u Bosni i Hercegovini nije samo tehničko pitanje konzervacije, nego pitanje pravnog kontinuiteta, javnog interesa, jednakosti zajednica, obnove povjerenja i zaštite kulturnog pamćenja od političkog prisvajanja, negiranja i selektivnog tumačenja.

Zato pozivanje na Hašku konvenciju kao argument za ukidanje ili obesmišljavanje Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika predstavlja ili ozbiljno nepoznavanje međunarodnog i dejtonskog pravnog okvira, što je nedopustivo za članicu najvišeg regulatornog tijela u oblasti zaštite kulturnog naslijeđa, ili svjesnu zloupotrebu naziva te konvencije radi politički motiviranog osporavanja državne institucije čije postojanje i jačanje imaju jasno pravno, stručno i društveno opravdanje.

Kulturno naslijeđe može biti sredstvo mira

Takva argumentacija nije samo pogrešna; ona je simptom šireg oblika strukturalnog nasilja nad kulturnim naslijeđem. Kada se međunarodni pravni instrument pogrešno predstavlja kako bi se relativizirala ili osporila institucija zadužena za zaštitu nacionalnih spomenika, tada se ne napada samo jedna komisija, nego sam princip da kulturno naslijeđe u Republici Srpskoj i cijeloj Bosni i Hercegovini pripada složenoj, višeslojnoj historiji države i njenih ljudi, a ne isključivo jednoj etno-političkoj interpretaciji prostora, prošlosti i identiteta.

Zato su tvrdnje da je rad Komisije ili učešće internacionalnih stručnjaka u tom radu suprotan Dejtonskom sporazumu pravno i stručno neodržive. Aneks VIII predviđa Komisiju, njenu nadležnost, većinsko odlučivanje, konačnost odluka i obavezu entiteta da provedu mjere zaštite, konzervacije, prezentacije i rehabilitacije.

Entitet na čijem se području nalazi nacionalni spomenik mora učiniti sve što je potrebno da ga zaštiti i mora se suzdržati od svake namjerne aktivnosti koja ga može oštetiti. To nije pitanje političke volje, nego dejtonska obaveza. Pravo pitanje kojim bi se entitetski parlamenti trebali pozabaviti jeste šta su učinili da ta obaveza bude provedena, koje su financijske, tehničke, pravne, administrativne i druge mjere proveli da ispune tu obavezu. Za koje nacionalne spomenike?

Zabrinjavajuće je kada i politički akteri koji su nositelji vlasti u Republici Srpskoj podržavaju blokade zasnovane na pogrešnom tumačenju Dejtonskog sporazuma i pojma nacionalnog spomenika. Status političke pozicije posebno mora biti utemeljen na odgovornosti prema mirovnom sporazumu, pravnoj državi i javnom dobru.

Posebno je opasno kada se naslijeđe tumači kao instrument razdvajanja, prisvajanja ili poništavanja prava drugih da ga prepoznaju kao dio vlastitog vrijednosnog svijeta. U društvu negativnog mira, kakvo je Bosna i Hercegovina, takva interpretacija proizvodi strukturalno i kulturno nasilje. Kulturno naslijeđe može biti sredstvo mira, obnove povjerenja i odgovornog odnosa prema prošlosti. Može biti i sredstvo nasilja, ako se koristi za isključivanje, negiranje i političku kontrolu.

U kontekstu osporavanja rada Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, strukturalno nasilje, u smislu kako ga definira Johan Galtung, možemo razumjeti kao politički i institucionalno proizveden sistem uskraćivanja zaštite kulturnom naslijeđu: ono ne djeluje nužno kroz neposrednu fizičku silu, nego kroz blokade, veta, pravne reinterpretacije i etno-teritorijalno prisvajanje značenja “nacionalnog spomenika”, čime se naslijeđe u političkom diskursu vladajućih stranki i institucijama u Republici Srpskoj ne tretira kao slojevito kulturno, historijsko, vjersko i etničko dobro od značaja za državu Bosnu i Hercegovinu, nego se selektivno konstruira kao naslijeđe jedne politički dominantne etničke zajednice, dok se tragovi drugih zajednica potiskuju, marginaliziraju ili uslovljavaju političkim priznanjem. Kulturno naslijeđe je time svedeno na instrument političke kontrole prostora i pamćenja.

Istovremeno, kriza Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika nije samo posljedica vanjskih političkih pritisaka. Ona je i pitanje unutrašnje snage, stručnosti i kredibiliteta same institucije. Ključni su domaći članovi Komisije. Međunarodni eksperti mogu biti važni, naročito kada postoje stručne i političke nedoumice koje reflektiraju strukturalno nasilje, ali oni ne mogu zamijeniti domaći profesionalni integritet niti mogu sustavno ozdraviti oslabljenu instituciju i snažiti je tako da postane ono u što je od 2001-2016 bila - jedna od najreprezentativnijih evropskih institucija za zaštitu kulturnog naslijeđa, zasnovana na inkluzivnom pristupu i znanju. Ako neko misli da je taj status i ta snaga Komisije proistekla iz rada, zalaganja, vizionarstva stranih članova Komisije ili iz podrške OHR-a koja se podrazumijevala, taj ne zna, ne razumije, i, kao u svakom pojednostavljivanju, griješi. I pored toga što su strani članovi Komisije bili vrhunski stručnjaci i naučnici sa nekompromisnom odgovornošću prema etičkom kodeksu u polju svog djelovanja, njihova uloga u postizanju odličnosti te institucije bila je sekundarna.

Oni su dolazili na sjednice svaki drugi mjesec, ostajali 7 dana, što je važno, ali apsolutno nedovoljno za ono što je Komisija postala tad, kad je vizionarstvom, snagom i integritetom bosanskohercegovačkih članova izgradila i vodila respektabilan sekretarijat sa saradnicima koji su to vizionarstvo prepoznavali i svojim radom podržavali.

Potreba za vizijom

Odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine za člana Komsije postavljen je Francesco Bandarin, stručnjak kojeg poznajem, koji je svojim radom obilježio neke od najznačajnijih pomaka u savremenoj recepciji kulturnog naslijeđa, i svojim znanjem i odlučnošću utjecao na ogroman broj ljudi s kojima je radio. Njegova pristunost i sadašnjem trenutku je ohrabrujuća.

Da bi ta prisutnost imala učinak, članovi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika iz Bosne i Hercegovine moraju biti najistaknutiji nezavisni stručnjaci i naučnici u oblasti zaštite kulturnog naslijeđa, ljudi čiji autoritet prelazi granice Bosne i Hercegovine i koji imaju snagu da se odupru neznanju, instrumentalizaciji i partijskom pritisku.

Trebaju joj vizionari, koji znaju, ne traže opravdanja za neuspjeh u drugome i ne smatraju relevantnim iskustvom svoje sudjelovanje u urušavanju te institucije u posljednjih 10 godina.

Uz vraćanje dostojanstva, snage i odgovornosti Komisiji, za zaštitu kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini potrebno je ozdraviti i ojačati entitetske zavode, muzeje, kantonalne i općinske institucije i osigurati čvrstu, kolegijalnu saradnju između Komisije i njih. Ta saradnja mora biti zasnovana na Aneksu VIII, međunarodnim standardima i profesionalnoj odgovornosti, ne na partijskim interesima. Kad su se, na primjer, zadnji put susreli članovi Komisije sa predstavnicima muzeja u Livnu, Goraždu, Trebinju, Foči; kad su bili u Drvaru, Bosanskoj Krupi, Modriči, Posušju, Orašju... i dogovarili o djelovanju na očuvanju kulturnog naslijeđa?

Nisam pesimista kada je riječ o bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu.

To naslijeđe je zbilja čiju opstojnost ne može, i pored poricanja, osporiti i njeno postojanje zaustaviti historijski neutemeljen i politički ubitačan iredentizam, koji na temeljima etničkog čišćnja narasta i čiju neodrživost kulturno naslijeđe potvrđuje. Kulturno naslijeđe je tvrdoglavo, životno i neosporno; ono, poput vode, uvijek nađe svoj put da ljudima koji ga vrednuju da potrebnu sigurnost u kontinuitetu i kolektivitetu koji nije rigidan nego zasnovan na dijeljenju vrijednosti. I pored tog uvjerenja, koje neko može zavti optimizmom, zadržavam vrlo rezerviran stav prema budućem radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Ne samo zbog političkih blokada, nego zbog pitanja postoji li u toj instituciji danas dovoljna unutrašnja snaga da te blokade relativizira, razotkrije kao neodržive i vrati Komisiju za očuvanje nacionalnih spoemnika u okvir stručnog, zakonitog i svima prihvatljivog djelovanja.

Stanje je teško, ali nije teže od onog u kojem je Komisija za očuvanje nacionanih spomenika prvobitno uspostavljena. Tada su ljudi sa različitim, ratom obilježenim polazištima, ali sa najvišim stručnim i akademskim integritetom, uspjeli izgraditi instituciju koja je imala evropski ugled. To je i danas jedini put: stručnost,arhitekcia nezavisnost, pravna jasnoća i odbijanje svake instrumentalizacije kulturnog naslijeđa.

** Dr. Amra Hadžimuhamedović je arhitektica i jedna od vodećih bosanskohercegovačkih stručnjakinja za zaštitu kulturnog naslijeđa. Bila je predsjendica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine te međunarodno priznata ekspertica za obnovu i upravljanje kulturnim naslijeđem nakon sukoba

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.