Ja mislim | Anna Klochko: Sumi, Ukrajina; Djetinjstvo na nišanu
Djeca u Sumiju, gradu na prvoj liniji fronta na sjeveroistoku Ukrajine, udaljenom oko 20 kilometara od ruske granice, naučila su prepoznavati dronove po zvuku. Godinama pohađaju nastavu putem interneta i rijetko viđaju prijatelje.
Ruske snage redovno napadaju Sumi projektilima, navođenim avionskim bombama i dronovima. Među najopasnijima su navođene avionske bombe, kojima ruske snage bombarduju grad i njegovu okolinu u prosjeku četiri puta dnevno, kao i FPV dronovi, čiji operateri mogu namjerno gađati vozila i ljude.
Piše: Anna Klochko za Radiosarajevo.ba
Veliki broj građana okupio se na komemoraciji za Kristiana Periša. Riječi sestre parale srca
Upozorenja na zračne napade, eksplozije i sati provedeni u skloništima postali su dio svakodnevnog života djece u ovom gradu. Njihovi roditelji nastoje im omogućiti da uče, provode vrijeme s drugom djecom i bave se aktivnostima koje vole. Međutim, čak ni preseljenje na sigurnije mjesto ne pruža uvijek zaštitu od rata.
Dvaput ranjen, triput preživio
U aprilu 2025. godine, šesnaestogodišnji Maksym Tenytskyi se vozio autobusom kroz centar Sumija sa svojom majkom Natalijom kada su ruske snage izvele raketni napad na kongresni centar Državnog univerziteta u Sumiju. Otprilike dvije minute kasnije uslijedila je druga eksplozija. Projektil je eksplodirao iznad ulice, raspršivši gelere po javnom prijevozu, automobilima i pješacima.
Tog dana ubijeno je 35 osoba, među kojima dvoje djece. Više od 100 drugih osoba je povrijeđeno.
Natalija se prisjeća da je nakon eksplozije nakratko izgubila svijest. U ušima joj je odjekivalo zaglušujuće zujanje. Kada je došla sebi, ugledala je sina pored sebe. Maksym je također bio ranjen, a lice mu je bilo prekriveno krvlju, ali je bio pri svijesti.
Nagovarala ga je da se spasi, ali on je odbio ostaviti je. Pomogao joj je da izađe iz oštećenog autobusa, a kada više nije mogla hodati, otrčao je do policajaca po pomoć. Uprkos vlastitim povredama, Maksym ih je molio da prvo spase njegovu majku.
Natalija je podvrgnuta dvjema operacijama i provela je sedmicu na intenzivnoj njezi. Maksym je zadobio povrede od gelera i potres mozga.
Prije napada ozbiljno se bavio pankrationom, vrstom borilačke vještine. Učestvovao je na turnirima i sanjao da postane trener. Nakon povreda ljekari su mu privremeno zabranili treniranje.
Maksym se nadao da će se jednog dana vratiti sportu. Ponekad se čak šalio s majkom, ponavljajući poznatu izreku: Grom nikada ne udara dvaput u isto mjesto.
Ali u martu 2026. godine ponovo se našao usred ruskog napada.
Tog dana Maksym je žurio kući kako bi se uključio u online nastavu. Dok je prolazio pored svoje kuće, u blizini je eksplodirao ruski dron. Čuvši eksploziju, Natalija je odmah predosjetila da se nešto loše dogodilo. Više puta je pokušavala nazvati sina, ali nije mogla stupiti u kontakt s njim. Na kraju su joj javili da je Maksym teško povrijeđen.
Ovoga puta Maksym je zadobio tešku traumatsku povredu mozga i opsežne povrede lica. Nakon nekoliko operacija i sedmice provedene na respiratoru, preživio je, ali su posljedice bile trajne. Desna strana lica gotovo mu je potpuno paralizirana, ne može u potpunosti zatvoriti jedno oko, a sluh mu se pogoršao. Ljekari su sada trajno isključili mogućnost njegovog povratka pankrationu.
"Mama, zašto opet ja?", pita Maksym, pokušavajući razumjeti zašto se po drugi put našao usred ruskog napada.
Teško je zamisliti odgovor koji bi mogao utješiti šesnaestogodišnjeg dječaka. Rođen je u Sumiju, išao je u školu, bavio se sportom i sanjao o svojoj budućnosti. Zatim je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu punog obima, pretvorivši običan život u svakodnevni rizik.
Maksym nije izabrao ovaj rat. Nije imao nikakav utjecaj na odluke susjedne države koja je prekršila međunarodno pravo invazijom na Ukrajinu. Ipak, upravo on sada mora živjeti s posljedicama dviju teških povreda i odreći se snova koji su mu donedavno izgledali potpuno ostvarivi.
Nakon Maksymovog drugog ranjavanja, Natalija se sa sinom i njegovom mlađom sestrom preselila u selo, dalje od Sumija. Dječakov otac služi u Oružanim snagama Ukrajine. U augustu, kada je došao kući na odsustvo, porodica je odlučila da se na jedan dan vrati u svoj dom u Sumiju kako bi uzela neophodne stvari. Iste noći ruska navođena avionska bomba pogodila je njihovo dvorište. Eksplozija je izbila prozore i vrata na kući. Nakon Maksymova dva teška ranjavanja i još jednog napada na njihov dom, porodica se boji vratiti u Sumi.
Maksymova priča jedna je od hiljada širom Ukrajine. Iza svake statistike stoji dijete čiji je život prekinut ili nepovratno promijenjen ratom.
Prema podacima Ureda glavnog tužioca Ukrajine, od početka ruske invazije punog obima do kraja juna 2026. godine poginulo je najmanje 709 ukrajinske djece, dok je još 2.603 djece povrijeđeno.
Još 2.370 djece službeno se vodi kao nestalo, dok je 20.610 djece deportovano ili prisilno raseljeno. Prema inicijativi Bring Kids Back UA, samo 2.328 djece vraćeno je u Ukrajinu.
Najmanje 23 djece identificirano je kao žrtve seksualnog nasilja.
Ovi podaci nisu potpuni jer je dokumentovanje zločina na teritorijama pod ruskom okupacijom i u zonama aktivnih borbenih djelovanja izuzetno teško. Stvarni broj žrtava mogao bi biti znatno veći.
Rođendansko putovanje pod napadom dronova
Za ukrajinsku djecu opasnost ne prestaje na granicama gradova uz liniju fronta. Ruski projektili i dronovi pogađaju naselja, gradove i saobraćajnu infrastrukturu širom zemlje. Čak se i obično porodično putovanje, zamišljeno da djetetu pruži nekoliko dana odmora, može pretvoriti u još jedno teško iskušenje.
Krajem augusta 2026. godine Natalija Vodianytska krenula je u Odesu sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkom Virom, nadajući se da će djevojčicin rođendan proslaviti na moru. Nakon mjeseci života pod granatiranjem u Sumiju, nadale su se da će im promjena okruženja pružiti barem kratak predah.
Oko četiri sata ujutro osoblje voza probudilo je putnike zbog prijetnje od ruskih dronova. Svi su evakuisani iz voza. Kada je opasnost prošla, putovanje je nastavljeno.
Dva sata kasnije voz se ponovo zaustavio, ovoga puta usred stepe na jugu Ukrajine. Putnicima je naređeno da odmah izađu.
Natalija i Vira putovale su u prvom putničkom vagonu iza lokomotive. Uspjele su se udaljiti oko 50 metara i spustiti niz padinu kada su začule dron koji se približavao.
Ljudi su polegli na zemlju. Natalija je vlastitim tijelom prekrila kćerku.
Ruski napadački dron eksplodirao je u blizini lokomotive, oštetivši željezničku infrastrukturu. Udarni val prešao je preko ljudi koji su ležali na zemlji.
"Vira se užasno uplašila. Bila je u histeriji oko sat vremena", prisjeća se Natalija.
Niko od putnika nije povrijeđen. Međutim, ubrzo su se pojavili novi dronovi, zbog čega su ljudi morali bježati još dalje od voza. Ovoga puta sakrili su se među trnovitim grmljem. Na kraju su stigli autobusi kako bi ih evakuisali.
Sljedećeg dana Natalija i njena kćerka konačno su stigle na plažu. Tek kada je Natalija zakoračila u morsku vodu, osjetila je peckanje brojnih ogrebotina na rukama i nogama, tragova koje je ostavilo grmlje u kojem su se skrivale od dronova.
U međuvremenu su se na horizontu ponovo vidjeli bljeskovi. Ukrajinska protivzračna odbrana obarala je ruske dronove, a njihovi ostaci padali su u more.
Sigurnost po cijenu razdvojenosti
Neke porodice odlučuju napustiti Ukrajinu na duži period. Time mogu zaštititi djecu od granatiranja, ali to često znači razdvajanje od voljenih osoba.
Dana 24. februara 2022. godine Viktoriia Kalashnikova, koja je tada bila u posljednjim sedmicama trudnoće, trebala se sastati sa svojim ljekarom kako bi razgovarali o predstojećem porodu. Umjesto toga, tog jutra Rusija je pokrenula invaziju punog obima.
Sumi je bio opkoljen ruskim trupama. Hrane i lijekova nije bilo dovoljno. Viktoriia se nije usuđivala napustiti grad humanitarnim evakuacijskim koridorom jer je bilo slučajeva u kojima su ruski vojnici pucali na civilna vozila. Odlučila je ostati i poroditi se u Sumiju.
Na dan kada su počeli trudovi, ruske snage pogodile su hemijsku fabriku na periferiji grada. Uslijedilo je curenje amonijaka, a osoblje porodilišta pokušavalo je zatvoriti prozore, vrata i ventilacijske sisteme kako bi spriječilo ulazak otrovnog plina u zgradu.
Tako je počeo život njene kćerke Mariyke: usred granatiranja, nestašice osnovnih potrepština i prijetnje hemijskim zagađenjem.
Nekoliko mjeseci kasnije Viktoriia je odlučila napustiti Ukrajinu.
"Shvatila sam da svoje dijete moram odvesti negdje gdje je sigurnije", prisjeća se.
Danas Mariyka odrasta u Švicarskoj, uči nekoliko jezika i živi bez svakodnevnog zvuka sirena za zračnu opasnost. Međutim, njen otac ostao je u Ukrajini. Već nekoliko godina djevojčica ga viđa isključivo na ekranu pametnog telefona.
Ukrajinci ponovo napali "Putinov ponos": Otkriveno kako je planiran napad na Krimski most
Grad koji se činio sigurnijim
Porodica Gareta s četvero djece preselila se u Sumi iz naselja na prvoj liniji fronta koje su ruske snage granatirale nekoliko godina. Roditelji su se nadali da će njihova djeca biti sigurnija u gradu.
Njihov najstariji sin, sedamnaestogodišnji Bohdan, planirao je upisati fakultet mašinstva. U junu 2025. godine krenuo je na prijemni ispit kada su ruske snage raketnom artiljerijom pogodile centar Sumija.
Tinejdžer je teško ranjen i sedmicu je proveo u komi. Uprkos naporima ljekara, nije preživio.
Bohdanova smrt bila je razoran udarac za cijelu porodicu. Kasnije je njegovoj majci dijagnosticiran rak, dok je njegova mlađa sestra počela imati epileptične napade.
Roditelji su pokušali poslati troje preživjele djece kod tetke u zapadnu Ukrajinu, daleko od granatiranja. Međutim, organizovanje porodičnog života na dvije lokacije pokazalo se izuzetno teškim. Poslovi oba roditelja ostali su u Sumiju. Finansijski izdržavati djecu na dva različita mjesta bilo je zahtjevno, kao i pomagati im u školskim obavezama i svakodnevnim potrebama na daljinu. Porodica i danas živi u Sumiju.
Alarmantni podaci humanitarne organizacije: Više od pola milijarde djece živi u ratnim područjima
Djetinjstvo između skloništa i online nastave
Čak i djeca koja nisu pretrpjela fizičke povrede svakodnevno osjećaju posljedice rata.
U Sumiju učenici već godinama pohađaju nastavu na daljinu i rijetko se lično viđaju sa školskim drugovima. Čak i jednostavna mogućnost igre na otvorenom zavisi od upozorenja na zračne napade i granatiranja. Za mnoge mlađe učenike školski drugovi nisu mnogo više od dvadesetak profilnih fotografija na ekranu računara.
Kako bi barem djelimično nadoknadio nedostatak neposrednog druženja, lokalni centar za vanškolsko obrazovanje i rad s talentovanom omladinom organizovao je ljetni program koji je obuhvatao kreativne radionice, sport i dodatne obrazovne aktivnosti.
Većina tih aktivnosti mora se odvijati u skloništu. Ponekad djeca provode pet ili šest uzastopnih sati pod zemljom. Kada sigurnosni uslovi to dozvoljavaju, nastavnici ih pokušavaju izvesti napolje — da trče, igraju se loptom ili se jednostavno kreću na svježem zraku.
Liudmyla Haieva, koja s djecom radi već 29 godina i predaje umjetnost i tehničko modeliranje, primijetila je koliko su se njeni učenici promijenili.
"Djeca ne znaju uvijek kako komunicirati. Nije to zato što su zločesta. Ponekad jednostavno ne znaju kako prići jedni drugima, kako započeti igru ili kako postići dogovor", kaže ona.
Prema riječima Haieve, godine izolacije utjecale su na sposobnost djece da sklapaju prijateljstva, igraju se timski i rješavaju sukobe.
Sin jedne od nastavnica, koji je upravo završio šesti razred, prvi put je uživo upoznao jednog školskog druga tek na kraju školske godine, kada je došao u školu vratiti udžbenike.
Tokom jedne radionice djeca izrađuju pokretne igračke jarkih boja koje se mogu savijati i pretvarati u cvjetove. Na drugoj boje slike koje prikazuju opasne predmete na koje mogu naići na ulicama nakon granatiranja.
Čak su i obične kreativne aktivnosti ovdje povezane s lekcijama o preživljavanju.
"Naš posao nije samo naučiti dijete kako nešto napraviti vlastitim rukama nego mu i pomoći da preživi, zaštiti se, sačuva djetinjstvo i ponovo nauči kako biti među drugom djecom", objašnjava Haieva.
Uprkos stalnoj opasnosti, nastavnici i sportske organizacije nastoje očuvati mogućnosti da se djeca bave sportom.
U oktobru 2026. godine Sumi je bio domaćin takmičenja u sportskom turizmu, tokom kojeg su mladi učesnici savladavali poligone s preprekama i pokazivali vještine korištenja užadi i sigurnosne opreme. Dok su se djeca takmičila na otvorenom, ruske navođene avionske bombe eksplodirale su na suprotnoj periferiji grada.
Za klubove pustolovnih aktivnosti na otvorenom u Sumiju čak je i redovno treniranje postalo izazov. Zbog granatiranja i mina djeca ne mogu slobodno vježbati u šumama, a neka takmičenja premještena su na internet.
Naprimjer, na prvenstvima u vezivanju čvorova učesnici izvršavaju zadatke kod kuće, dok njihovi roditelji snimaju videozapise. Treneri zatim ocjenjuju koliko su brzo i precizno čvorovi vezani. Uprkos tome, mladi sportisti iz Sumija nastavljaju učestvovati na državnim turnirima i osvajati nagrade, iako se takmiče s ekipama iz regija u kojima su mogućnosti za treniranje znatno dostupnije.
Ali rat nije promijenio samo način na koji djeca uče i provode slobodno vrijeme. Utjecao je čak i na to kako doživljavaju obične, svakodnevne zvukove.
"Čak i kada nije riječ o eksploziji, nego samo o nekom iznenadnom glasnom zvuku, dijete se ipak trzne", kaže Yevheniia Kozyr, majka dvojice dječaka.
Njeni sinovi rijetko se igraju napolju bez nadzora odraslih i veoma im nedostaje otac, koji služi u vojsci. Kad god ima priliku nazvati, dječaci mu uzbuđeno prepričavaju sve što se događa u njihovim životima.
"Hajde da pošaljemo tati sliku. Ne samo jednu — pet, deset. Da tata vidi šta radim, šta znam napraviti", prisjeća se Yevheniia riječi jednog od svojih sinova.
Kada njihov otac dođe kući na rijetka i kratka odsustva, mlađi dječak gotovo ga ne ispušta iz vida.
"Praktično je visio na njemu. Pratio ga je svuda i sjedio pored njega gdje god bi otišao", prisjeća se njegova majka.
Zašto onda porodice s djecom nastavljaju živjeti u Sumiju uprkos stalnom granatiranju?
Za mnoge odgovor nije samo u tome što žele ostati kod kuće. Nemaju realnu alternativu. Njihovi poslovi, domovi, stariji roditelji i voljene osobe nalaze se ovdje. Preseljenje bi značilo započinjanje života ispočetka, često bez finansijskih sredstava ili podrške potrebne za to.
"Svjesni smo da bismo na nekom drugom mjestu morali početi život ispočetka. Tamo nemamo ni stan, ni posao, ni ljude na čiju pomoć možemo računati. Niko nas nigdje ne čeka", objašnjava jedna od majki.
Zelenski oštro Trumpu zbog komentara o Putinu: "Za nas je on ubica, a ne prijatelj"
Djetinjstvo prema rasporedu nestanaka struje
Priča porodice Maiboroda, koja odgaja troje djece u Sumiju, pokazuje teškoće s kojima se roditelji suočavaju dok pokušavaju svojoj djeci osigurati obrazovanje, slobodne aktivnosti i nešto što barem podsjeća na običan život u gradu na prvoj liniji fronta.
Zima 2025–2026. bila je posebno teška za njih. Ruski napadi na energetsku infrastrukturu ostavili su većinu gradskih ulica bez rasvjete, dok se električna energija u domaćinstvima često isporučivala prema rasporedu: dva sata sa strujom, nakon čega su slijedila četiri sata bez nje. Ponekad su prekidi u snabdijevanju električnom energijom trajali i do 20 sati bez prestanka.
Danas najstarija kćerka Arina ima 16 godina, Makar 14, a najmlađa Rimma 11 godina. Svo troje i dalje pohađaju časove plesa.
Njihova majka, Olha Maiboroda, i dalje se ne osjeća sigurno kada ih treba pustiti da bilo gdje idu sami. Tokom protekle godine prijetnja od FPV dronova pridružila se redovnim ruskim napadima dronovima, dok su napadi navođenim avionskim bombama postali učestaliji.
Nedavno je Makar krenuo u školu kako bi učestvovao na gradskom takmičenju iz biologije. Bilo je oko osam sati ujutro kada su ruske snage bacile navođenu avionsku bombu na naselje kroz koje je prolazio.
Makar je vidio bombu kako se spušta iznad njegove glave prije nego što je pogodila mjesto udaljeno samo dvije zgrade od njega. U tom trenutku prolazio je pored fudbalskog terena. Uspio se uhvatiti za mrežu na golu i čvrsto se držao za nju dok je udarni val dolazio do njega.
Uprkos šoku, Makar se pribrao, stigao u školu i završio sve takmičarske zadatke. Osvojio je četvrto mjesto.
"Oni već nemaju normalno djetinjstvo zbog rata. Moja misija kao majke jeste učiniti sve što mogu da im osiguram budućnost", objašnjava Olha.
Organizovanje obrazovanja troje djece kod kuće postalo je izazov samo po sebi. Zbog sigurnosne situacije škole u Sumiju već gotovo pet godine rade prvenstveno online. A kada se uzme u obzir i pandemija COVID-19, mnogi učenici proveli su gotovo šest godina učeći preko ekrana.
"Najteže je organizovati odgovarajuće uslove za učenje kod kuće. Imamo dvije spavaće sobe, dnevni boravak i kuhinju. Svo troje djece imaju različite časove u isto vrijeme, pa ih moram rasporediti u odvojene prostorije kako ne bi ometali jedni druge. Svakome je potreban uređaj i internetska veza. A internet je često slab ili potpuno nestane kada nestane struje", kaže Olha.
Osigurati troje djece potrebnim uređajima i pouzdanom internetskom vezom nije jednostavno, posebno nakon što je porodica izgubila dio prihoda. Do septembra 2024. godine Olha je radila u fabrici koja je proizvodila ambalažu za prehrambenu industriju. Tokom jedne njene noćne smjene ruska avionska bomba pogodila je proizvodnu zgradu.
Plafon se urušio upravo na mjestu na kojem je stajala samo nekoliko sekundi ranije. Olha je preživjela sa svega nekoliko ogrebotina. Dvoje njenih kolega je ubijeno, a nekoliko drugih radnika povrijeđeno. Fabrika je na kraju zatvorena. Glavna odgovornost za izdržavanje porodice pala je na Olhinog supruga Oleksandra, inženjera na farmi peradi.
Olha je gotovo godinu dana bila nezaposlena. Iako je mogla posvetiti više vremena djeci, porodica se sve teže uspijevala finansijski održati. Na kraju je pronašla posao u prodavnici odjeće.
"Ovih dana sanjam o tome da svaki dan ima pet dodatnih sati", priznaje.
Zbog nestanaka struje čak i priprema obične porodične večere zahtijeva pažljivo planiranje. Mora pronaći vrijeme da odmrzne meso, samelje ga u električnoj mašini za mljevenje dok ima struje i pripremi obrok. Sve to mora uskladiti sa svojim radnim vremenom, dječijim aktivnostima i rasporedom isključenja električne energije.
Također mora izbjegavati korištenje bučnih kućanskih aparata usred noći, čak i kada se struja tek tada ponovo uključi. Olha se rijetko može osloniti na suprugovu pomoć u kućanskim poslovima jer ga posao dugo zadržava izvan kuće.
Tokom nestanaka struje farma peradi prelazi na generatore. Opstanak ptica i proizvodnja na farmi zavise od neprekidnog rada tih generatora. Zbog toga Oleksandr mora provoditi veliki dio vremena na poslu. Uprkos svim tim teškoćama, Olha nastavlja voditi djecu na časove plesa.
U domaćinstvu u kojem se čak i večera mora planirati prema rasporedu isporuke električne energije, časovi plesa pružaju djeci priliku da provode vrijeme s prijateljima, budu aktivna i jednostavno uživaju u tome što su djeca.
Gotovo pet godina porodice u Sumiju i okolnoj regiji, zajedno s milionima Ukrajinaca koji žive u blizini linija fronta, suočavaju se sa svakodnevnom stvarnošću rata. Ipak, uprkos stalnoj opasnosti, neizvjesnosti i poremećajima svakodnevnog života, roditelji i nastavnici nastavljaju činiti sve što mogu kako bi djeci pružili nešto što im je rat u velikoj mjeri oduzeo: osjećaj normalnog djetinjstva.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Više o autorici
Ukrajinska novinarka i fotoreporterka Anna Klochko, koja trenutno boravi u Sarajevu kao učesnica programa Paul Lowe Residency, koji organizira The VII Foundation u spomen na pokojnog britanskog fotoreportera Paula Lowea, donosi novu reportažu iz Sumija, grada na sjeveroistoku Ukrajine, nedaleko od ruske granice i linije fronta.
Kroz priče djece i njihovih porodica, reportaža „Djetinjstvo na nišanu“ govori o odrastanju pod ruskim napadima, životu u skloništima, školovanju na daljinu i svakodnevnim pokušajima roditelja da svojoj djeci sačuvaju barem dio normalnog djetinjstva.
Tekst je preveden na bosanski jezik u saradnji sa Nedimom Jahićem i Tarikom Moćevićem.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.