Dino Mustafić: Teror većine

Na samom početku vjerovao sam da su glasači bili zavedeni antikomunističkom propagandom i da su ti moji naivni sunarodnjaci, neobaviješteni i neprosvijećeni, pa su u silnoj želji za boljim, udobnijim i slobodnijim životom posegnuli za pogrešnim odabirom.

Piše: Dino Mustafić 

Desio se rat, pa sam mislio da  su žrtve i stradanje opomena svim generacijama kako se politike zla i destrukcije moraju prepoznati i kazniti na demokratskim izborima. No sa svakim sljedećim izbornim ciklusom nacionalistima je više-manje rasla podrška, mijenjale su se određene stranke sa istom nacionalističkom matricom, sa lijevim i desnim političkim prefiksom, koje iza sebe ostavljaju sve strašniju pustoš.

Antropološki optimisti i dalje se grčevito drže tumačenja da su narodi zavedeni, zatrovani nacionalističkom propagandom i vuku strah od novih konflikata pa glasaju "za svoje".

Došao je trenutak da sebi priznamo da je malo ko zaveden, da "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje". 

Valja nam se pomiriti da većina ljudi zapravo ne želi slobodu i dostojanstvo, da je odsutnost te političke želje dio ljudske naravi i da je presudno obilježila čitavu historiju i generacije Bosanaca i Hercegovaca koje nisu prihvatile iskonske civilizacijske vrijednosti slobode i progresa.

Glasačka većina ima racionalno nedokučive, posve drugačije porive, a to je više puta i potvrdila na izborima:  ovo siromaštvo, ovu mržnju, ovo beznađe, ovaj kič, ove samoobmane o nacionalnom junaštvu i svjetske "laži" o počinjenim ratnim zločinima. Tako je masa zadovoljila svoju potrebu za smislom i oslobodila mračne nagone i bjesove.

Suočeni s takvim, nacionalnim zanosom vladavina prava, zdrav razum, građanske slobode i ekonomski napredak nemaju šanse, dapače, prepoznati su kao opasna politička prijetnja. Naša država je nesretna zemlja u kojoj sretna glasačka većina ima tačno ono što za što je glasala: ukinula je budućnost svojoj djeci, jer u tom državotvornom raju nema nikakvih ljudskih potreba, nema misli, nema sumnji, nema odgovornosti, a za svaku moralnu i socijalnu devijaciju  postoji opravdanje.

To je svijet ništavila i privida, dobro odnjegovanog društvenog beznađa. Građani su odustali od politike, prepustili su institucije najosrednijim i najkorumpiranijim državnim birokratama koji su uzurpirali javni prostor pretvorivši ga u malograđanski salon za namještenike, klimoglavce i profesionalne pripadnike krda.

Imamo li snage početi negdje drugdje? Zašto je u protekle skoro tri decenije nacionalistima na vlasti bilo lako da ubjede birače u svoju mudrost ili nužnost svoje politike?

Možda zato što se nije pojavila nikakva suvisla i organizovana alternativa. Čak i tamo gdje postoje značajna razmimoilaženja među najvećim strankama, one se predstavljaju kao verzije puta ka istom cilju. Ali to naprosto nije i ne može biti tačno, jer su društva složene institucije i čine ih suprostavljeni interesi, jer bogati ne žele isto što i siromašni, jer oni koji žive od svog rada ne žele isto što i oni koji žive od investicija i dionica, jer oni što znaju ne smiju da šute pred onim koji ne znaju.

Partokratija je omogućila mediokritetima da koriste društvenu poziciju velikog broja fotelja predsjednika i direktora u svrhu moći. Zato se glasna manjina mora izboriti za slobodu koja se ogleda u našem pravu da se ne složimo sa ciljevima većine, i da svoje primjedbe i kritiku iznosimo javno ne bojeći se odmazde.

Ovih dana to čini hrabro nekolicina hirurga KCUS-a koji se bore za vraćanje načela struke i kompetentnosti umjesto političke podobnosti i stranačke lojalnosti. Suprostavili su progonu najboljih čiji je jedini grijeh  posvećenost i znanje nauci medicine. Prijetnje, ucjene, denuciranje su metod ovih na vlasti na različitim razinama koji glasne pojedince žele ušutkati, staviti pod kontrolu i slomiti im kičmu. Koriste strah kao dio sistema "mekog" državnog i stranačkog terora koji ima jasan zadatak da održi što širi krug ljudi u stanju pasivnosti i pomirenosti sa postojećim stanjem i poretkom.

Čak ni dobronamjerne države i vlade sa dugom demokratskom tradicijom ne vole da vide zajednice i pojedince koji uporno odbijaju da se povinuju želji većine.

Vlastodršci računaju na umor i istrošenost dežurnih galamdžija koji više nemaju kuveta da samo u posljednjih desetak dana javno reaguju na aplauz podrške za nove ratove koje je dobio Dodik za svoje snove u Beogradu, o novom diplomatskom gafu Izetbegovića koji je izmjerio "ljubav" Bosanaca prema Pakistanu, o "velikim" investicijama poput trafo stanice koje sa svojim državničkim osmijehom otvara Čović, o tužnom odlasku iz svog grada Mostara nabolje naše plivačice Amine Kajtaz u Zagreb radi boljih uslova za život i trening.

Kako god, sve je manji broj ljudi u BiH koji su spremni otvoreno govoriti o sadašnjosti i prošlosti, o zločinima, o genocidu i posljedicama, o kriminalu i političkoj odgovornosti svoje etničke elite. Međutim ni taj glas manjine se ne čuje, jer je javni prostor kontaminiran režimskim patriotizmom i viktimizacijom u kojem su uvijek krivi oni "drugi".

Nacionalistički i koruptivni režimi oba bh. entiteta su u bezbroj nadahnutih tekstova intelektualno i moralno demontirani, raskrinkani, rastureni i ismijani. No kako su nam kreirali život u hermetički zatvorenom, zasebnom, izolovanom i samostalnom svijetu gdje vladaju drugačiji argumenti, drugačija logika i drugačiji dokazi, potpuno nakaradna percepcija i vrijednosni sistem, autarkični nacionalistički um svaku kritiku samozadovoljno doživljava kao potvrdu vlastite ispravnosti.

U svemu što se građanskom, demokratskom i prosvijećenom umu gadi, nacionalizam "demokratske" većine vidi vrlinu.