Bursać: Srp i čekić u Bijeljini preko Mladićevog zločinačkog murala, BRAVO!

"Pravda je spora, ali dostižna! U Bijeljini je precrtano lice ratnog zločinca Ratka Mladića, a preko murala osvanuo je srp i čekić. Možda se upravo u gradu koji pamti zločine rađa otpor nacionalističkom ludilu. Ako je ovo početak antifašističkog buđenja entiteta RS, onda jedno veliko BRAVO!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Kad antifašizam progovori iz Bijeljine

E, pa bravo, Bijeljino! Konačno jedna vijest iz entiteta Republika Srpska koja čovjeku vraća makar komadić nade da ovo društvo još ima ljude sposobne razlikovati dobro od zla, civilizaciju od barbarstva, antifašizam od afiramatora ratnih zločinaca. Za one koji ne znaju, u samom centru Bijeljine, na muralu posvećenom presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, neko je precrtao njegovo lice, a pored njega iscrtao srp i čekić, simbol radničkog pokreta i komunističke antifašističke tradicije.

Prema dostušnim informacijama, mural je oštećen u petak, 6. novembra, a identitet onih koji su to uradili zasad je nepoznat. Isti mural već je jednom bio oštećen, pa obnovljen, dok je u oktobru kod gradskog parka osvanuo još jedan Mladićev lik.

I upravo zato ovaj čin zaslužuje pažnju daleko veću od obične vijesti o prefarbanom zidu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jer, zamislite društvo u kojem se decenijama normalizira javno slavljenje čovjeka osuđenog na doživotnu robiju zbog genocida u Srebrenici, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, a onda se kao skandal doživljava trenutak kada neko preko njegovog lika povuče nekoliko poteza bojom.

Kakva monumentalna moralna perverzija!

Godinama se po gradovima entiteta Republika Srpska crtaju Mladićevi portreti, podižu simbolički oltari ratnim zločincima, organiziraju nacionalističke procesije i odgajaju generacije kojima se genocid predstavlja kao historijska nepravda nanesena počiniocima. I onda neko u Bijeljini odluči da takvoj ikonografiji javno kaže dosta.

I zato, još jednom, bravo!

Bijeljina zna šta znači zločin

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se sve dogodilo upravo u Bijeljini, gradu čija je ratna historija obilježena ubistvima, progonom i etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva.

Bijeljina je grad u kojem su Arkanove paravojne formacije početkom aprila 1992. sijale smrt, grad čije su ulice postale pozornica jednog od najstrašnijih uvoda u bosanskohercegovačku ratnu katastrofu. Fotografije ubijenih civila ostale su trajno svjedočanstvo zločina, dok su politički nasljednici ideologije koja je omogućila takvo nasilje decenijama radili na njegovom potiskivanju iz javnog pamćenja.

Zato precrtano Mladićevo lice u Bijeljini ima i historijsku, i simboličku, i moralnu dimenziju.

U gradu u kojem su žrtve godinama čekale pravdu, javni prostor mora konačno prestati služiti kao izložbeni salon njihovih krvnika.

A koliko je samo monstruozna činjenica da se u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je počinjen genocid, murali presuđenim ratnim zločincima tretiraju kao nekakva patriotska baština!

Pa kakva je to država, kakvo je to društvo, kakva je to civilizacija koja dopušta da se na zidovima škola, zgrada i ulica veličaju ljudi odgovorni za masovne grobnice?

I kakvu poruku šaljemo djeci koja svakodnevno prolaze pored tih slika?

Da se zločin isplati ako je počinjen u ime nacije? Da presuda međunarodnog suda vrijedi manje od nacionalističkog grafita? Da su žrtve potrošna roba u proizvodnji etničkog ponosa?

Šamarčina nacionalističkom obrazovanju

A sada dolazimo do posebno važnog pitanja: ko su ljudi koji su ovo uradili?

Njihova imena zasad ne znamo. Ne znamo ni njihove godine, ni političku pripadnost, ni organizaciju kojoj eventualno pripadaju. Simbol srpa i čekića jasno sugerira lijevu ideološku poruku, ali bi bilo neodgovorno bez dokaza tvrditi da iza akcije stoje studenti ili određena antifašistička grupa.

Međutim, ako su iza ovoga mladi ljudi, onda je riječ o izuzetno važnom signalu da među generacijama odraslim pod nacionalističkom indoktrinacijom sazrijeva otpor.

A taj otpor prijeko je potreban.

Posebno nakon svih onih prizora u kojima se studentsko organiziranje u RS-u pretvaralo u odbranu nacionalističkih svetinja, ratnih narativa i etničkih mitova.

Evo vam, gospodo iz zvaničnih studentskih organizacija koje su energiju mladosti trošile na odbranu takvog poretka, jedan ozbiljan politički i moralni šamar!

Dok vi čuvate naslijeđene mitove, neko je odlučio javno osporiti kult ratnog zločinca. Dok se studentska energija upreže u nacionalističke svrhe, neko je pokazao da mladost može imati i drugačiju političku svijest.

I zato bi bilo dragocjeno da se pokaže kako u Republici Srpskoj raste nova generacija kojoj je dosta historijskih laži, etničkih torova i vječnog podgrijavanja ratne mržnje.

Generacija koja će svoje društvo konačno početi mjeriti kvalitetom života, slobodom, pravdom, obrazovanjem i ljudskim dostojanstvom.

Entitet mora očistiti vlastito dvorište

A dvorište je, gospodo, zatrpano.

Od Banjaluke do Foče, od Prijedora do Rogatice, murali i grafiti s likovima ratnih zločinaca predstavljaju vizuelnu mapu duboke moralne bolesti jednog društva. Svaki takav zid govori o institucijama koje su dopustile da glorifikacija zločina postane prihvatljiv oblik javnog izražavanja.

U Banjaluci Mladićevi murali i dalje stoje. U drugim gradovima također. Političari koji se kunu u zakon i institucije uglavnom pronalaze beskrajne izgovore za izostanak reakcije.

A Bosna i Hercegovina ima krivičnopravne odredbe koje jasno i glasno sankcioniraju javno veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca pod zakonom propisanim uslovima, kao i određene oblike negiranja genocida i drugih međunarodnih zločina.

Pitanje je koliko će dugo nadležne institucije tolerirati javnu glorifikaciju ljudi osuđenih za najteže zločine.

Zašto bi građani morali sami voditi bitke koje su institucije odavno morale završiti?

Zašto se fasade obnavljaju, a moralna odgovornost ostaje zakopana pod slojevima nacionalističke propagande?

I zato ovaj bijeljinski događaj treba posmatrati kao poziv na širu, organiziranu, javnu i zakonitu akciju uklanjanja slavljenja ratnih zločinaca iz javnog prostora.

Neka lokalne vlasti uklone murale. Neka tužilaštva rade svoj posao. Neka škole počnu podučavati presuđene činjenice. Neka univerziteti odgajaju kritički misleće ljude, umjesto poslušnih čuvara nacionalističkih dogmi.

A građani neka jasno pokažu da se s kultom zločinaca više ne mire.

Možda se budi neko novo društvo

Naravno, jedan precrtani mural neće preko noći promijeniti Republiku Srpsku. Jedan prekrečen zločinac, ne člini proljeće civilizacije, ali…

Nacionalizam koji je decenijama institucionalno njegovan ima duboke korijene, političku infrastrukturu, medijsku podršku i čitavu armiju ljudi kojima je proizvodnja etničkog straha unosan posao.

Ali svaka velika društvena promjena počinje trenutkom u kojem neko odbije prihvatiti nametnutu normalnost.

I ako je bijeljinski srp i čekić nagovještaj antifašističkog buđenja, onda taj nagovještaj zaslužuje ozbiljnu podršku svih progresivnih ljudi u Bosni i Hercegovini.

Posebno onih koji žive u Republici Srpskoj.

Jer upravo srpskom društvu najviše treba oslobađanje od kulta Ratka Mladića. Srpskoj djeci treba budućnost oslobođena tereta opravdavanja genocida. Srpskim studentima treba univerzitet na kojem će učiti misliti, umjesto da nasljeđuju političke traume i laži svojih nacionalističkih mentora.

A svim građanima Bosne i Hercegovine treba javni prostor u kojem će žrtve imati dostojanstvo, a presuđeni zločinci svoje mjesto u sudskim presudama i historijskim udžbenicima.

Zato, Bijeljina, bravo!

Ako iza ovoga stoje mladi antifašisti, neka znaju da njihova poruka dopire daleko izvan jednog gradskog zida. Ako je riječ o organiziranom progresivnom otporu, neka raste kroz javno djelovanje,solidarnost i političku borbu. Ako je ovo početak šireg društvenog buđenja, onda je stigao u posljednjem trenutku.

Jer pravda jeste spora, ali je dostižna. A društvo koje se želi osloboditi zločinačke prošlosti mora jednom skupiti hrabrosti da pogleda vlastite zidove, vlastite institucije i vlastitu savjest.

Ratko Mladić je presuđeni ratni zločinac. Njegovo lice na javnim fasadama predstavlja sramotu društva koje ga slavi.

I zato neka iz Bijeljine krene ono što su institucije godinama izbjegavale: javno, odlučno i trajno uklanjanje kulta ratnih zločinaca.

Vrijeme je za veliku moralnu šamarčinu svima koji su od genocida pravili nacionalni ponos, od ratnih zločinaca heroje, a od vlastite djece taoce prošlosti.

Vrijeme je da se Republika Srpska konačno suoči sa svojim zidovima. I sa sobom.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.