Dan kad je preselio Avdaga

Selo kao i sva pitoma bosanska sela. Do ovog vodi dejtonski prašnjavi, neasfaltirani put, ucrtan još novembra devedesetpete godine... Komad sela su nam "dali Srbi", a drugi veći komad je ionako bio naš. Taj prašnjavi dejtonski put uglavnom zadnjih godina vodi samo iz sela. Da, za selo sam još i čuo da nigdje nema boljih krušaka i šljiva, kao u Bošnjakovom Brdu. Barem je nekad bilo...

Piše: Kenan Alagić

I evo, idem tim putem, jedan od rijetkih koji ide u selo, a ne iz njega. U onome što bi se zvalo centar sela nazirem mezarluke, džamiju, neku prodavnicu i fino uređeno autobusno stajalište. Stanicu. I ljude. Grupu ljudi, tihih, gotovo ne razgovaraju, stoje, njih tridesetak muškaraca i bez glasa slušaju... Pred njima jedan onako naočit, Hodža.

Mislim da nije uopšte hodža, već mu je to nadimak od prezimena, Hodžić. Tako mi kažu. I taj Hodža, pomalo sjetnim glasom počinje: "Draga braćo, okupili smo se ovdje kako bi iz ovog, nažalost prolaznog svijeta, na onaj ljepši ispratili našeg Avdagu"...

Avdaga je inače srednjovječni muškarac, visoka čela, crne guste kose, srednje građe. Demobilisani borac prošlog rata, nezaposlen... Dvoje djece kojima ništa nije mogao ni dati ni ostaviti. Razveden jer nije mogao stvoriti ništa. Ili mu nisu dali...

"U ovom svijetu naš Avdaga živio je relativno kratko", nastavlja pomenuti Hodža svoju besjedu.

"Bio je pošten radnik, dobar suprug, brižan otac. Bio je borac Armije, jednom ranjavan. Nakon rata njegov život je bio težak. Naš Avdaga je ovdje živio skromno i pošteno, onako kako su nas učili. Draga braćo, kako je Avdaga jedno vrijeme živio među nama postoji mogućnost da je nekome ostao dužan. Ako jeste, Avdagina dalja porodica je voljna da njegov eventualni dug izmiri. Također, sada kada po svoj prilici posljednji put ispraćamo našeg Avdagu u bolji svijet, ja vas pitam je li Avdaga normalan?".

Svi kao da su se dogovorili uglas izgovoriše: "Jeste", a Hodža nastavi: "I ja kažem da jeste i pozivam vas da mu jednom dovom poželimo sreću i hajr".

Avdaga, koji je to sve gledao sa strane, sjetno se osmjehnu, priđe okupljenima, spusti kofer, onako suznih očiju uzdahnu i muškim stiskom ruke oprosti se od komšija.

Autobus, koji se već dobrano zagrijao na autobusnom stajalištu polako krenu... Kroz prašinu koja se izvijala za njim uspio sam vidjeti da je to neki Tours koji vozi za Njemačku... 

Za četiri godine iz moje Domovine otišlo je oko 150 hiljada ljudi. Ovu priču ne posvećujem onima koji su otišli, već onima zbog kojih jesu...