"Borili smo se da ne bude važno kako se zovete, koje ste nacionalosti..."

Tekst za Inicijativu "Građanke za ustavne promjene" je napisala Tatjana Čalić

 Azra Zornić, tadašnja službenica Ustavnog suda BiH u Sarajevu, nije se mogla kandidovati na parlamentarnim izborima, 2002. god. jer se izjasnila kao građanka Bosne i Hercegovine. Prema važećim propisima, za Dom naroda i Predsjedništvo mogu se kandidovati  samo pripadnici konstitutivnih naroda – Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

Stoga je Zornić tužila BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, postupak je trajao devet godina i konačno u julu 2014. god., presuđeno je u njenu korist.

Dok presuda Zornić dovodi u pitanje konstitutivnost etnonacionalnih grupa u potpunosti, jer omogućava svima koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, već kao građani BiH, kandidaturu za Dom naroda i Predsjedništvo BiH, dotle slučaj Ilijaza Pilava, koji je takođe važan, omogućava prava samo onim konstitutivnim.

Naime, Ilijaz Pilav, hirurg iz Srebrenice, tužio je BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, jer nije imao mogućnost da se kao Bošnjak iz Republike Srpske kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Postupak pokrenut 2007. godine trajao je devet godina, da bi u junu 2016. god., sud presudio u njegovu korist.

Od prve presude prošlo je više od tri godine, od druge više od godinu dana i ni jedna nije provedena, baš kao ni famozna presuda Sejdić-Finci, koja je donesena prije osam godina.

I gospođa Azra Zornić i gospodin Ilijaz Pilav, sa kojima smo ovim povodom razgovarali, najviše su zatečeni inertnošću mladih u BiH, koji nisu prepoznali  važnost ovih presuda, čije bi provođenje svim ljudima u BiH dalo jednaka prava i jednake šanse i gdje konačno ne bi bilo važno kako se zovete, koje ste nacionalnosti ili iz kog dijela BiH dolazite.

Prošlo je već dosta vremena  od kada je Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strazburu donio presudu prema kojoj je država BiH prekršila Vaša prava. Šta se od tada u našoj zemlji promijenilo, da li je presuda koju ste dobili nešto pokrenula ili promijenila, da li ste dobili podršku nekih ljudi, grupa, prije svega mladih? 

ZORNIĆ: Nažalost, ništa se nije promijenilo i jako sam razočarana. Ono zbog čega sam se odlučila na cijeli proces jeste moja iskrena želja da naša budućnost ne živi više u nacionalnim torovima, već da stvorimo jednu građansku državu po mjeri svih. Niko to nije prepoznao iako sam pozivala mlade da krenu u provedbu ove odluke, a ja sam bila voljna da im pomognem na svaki način. Nažalost, doživjela sam muk  i potpunu inertnost.

PILAV: Iako sam imao podršku od određenih političkih subjekata i nevladinog sektora,  na tome se sve i završilo. Nije se promijenilo ništa, kao da ove presude nije ni bilo.

Šta Vam je bilo najteže u ovom procesu, inertnost, nerazumijevanje?

ZORNIĆ: Najteže mi je pala inertnost, jer je na ovaj način tako važna presuda potpuno obezvrijeđena. Inače sam i cjelokupni proces pred Sudom prošla sama. Bila sam jedina u svom timu, ali to je u velikoj mjeri bila moja odluka. Nisam željela da mi se pridruži neko ko možda pripada nekoj stranci, pa da se cijela stvar predstavi politički. Proces sam pokrenula 2005. godine, trajao je punih devet godina  i nisam imala ničiju podršku. Čak je i Sud napravio presedan i dozvolio da samu sebe zastupam. Na koncu sam uspjela – dobila sam presudu po kojoj se više nećemo birati, niti biti birani isključivo po nacionalnoj pripadnosti. Zapravo, ova presuda nalaže izmjene Ustava BiH u dijelu u kojem se ova država deklariše kao država Srba, Hrvata, Bošnjaka i Ostalih, na način da se brišu nacionalnosti iz Ustava, te da se kaže da je ovo država svih njenih građana. Nacionalnost je promjenjiva kategorija, jer ljudi mijenjaju svoju nacionalnost prema političkim i drugim potrebama, što je već potvrđeno u praksi. Stoga, nacionalnost kao takva ne bi smjela biti ustavna kategorija!

PILAV:  Bio je to zaista dugotrajan i iscrpljujući proces, iako sam od samog početka bio ubijeđen da će biti presuđeno u moju korist. Predugo se čekalo na presudu, bio je neobjašnjiv i odnos Suda prema apelaciji, što je sve zajedno stvorilo  veliki pritisak i nervozu, tako da sam se u jednom momentu iskreno i zapitao zašto mi je sve to trebalo. Ali sam rezultat, odnosno presuda mi je jedna  vrsta satisfakcije jer, iako je proces vođen protiv države, na kraju svega, dobitnik je sama BiH i neke buduće generacije.

Učinili ste zaista veliku stvar, jer ovo nije pobjeda  pojedinca, već svih obespravljenih i svih onih kojima su prava uskraćena. Nažalost, reakcija javnosti, prije svega mladih je izostala. Zašto?

ZORNIĆ: Zaista ne znam. Političare i razumijem, njima ne odgovara građanska  država, njima odgovara upravo ovakvo stanje. Ali ne razumijem omladinu i njihovu inertnost. Oni se ponašaju krajnje oportunistički i jedini izlaz vide u odlasku odavde, umjesto da svoje potencijale iskoriste u borbi za stvaranje normalne države po mjeri svih njenih građana.

PILAV: Zašto generacije koje dolaze ne prepoznaju ovu, ali i druge stvari koje pojedinci i grupe vode kao bitke za bolje sutra i bolju budućnost ove zemlje, meni zaista nije jasno. Opet moramo biti svjesni da sve te bitne stvari jesu neke mikro-revolucionarne stvari koje bi trebale biti prepoznate od mladih generacija, jer od njih najviše zavisi hoće li se ova država konačno početi graditi kao svaka druga normalna država. Nažalost, mladi danas vape ne za normalnom BiH, oni vape za vizama za Norvešku, Švedsku, Njemačku, gdje mogu imati perspektivu. Ja se nadam da će bar nekada neka dimenzija ove, ali i drugih presuda, biti prepoznata.

Iako su odluke ovog Suda pravosnažne i obavezujuće, ni odluka po predmetu “Sejdić i Finci” još iz 2006. godine do danas nije provedena, niti je dovela do zakonskih promjena i usklađivanja s međunarodnim pravnim standardima i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Mislite li da će slična sudbina zadesiti i Vaše presude?

ZORNIĆ: Presuda po predmetu “Sejdić i Finci” će sigurno biti implementirana u to ne sumnjam, jer ni jednom političkom bloku to ne može smetati. Manjine nemaju dovoljno ruku, odnosno glasova da uđu u Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Međutim, moja presuda ne odgovara svima. U RS sa njom nemaju problema, ali imaju u FBiH, posebno krajnji desničari i stranke sa hrvatskim predznakom  kako bi izbjegli da se desi još jedan Komšić. Stoga mislim da barem za sada nema ništa od implementacije ove presude.

PILAV: Ja sam, naravno, odmah po donošenju presude bio svjestan i nisam imao nekih iluzija da će doći do njene skore implementacije, imajući u vidu i presudu Sejdić-Finci, ali i neke druge presude. Ona trenutno ne odgovara ni jednoj aktuelno pozicioniranoj eliti na vlasti. Njima odgovara održavanje statusa quo, jer se na taj način zadržavaju na svojim pozicijama. Ipak, u jedno sam siguran. Koliko god naši političari bili egzibicionisti u deklarativnom izjašnjavanju da su za evropske integracije, a praktično čine sve da do tih integracija dođe što kasnije ili nikako, ipak će jednog dana BiH doći na vrata EU i kada u praksi dođe do otvaranja pojedinih poglavlja, u nekom od tih poglavlja će biti i ova presuda, kao i mnoge druge. Tada će se ova presuda morati implementirati.

Koji je vaš sljedeći korak?

ZORNIĆ: Već duže vrijeme povukla sam se iz medija, penzionisana sam i kao što sam već spomenula, jako razočarana. Ako smognem snage, sljedeće što ću uraditi je da postupim u skladu sa Procedurama Evropskog suda odnosno da iniciram odgovarajuće mjere protiv onih koji opstruišu  implementaciju presude.

PILAV: Mislim da sam jednu vrstu svoje misije završio time što sam otvorio vrata da se u skoroj budućnosti  svako iz bilo kog dijela BiH može kandidovati za najvišu funkciju u ovoj zemlji, a da ga niko ne pita kako se zove.  Za sada sam posvećen isključivo svom poslu hirurga.

Razgovarala: Tatjana Čalić

Tekst je nastao u saradnji sa Inicijativom “Građanke za ustavne promjene”