Damir Šagolj: Priča iza nagrađene fotografije

Reutersov fotoreporter, Sarajlija koji trenutno živi u Bangkoku, Damir Šagolj je, kako smo već objavili, prije nekoliko dana osvojio prvu nagradu na foto-konkursu World Press Photo 2012 u konkurenciji Daily life, a za svoju fotografiju North Korea.

Damiru Šagolju prva nagrada na World Press Photo konkursu

Fotografija je nastala u Pjongjangu, 5. oktobra 2011. godine, samo dva mjeseca prije smrti diktatora Kim Jong Ila, a prikazuje gotovo nevjerovatan detalj slavljenja 'dragog vođe'.

No, Damir Šagolj nije išao u Sjevernu Koreju kako bi zabilježio diktaturu Kim Jong Ila nego glad i siromaštvo u kojem živi veliki dio stanovništva ove azijske zemlje, a za koje su, pored svima poznatih razloga, zaslužne poplave i ostale elementarne nepogode koje su zadesile ovu siromašnu zemlju u protekloj godini. U Sjevernoj Koreji su Damir Šagolj i tim s kojim je putovao proveli sedam dana, tri dana na periferiji i četiri dana u Pjongjangu.

Na svom blogu, bosanskohercegovački foto-reporter je opisao svoje sedmodnevno iskustvo u Sjevernoj Koreji.

„Čim sam sletio u sjevernu Koreju, prvi put u životu, zatekao sam nešto što bi trebalo biti daleka prošlost. Smatrao sam se sretnim; samo me je moj privilegovani status autsajdera spriječio da se vratim kući istog trenutka kad je avion sletio i kad su se prvi znaci sive realnosti ukazali kroz prozor aviona. Ovo nije mjesto na kojem želite biti ukoliko nemate sigurnu povratnu kartu u džepu.“, započinje Šagolj na svom blogu opis iskustva boravka u Sjevernoj Koreji.

Reutersov fotoreporter je u Sjevernu Koreju stigao sa kolegama iz Reutersove fondacije Alertnet i dvjema doktoricama iz Ljekara bez granica. Posjeta je bila odobrena, organizovana i pomno kontrolisana od strane vladinih zvaničnika, ali im je omogućen pristup ruralnim područjima u koja mediji ne zalaze često, ako uopšte.

„Posjeta je uključivala pristup kolektivnim farmama, sirotištima, bolnicama, seoskim ambulantama, školama i obdaništima gdje smo mogli fotografisati zemljoradnike, djecu, siročad i djelić njihove svakodnevice.“

„Ovo je bila moja prva posjeta Sjevernoj Koreji, ali sam kao tinejdžer proveo nekoliko godina u bivšem Sovjetskom Savezu i komunističkom bloku gdje je moj otac radio kao dopisnik, tako da mi detalji koje sam vidio u Sjevernoj Koreji nisu bili nepoznati: kolektivne farme, ulice bez reklama, prodavnice sa vrlo ograničenom ponudom, prazne ceste, propagandna muzika i plakati na svakom ćošku. Međutim, ovdje je prisutan neki društveni red koji krizu čini drugačijom od haosa koji se može vidjeti u Afganistanu, Pakistanu, Iraku ili na Balkanu.“

„U bolnicama u gradu Haeju nije bilo mnogo pacijenata, a kad smo pitali zašto, službenici su naveli različite razloge: jedan od njih je nepostojanje prevoza. Dežurni doktor nam je rekao da je jedna majka vozila bolesno dijete na biciklu 72 kilometra kako bi ga dovela u bolnicu.“

„Djeca su imala ljubičastu kremu na licu, a gospođica iz Ljekara bez granica koja je putovala s nama objasnila nam je da krema djeluje kao antiseptik, te ubrzava zarastanje rana i posjekotina. U kuhinji za siročad jedina hrana za taj dan bio je kukuruz i slaba supa, a kuhari su rekli da im fale krucijalne namirnice za adekvatnu ishranu. Pored nekolicine djece u bolnici sjedile su njihove majke, a nekima su društvo pravili mlađi rođaci dok su im roditelji radili u polju. Neka djeca u sirotištu bila su tako pothranjena da im je, bez adekvatnog liječenja, prijetila smrt.“

„Bilo je veoma emocionalno, a mi smo samo ljudi, uprkos svom iskustvu koje imamo. Ja sam pobjegao iza fotoaparata kako bi izgledalo da je to samo na ekranu, neko daleko mjesto sa oblicima i bojama. Igrao sam se sa uglovima i objektivima, ali sam znao da to neće pomoći. Bilo bi još gore kad bih se fokusirao samo na oči djeteta i odsjekao iz okvira sve drugo. U tom trenutku nije postojao šire značenje, šira slika – samo oči djeteta koje bi uskoro moglo umrijeti zbog nedostatka hrane; neprihvatljiva i tužna realnost.“

„Najteži dio ovog zadatka, kao i mnogo puta do sada u mojoj karijeri, bilo je vidjeti djecu koja pate i znati da se njihova situacija možda neće promijeniti dok ne bude prekasno. Uvijek je teško izaći iz prostorije nakon što ste fotografisali bespomoćno dijete, slabo i bolesno, čiji bi život mogao biti prekratak čak i po sjevernokorejskim standardima. Prema podacima UN-a, Sjevernokoreanci u prosjeku žive 11 godina manje od Južnokoreanaca, najviše zahvaljujući pothranjenosti.“

„S profesionalne strane, nikad nisam vidio toliko mnogo fotografija, kroz prozor autobusa ili samo hodajući ulicama, koje nisam mogao snimiti jer sam morao pratiti striktna naređenja vladinih službenika. No, ono što sam uspio snimiti, ljude koji se muče sa hranom i zdravljem u 21. vijeku, živeći tik pored zemlje koja živi u izobilju, učinilo je ovo putovanje jedinstvenim i vrijednim.“

Sama nagrađena fotografija nastala je u Pjongjangu, gdje je ekipa bila smještena. O okolnostima njenog nastanka, Damir Šagolj piše:

„Nakon nekoliko uzbudljivih dana i mnogo izuzetnih fotografija snimljenih u provincijama, vratio sam se u Pjongjang bez velikih planova da snimim nešto u prijestolnici. Fotografija je snimljena sa prozora moje hotelske sobe u rano jutro, netom prije svitanja. Znao sam da je portret Kim Jong Ila ondje, te sam insistirao na tome da dobijem sobu na jednom od najviših spratova koja je okrenuta u tom pravcu. Sve što sam trebao učiniti je – ustati rano, napraviti kafu, zapaliti cigaretu i biti siguran da je fotografija pravilno eksponirana. Prizor je imao ovaj jezivi dojam nekih 5 -10 minuta, a onda su revolucionarne pjesme i propagandni govori iz zvučnika probudili grad.“