Arijana Saračević Helać: Boli me Žuč

Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati “Pofalićke bitke“, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava.

Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibarima ,ubijala Sarajevo koje su 1425 dana držali pod opsadom.

piše: Arijana Saračević Helać, za PROTEST.ba

Može li se u ovoj državi bilo šta napraviti mimo sitnošićarskih talova, bez vječitih tezgaroša i prepoznatljivog papanluka? Nažalost, ne može. Dokaz ovoj tvrdnji jeste i osmišljeni program namjenjen obilježavanju godišnjice bitke na Žuči, osmog juna, u 15 sati, koji bi trebalo da se održi na platou pomenutog brda.

Sarajlije veoma dobro pamte šta je po njihovu sigurnost, ali i za moral, značilo oslobađanje ovog brda, nakon što su stotine i stotine momaka izdahnuli u teškim i mnogobrojnim bitkama. Oslobađanjem Žuči, definitivno je bio odbranjen grad.

Prošlo je od tada devetnaest godina. Ubijeđena sam da svaki Sarajlija, koji je proživljavao agresiju, s pijetetom prilazi svakoj žrtvi koja je branila svoj grad i državu. Oni nisu bili ratni profiteri, zaštićene cvjećke i udbaška gamad. Bili su tek sarajevska mladost. Međutim, pomen na tu sarajevsku mladost, sve ove godine je sramna i ponižavajuća do te mjere da nekakav organizacioni odbor, pri sarajevskoj Općini Novi Grad, godišnjicu ove sudbonosne bitke tretira kao manifestaciju, poput koride u Čevljanovićima ili raftinga po raznim Neretvama.

Kako se ističe u saopćenju općinske službe, pomenutog 8. juna, nakon časa historije, posjetioci će uživati u kulturno-umjetničkom programu. Možete li zamisliti kako će se osjećati moj krasni kolega-montažer Elvir Panjeta, koji je imao nepunih sedam godina kada su mu poginuli otac i očev brat na tom istom brdu Žuč ili njegova nana koja je izgubila dva sina kada na pozornici ugleda humoristu Ismeta Horu čiji je najveći hit “Kurva mi se žena”? A, o spisku ostalih učesnika i sama sam, iz više razloga, ostala bez komentara. Uz narodnjake poput Hasibe Agić i Ferida Avdića, svoje narodnjačke hitove zapjevaće i Abid Sakalaš, Zijad Sipović Sipa, Kemal i Senad Hasić (mora da im je amidžić u organizacionom odboru), te izvjesni Nasko Muslić, Senad Kahriman i još pokoji narodnjak. Osim njih tu su i takozvani talenti Amel i Kice, te Adnan Jakupović i Mirza Šoljanin. Kada sam pitala ko su izvjesni, bila sam poprijeko pogledana, dobivši odgovor: “Kako ne znaš, to su hajaaaaatove zvijezde”.

I naravno, svi će oni za svoje “umjetničke napore”, naplatiti podebele honorare i to novcima građana Sarajeva, koji bi puno više značili bilo kojem djetetu poginulog borca. Ali, talovi su talovi.

Osoba sam koja istinski prezire svako prebrojavanje krvnih zrnaca, ali ovdje moram da reagiram. Zar su u Sarajevu, samo “probrani” Bošnjaci pjevači? Gdje je najveća umjetnička, ratna legenda Tifa ili raja iz Crnog vina? Gdje su istinski borci sa prve linije, Hamo i Nećko iz Konvoja ili nedovoljni Bošnjak Almas iz Zona i druga sarajevska raja poput Štuka ili Dubioze. Nema ih jer nisu dio tala, a i ne pjevaju na ovakvim “manifestacijama” jer imaju poštovanje prema onome s početka priče. Sigurna sam da oni kao i ja pamte početak jula 1993. godine kada je samo u jednom danu na Golom brdu poginulo 18 Vikićevih spacijalaca, 89 Šehovićevih boraca iz Prve slavne i nekoliko policajaca iz PU Novo Sarajevo. Mnogo je takvih dana bilo, poput onih u kojima, pod sumnjivim okolnostima, poginuše Zajko i Šehović.

Svi oni, borili su se za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj će se poštivati zakoni, u kojoj neće biti lopovluka i kriminala, nacionalizma i primitivizma, u kojoj njihova djeca neće biti gladna i diskriminirana. Današnjica je daleko od njihove stvarnosti, u kojoj jedan istinski heroj, koji je sve ove godine brinuo o dječici čiji su očevi poginuli, o njihovom obrazovanju i napretku, puna tri mjeseca čami u Republici Austriji, dokazujući svoju nevinost za smiješne ratne optužbe. Upravo je taj general skoro svakodnevno bio s herojima sa Žuči, kasnije brinuo o njihovim porodicama, davao im životnu podršku i hrabrio ih u nepravednim okolnostima. Sve bi drugačije bilo da je general fan „haaaaaajatove zvijezde“ i sličnih.

Neko napisa na mom facebook profilu kako je “od Sarajlija očekivao da se skupimo svakog 3. u mjesecu sve dok ne puste našeg generala iz austrijskog kazamata”. Ma, kakvi mi. Mi smo jedino glasoviti, zavaljeni u foteljama i sa laptopima na koljenima, tamo gdje se bitka ne dobija. Urbani i sofisticirani, u prijevodu: rajo, dobri došli u eru mobilnih papaka.