Dr. Amila Ramović: Ono što je Kounellis razumio o Vijećnici, a mi smo zaboravili

U eseju Novo pobijanje vremena, iz knjige Nova istraživanja, Borghes promišlja o Berkleyom stavu da biti znači biti opažen ili spoznat, da stvari nemaju drugog bivstva do tog da su percipirane, da ne postoje onda kada ih ne mislimo.

Piše: Dr. Amila Ramović, za Radiosarajevo.ba

Godine 2004. Ars Aevi je pripremao veliku samostalnu izložbu velikana vizuelne umjetnosti Jannisa Kounellisa, grčkog majstora Arte Povere, čiji je opus čini temeljnu jedinicu svih značajnih kolekcija umjetnosti 20. stoljeća. Kounellisov rad prepoznatljiv je po upotrebi sirovih, elementarnih materijala, od uglja, željeza i tkanine pa sve do vatre do plamena i životinjskih trupova izloženih na mesarskim kukama, znakova kroz koje Kounellis istražuje arheologiju vremena i priziva njihovo novo čitanje. Suprotstavljanjem tih arhetipskih elemenata nastaje poznata kunelisovska, skoro teatarska tenzija, neizostavna odrednica dramaturgije iskustva u koje umjetnik pažljivo uvlači posmatrača. Očekivala sam da će za sarajevsku izložbu Kounellis napraviti posebno dramatičnu intervenciju, takvu koja će biti odraz drame rata koji se završio prije nepune decenije i čiji su tragovi ostali neuklonjeni iza svakog ćoška.

Kounellis u Sarajevu

Prilikom prve radne posjete predstavili smo Kounellisu sve uobičajene sarajevske izložbene prostore, kao i neke potencijalne lokacije koje bi se mogli adaptirati za in situ postavku. U toj turneji kroz Sarajevo pokazali smo mu Vijećnicu, nerekonstruisanu, slomljenu, golu, prekrivenu prašinom, zatvorenu za javnost još od dana opsade.

Kounellis je ubrzo javio: svoju je izložbu želio prirediti upravo u Vijećnici. Godine 2004. ovakva poruka za organizatora je bila uzbudljiva, jer je bilo jasno da će njegov rad u prostoru Vijećnice dobiti posebnu težinu, ali i prava noćna mora. Naime, postavljanje izložbe u tadašnjoj Vijećnici činilo se kao nemoguć zadatak budući da je prostor bio u inicijalnoj fazi sanacije i da su tek i samo bili obnovljeni nosivi stubovi atrija i staklena kupola. Prva prepreka bila je pribavljanje dozvole za korištenje, jer tada nije bilo jasno ni ko je njen vlasnik, pa smo, na kraju, umjesto dozvole za korištenje, dobili izjave o "neprotivljenju korištenja" od svih koje smo smatrali potencijalno odgovornima – Gradske uprave, Nacionalne biblioteke, zavoda za izgradnju…

I tako je početkom maja 2004, u, danas nezamislivom, u tadašnjem uzbudljivom, nelogičnom Sarajevu u kojem je sve moguće, Ars Aeviju predat ključ od vrata gradilišta-Vijećnice, a onda je po otvaranju izložbe Ars Aevi taj ključ povjerio dvadesetsedmogodišnjoj meni, koordinatorici projekta i komšinici Vijećnice. Uvijek ću se sjećati kako je mali ključ cilindarske brave Vijećnice ta četiri mjeseca stajao na mojim kućnim ključevima, a ja sam svako jutro u devet i onda uvečer u devet otključavala i zaključava njenu privremenu limenu kapiju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Koncepcija Kounellisovog rada u Vijećnici bila nam je nepoznanica do samog njegovog dolaska. U dogovoru s njegovim timom, naprijed smo nabavili materijale koje on često koristi: kamen iz kamenoloma, jutane vreće, nošenu odjeću iz "second-hand shopa". Malo prije dolaska Kounellis je javio da želi da se u Vijećnicu donese i velika količina spašenih knjiga koje su bile pohranjene u depoima. Uz podršku Sarajevo Publishinga uspijeli smo obezbijediti 20.000 knjiga koje su spašene iz goruće Vijećnice 1992. godine i koje su se tada prvi put vratile kući, sada u novim kartonskim kutijama.

Kounellis je došao mjesec dana prije otvaranja s kamionom svojim materijala i timom od pet asistenata kojima se pridružila naša stručna ekipa za postavku, uz radnike ŽGP-a koji su već radili na sanaciji prostora.

"Vrata Sarajeva"

Danima je hodao po Vijećnici bez jasne upute za izgranju djela, osim naznake da će zatvoriti ("zazidati") 12 otvora ("vrata") oko heksagonalne aule Vijećnice različitim materijalima. Taj je postupak prepoznatljiv dio njegovog umjetničkog jezika još od 1969. godine kada je istom metodom "suhog zidanja" realizirao svoja prva "zazidana vrata" u gradiću Benedetto del Trotto, kojim se zatvaranjem prolaza "zgušnjava" prostor, a u interakciji posmatrača i prostora kreira tenzija. Tako će i u Vijećnici, zatvaranjem "izlaza", posjetilac biti upućen na fokusirano iskustvo njenog centralnog prostora, a kustos izložbe Bruno Corà napisat će da je zatvaranjem vrata Kounellis simbolički mjesto "zaštitio" svim dostupnim materijalima, kao što su bila zaštićena skloništa, dok je metamorfoza vrata u slike donijela epski kvalitet i tenziju u prostor dajući mu novi identitet i poetsku dimenziju.

Monumentalna instalacija dobila svoje lice tek par dana pred otvaranje.

Dvanaest vrata bila su podijeljena u četiri triptiha, a svaki je simbolički upućivao na jednu fazu historije Vijećnice.

U prvom triptihu dvoja su vrata ispunjena knjigama, a treća komadima izgorenog kamenog nosivog stuba Vijećnice, izvornim materijala historije prostora.

U drugom triptihu vrata su zatvarana redom: prvo knjigama, zatim jutanim vrećama te željeznom rešetkom. Jasna reminiscencija na materijale rata.

U trećem su bile naznake trenutka nastanka samog djela, početka obnove: prva vrata ispunjena su nabacanim kamenom iz lokalnog kamenoloma, kakvim se grade temelji, u drugim su na drvene police postavljene šivaće mašine namijenjene za "fini rad", a treća je zamijenio jedan  bijeli zid, simbolička predstava praznog lista, novog početka.

Četvrti triptih (budućnost?) činili su napola "otvoren" prolaz načinjen od čeličnih ploča ("odškirnuta vrata"), drugi prolaz je zatvoren elementima načinjenih od odjevnih predmeta zamotanih u olovne ploče, koji su u presjeku izgledali kao dekorativni šareni cvjetovi (Jusuf Hadžifejzović mi je tada objasnio da je Kounellisovo korištenje nošene odjeće evokacija onih koji iz te odjeće odsustvuju, a umotani u olovo daju posebno jasnu referencu), ali prvi od njih bile su, opet knjige! U Kounellisovoj viziji element kontinuiteta između prošlog iz budućeg, jedini element koji je prisutan u svim triptisima, osim onog koji referira na period obnove.

Neobična je bila ta izložba. U početku sam bila zbunjena izostankom one ekstrovertne drame Kounellisovih djela kakvu vidimo u svjetskom muzejima – vatre, mesa, dramatičnih pozicija objekata koji naizgled stvaraju opasnost po posjetioce, pa čak i rasvjete. Naime, Kounellis nije dozvolio korištenje reflektora osim jednog jedinog radnog svjetla koje se moglo upaliti tek kad padne mrak. Ne samo da nije provocirao dodatnu "dramu", nego je čak svoju intervenciju postavio izvan centralne kolonade, u drugi plan. Kounellis je tada izrekao rečenicu koja moj trajni putokaz u radu, posebno kada se radi u projektima koji se tiču kulture sjećanja – "Trudio sam se da ne povrijedim to mjesto, tek da kažem jednu-dvije riječi."

Povratak u Vijećnicu

Bili smo ponosni što je Ars Aevi tada otvorio vrata Vijećnice našim sugrađanima prvi put od opsade. Preko 20.000 posjetilaca vidjelo je Vijećnicu i u njoj Kounellisov rad toga ljeta, a uskoro su stigle i vijesti da su međunarodni finansijeri obezbijedli sredstva za njenu rekonstrukciju. Nadali smo se i zalagali se da Vijećnica treba da bude mjesto sjećanja i da njena rekonstrukcija arhitektonski i programski mora prepoznati i stariju i recentnu historiju, da ne smije brisati tragove razaranja i herojstva njenih zaštitnika, nego da mora biti istinita.

S druge strane, Kounellisov rad u Sarajevu privukao je veliku pažnju međunarodne javnosti i u svijetu umjetnosti ocijenjen remek-djelom i jednim od njegovih najvažnijih ostvarenja. Bili smo ponosni što su "Vrata Sarajeva", kako je instalacija nazvana, tada procijenjena na materijalnu vrijednost od 12 miliona eura (23,47 miliona KM), poklonjena Sarajevu i što su gradske vlasti dale saglasnost da plan rekonstrukcije Vijećnice obuhvati trajno ugrađivanje instalacije u Vijećnicu. Žao mi je što su "Vrata Sarajeva" nakon toga ipak demontirana.

Današnja inicijativa povratka knjiga u Vijećnicu možda je utopijska, iako sasvim izvediva ako donosioci odluka u njoj prepoznaju suštinsku vrijednost. Kada mislim o njoj, sjećam se Kounellisovog insistiranja da se u Vijećnicu, prije svega, vrate knjige, i sada znam da ono nije bilo slučajno.

Knjige su te u kojima je sve zapisano, one su trajne, neprolazne, otporne, u njima je sačuvano vrijeme, čak i kad tijela nestanu. Sarajlije koje su živote dale ili rizikovale da knjige spase, intuitivno su osjetile da je opstanak knjiga usko vezan s našim opstankom, s vlastitim znanjem o sebi samima. Povratak u Vijećnicu bio bi korak ka priznavanju njihove neprocjenjivo vrijedne žrtve, ali i znak da ono što smo u najtežim trenucima prepoznali nismo zaboravili.

Borghes u istoj knjizi završava pomenuti esej: "Vrijeme je tvar od koje sam sačinjen. Vrijeme je rijeka koja me nosi, ali ja sam rijeka; to je tigar koji me rastrga, ali ja sam tigar; ono je vatra koja me proždire, ali ja sam vatra." Mi smo vrijeme, mi smo smo ono što pamtimo i svjedočimo.

Autorica je muzikologinja i kustosica savremenih umjetničkih praksi iz Sarajeva.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.