Dino Merlin: Zvijezda na neodređeno vrijeme

Piše: Amir Misirlić

Zmije, doduše izgmižu iz svoje tame, ali samo da bi te ujele. I pokazale svu raskoš vlastite ljubomore i zavisti. Kao što rekoh, volim da pišem o Dini Merlinu, a večeras baš imam dobar razlog.

Večeras sam prisustvovao premijeri dokumentarnog filma o njemu. Film se zove Sredinom i puno je simbolike, već u samom naslovu. Sredinom sigurno jeste njegova životna filozofija. Nikad mu nije mnogo sreće donosilo u životu kada bi odstupao od te svoje srednje linije. Svaki put kad bi pokušao napraviti neku prečicu u životu. Nasreću, na vrijeme je shvatio da jedino vrijedi ići baš sredinom. Uporno, polako, uz mnogo truda. Profesionalnošću tako netipičnom za ovdašnje ljude.

Neki mu, izgleda baš tu profesionalnost nikad ne mogu oprostiti. Takvi mu neće oprostiti ni ovaj film. Tamo gdje normalno ljudsko oko vidi emotivnu ispovijest oni će vidjeti samoreklamerstvo. I prije ćemo otkriti inteligentan život na Marsu nego u njihovim glavama. Ali ovaj film nije ni pravljen za njih. To je film kojim se i Al Jazeera kao producent i Emir Zumbul Kapetanović i sam Dino Merlin obraćaju onoj ogromnoj armiji ljudi kojima njegove pjesme znače mnogo više od pjesama.

Ovo je prvi film o njemu i kao takav je referentna vrijednost. Svi budući radovi o Dini Merlinu mjerit će se po ovom filmu. Odmah da kažem da mi se film dopao. Iz mnogo razloga. Zato što je režiser znao da ostane u pozadini i da svoje umijeće diskretno i nenametljivo stavi u funkciju priče koju je htio ispričati. Sviđa mi se i što priču o Dini Merlinu priča sam Dino Merlin. Od početka do kraja. Ponekad i ne uspijevajući zadržati suze. A i zašto bi? Ako je već odlučio ispričati svoju priču onda jedino ovako vrijedi da je ispriča. S mnogo emocija. Nema sumnje da će neki lakonski primjetiti “patetično”. Ali takvi imaju mnogo veći problem sami sa sobom nego što će ga ikad imati s Dinom Merlinom.

Pogotovo je prvi dio filma vrhunski odrađen. U tom dijelu Edin Dervišhalidović je mnogo prisutniji od Dine Merlina. Kasnije Dino i njegova karijera postaju mnogo prisutniji. I ja sam duboko uvjeren da se tako nešto desilo i u njegovom životu. I mislim da se to desilo baš nekako pred album Sredinom ili još preciznije pred pjesmu Smijehom strah pokrijem i uz onaj veličanstveni koncert kod Vječne vatre 1998. godine. I u filmu Dino govori o svojim lutanjima i pokušaju da napusti muziku tih godina.

A onda kao da je uradio jedino moguću stvar da bi mogao nastaviti i sačuvati zdrav razum. Postao je svjestan da ga je Dino Merlin već nadrastao i da ima izbor između toga da od samog sebe napravi karikaturu zvijezde po mjeri čaršije ili da prihvati činjenicu da jeste zvijezda koja je prerasla gabarite vlastite mahale i da se ponaša u skladu s tim. Uz sva omalovažavanja i osporavanja koja takav status, neminovno nosi sa sobom. I samo oni koji su pristajali da budu bar tri broja manji od samih sebe mogli su računati na opće odobravanje.

Ovo je film koji je i jako informativan. Čak i oni koji misle da sve znaju o Dini Merlinu naći će neke pikanterije koje su im promakle. A da ne govorim o novim generacijama za koje je ovo upoznavanje s historijom. Čak ni neki propusti ne narušavaju samo tkivo priče. Njih uglavnom zapaze likovi opsjednuti podacima poput mene. Dobro, moram da ih pomenem da ne puknem.

Koncert u Zetri nije bio 8. februara 1986. godine (kako Dino kaže) nego 8. februara 1987. godine. Čitav jedan album (onaj treći) uopšte se ne pominje. A prati ga tako sočna priča o tome kako je Dino tada htio preći iz Diskotona u Jugoton i tempirao izlazak na 25. decembar 1987. godine i čak imao i pjesmu Božić je. Onda Diskoton objavi nezavršen treći album i poremeti mu te planove. Ništa od toga ne pominje se u filmu. Ni pjesma Da te nije Alija nije objavljena na albumu Moja bogda sna, kako je Dino, u filmu rekao.

Ali sve ove moje primjedbe su kao da se nađeš u igri jedan na jedan sa savršenom ljepoticom, anđelom koji hoda samo zato što je u žurbi zaboravila krila na štriku; e, nađeš se s takvom djevojkom, a ti pametuješ kako joj je mali prst na lijevom stopalu veći od domalog. A osim toga, ako baš insistiram na svim tim podacima ko meni brani da i ja napravim film o njemu. Ili napišem knjigu, što mu dođe nekako realnije.

I super je što Dino i dalje ne želi da se opusti. Što je svjestan da je sa svakim novim albumom ili koncertom na novom ispitu, na izborima i da je zvijezda samo na određeno vrijeme. A još je ljepše što smo svi koji smo odgledali ovaj film svjesni da je on zvijezda na neodređeno i da će mu teško neko taj status oduzeti.