Anatomija zločina i sistema: Zašto je postalo normalno da ubice žive među nama!?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ako se dogodi jednom i slučajno, onda je incident. Ali, ako se ponavlja po istom šablonu i svakodnevno, pa ako ni tragedije ne postanu razlog za sistemsko zaustavljanje nasilnika, onda je to – kriza sistema i teška bolest društva. Ponavljanje ciklusa: nasilje – (ne)prijavljivanje nasilnika – (ne)reakcija policije – anahronost i blagost zakona – greške sudova – ponavljanje nasilja – ubistvo... zahtjeva odgovore o uzrocima i realnu procjenu nivoa ugroženosti građana.

Varljive statistike

Policijsko-sudske izvještajne statistike na svim nivoima popr avilu prezentiraju podatke tako da se podrži zaključak kako je „sigurnosna situacija zadovoljavajuća.“ A zatim i kako su slučajevi poput ubistva Arnele Đogić 2016. godine kod Olova, pa Alme Kadić 2021. godine u Sarajevu samo ekstremni slučajevi koji su rezultirali višedecenijskim zatvorskim kaznama za počinitelje (Avdija Selimović i Muriz Brkić po 40, Eldin Hodžić 35 godina zatvora). Međutim, nije tako.

 Piše: Edin Subašić, za portal Radiosarajevo.ba

Također, statistike otkrivaju da je npr. samo tokom 2019. godine zabilježeno 12 ubistava žena u kojima je počinilac suprug ili partner žrtve. Sve one su prethodno bile žrtve porodičnog nasilja, prijavljivale napade, „nadležni organi poduzimali mjere iz svoje nadležnosti“, a one su na kraju ipak ubijene. To je onaj dio statistike koji svake godine prođe kroz policijsko-pravosudni sistem i medije bez prevelike pažnje javnosti, jer se dogode u manje dramatičnim okolnostima, ali sa istim tragičnim epilogom.

Stručnu raspravu o krizi morala, dekadenciji društva, mentalnoj svijesti itd. trebaju provesti sociološki, psihološki, pedagoški, kriminološki... autoriteti i dati dijagnozu i terapiju. Ali, sada je kroz anatomiju zločina u Gradačcu nužno pod hitno odgovoriti – koje su to rupe u sistemu zbog kojih je postalo normalno da ubice žive među nama? Provode nasilje kao stil života, uklopljeni su u društvo koje ih tolerira, sredina ih se boji, a sistem birokratski ili nikako prilazi ovom problemu.

Policija izdala žrtvu?

Za organe MUP-a se  često kaže da su bolji dio sistema, no da li je tako? „Policija odradi svoje, ali tužioci i sud puste počinioce,“ vrlo je česta odbrana na optužbe da policija nešto nije prevenirala. Međutim, brojni slučajevi hapšenja policajaca (posljednji drastičan u Kaknju) zbog sprege sa kriminalcima potvrđuje da je i ona nagrižena korupcijom. Identificiranje policajaca iz državnih agencija na Sky aplikaciji povezuje ih sa najtežim oblicima organiziranog kriminala.

Jedan od uzroka korupcije je npr. slaba selekcija kod prijema te stranačko kadroviranje kod postavljenja na rukovodne dužnosti. Zatim i to što su niskorangirani policajci slabo plaćeni pa svakodnevno vagaju odnos rizika u poslu, odgovornosti i nagrade za profesionalnost. Kriminalni krugovi, posebno ako su zaštićeni od političkih elita, tada lako nađu „tačku topljenja“ kod mnogih. O sitnoj korupciji na saobraćajnim prekršajima da i ne govorimo, ali je i to uzrok niza tragičnih saobraćajnih nesreća.

U slučaju iz Gradačca indikativno je nekoliko momenata. Najprije se čini da je policija PU Gradačac postupila profesionalno kod prijave ubijene Nizame Hećimović za nasilje u porodici. Evidentirali su prijavu i 3. augusta predložili Općinskom sudu Gradačac da izrekne siledžiji Nerminu Sulejmanoviću mjeru zabrane prilaska oštećenoj. (Sud je to 7. augusta odbio i tek će se morati razjasniti koji su razlozi, ali o tome kasnije.)

Zatim imamo sumnju na curenje podataka upravo iz policije. Žrtva se nakon pretposljednjeg batinanja sklonila u kuću rodbine i kako tvrdi njena tetka:

„Samo je policija znala gdje se Nizama nalazi! Sedam dana je bila kod mene, osmi dan su izdali lokaciju, osmi dan je saznao gdje se krije“, rekla je Zijada Vuković Pamuković. Ona ukazuje i na sporu reakciju policije, kada je Sulejmanović došao u njihovu kuću.

„Ja sam tada pozvala policiju koja je stigla nakon 20 minuta, iako je naša kuća udaljena samo jedan kilometar“,  navodi ona pa je i ta okolnost za analizu da li je reakcija mogla biti brža.

Podatak da je ubica možda iz policije dobio lokaciju žrtve razvija osjećaj straha i jako će demoralizirati građane da bilo šta ubuduće prijavljuju ili da svjedoče o zločinima. Poznato je da prijestupnici nakon puštanja iz pritvora prvo što urade je da traže ko ih je „otkucao“ i požele da se osvete, a prijavitelji su tada po pravilu nezaštićeni.

Očigledno je da ovakvi propusti demantiraju česte samohvale iz redova MUP-a i ukazuju na moguću korupciju, neprofesionalnost, kriminogenost pojedinaca, nesavjestan rad... a sve to i na smanjenu sigurnost građana. Činjenici da je bodibilder Nermin Sulejmanović, poznati i već osuđivani kriminalac i nasilnik, bio svojevrsni idol dijela mladih, fanova i imitatora („Kraaaalj...ne može mu niko ništa!“), ali i izvor straha običnih građana, svakako je doprinijela i percepcija javnosti da je siledžijstvo problem za koji ni policija nema lijeka.

Međutim, ti isti građani, koji se boje prijaviti i „ne žele se miješati“ skoro voajerski vole posmatrati iz prikrajka, snimati, komentirati, objavljivati snuff snimke nasilja. Ubistvo je live gledalo 15.000 ljudi. Njih 40.000 je poslije lajkalo. FUP je kasnije po naredbi ministra Rame Isaka identificirao desetine osoba koje su podržavale i slavile ubicu i navodno im slijedi neka sankcija. No, ostaje ozbiljno pitanje o mentalnom zdravlju značajnog dijela društva.

Suprotnost njima je bivši logoraš (!) Hasan Jašarević, vlasnik prodavnice lovne opreme u Gradačcu koji je Sulejmanoviću već okrvavljenih ruku podvalio pet kutija „ćoraka“ umjesto bojevih metaka 9 mm i sigurno tako spriječio veće krvoproliće.

Sistem izvan stvarnosti

Sljedeći vrlo sporan momenat jeste – odbijanje sudije Općinskog suda u Gradačcu da po zahtjevu MUP-a Sulejmanoviću izrekne mjeru zabrane prilaska Nizami Hećimović. Bez obzira što je imala njegovu kriminalnu i nasilničku historiju pred sobom, kao i vrlo detaljno argumentiran i opravdan zahtjev PU Gradačac da se izreknu odgovarajuće mjere, sutkinja Lejla Numanović iz Gradačca odlučila je:

“Odbacuje se zahtjev MUP-a TK za izricanje predložene zaštitne mjere zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju i zaštitna mjera približavanja žrtvi nasilja, te se postupak obustavlja”.

Ne mora značiti da bi sudska zabrana zaustavila ubicu u zločinačkoj nakani. Niz primjera pokazuje da takva zabrana nije zaustavila ubice koji su naumili napasti. Ali, nelogično je da se ne iskoristi i ova zakonska mogućnost koja bi kriminalizirala već i Sulejmanovićev prilazak žrtvi i jače obavezala policiju da prati kretanje tako nasilne osobe. Vjerovatno je kod odluke sudije prevagnula neka birokratska okolnost umjesto realno procijenjene stvarne opasnosti.

Isto tako, puštanje nasilnika iz pritvora nakon 24, 48, 72 sata ili nakon 30 dana, a da nakon toga nisu pod kontrolom te odmah postaju prijetnja žrtvama i okolini, redovna je praksa i pri tome je „sve po zakonu“. Dakle, očigledno je da niti zakoni, niti ljudi koji čine sistem ne prate realni stepen rizika od boravka opasnih osoba na slobodi i bez nadzora.

Ovo dolazi do izražaja i kod korištenja zakonske mogućnosti nagodbe sa kriminalcima čemu su često sklona tužilaštva i sudovi. Plaćanje kazni umjesto robijanja, nagodbe o blagoj kazni za priznanje bez suđenja i sl. za državu jeste ekonomičnija praksa, ali je očito pogodnost samo za državu i kriminalce. To u javnosti redovno izaziva razočarenje u sistem i stvara percepciju o nekažnjivosti i povlaštenosti kriminalaca na štetu poštenih.

„Oružje za kućnu upotrebu“

Trend povećanog broja zahtjeva za dozvole za nabavku oružja samo je logična posljedica osjećaja nesigurnosti građana i nepovjerenja u sistem. Radi se o dijelu stanovništva koji pitanje lične sigurnosti preuzima u svoje ruke, preventivno i defanzivno. Jedni to rade legalno uz skupu i kompliciranu proceduru iskreno vjerujući da im oružje u kući „za zaštitu porodice i imovine“ rješava problem. Drugi, opasniji put i izvor nove nesigurnosti jeste nabavka ilegalnog oružja za samozaštitu, ali i zbog drugih motiva. Oboje proističe iz strereotipnog stava da „neću čekati policiju koja uvijek kasni“ kad nastane problem. Naravno, naoružavanje nije dovoljno niti svakom dostupno rješenje, nego su potrebna sistemska.

Protesti u Gradačcu, Tuzli, Zenici, Sarajevu oko ove posljednje tragedije te javna histerija nakon tragičnih saobraćajki definirala je nekoliko ideja i zahtjeva prema zakonodavcima koji bi mogli na stvarni nivo opasnosti od nasilja svake vrste ponuditi efikasnije zakonske odgovore.

Zanimljivo je da se većina odnosi na represivne, kaznene mjere prema nasilnicima: definiranje femicida kao posebnog krivičnog djela (ubistvo žene zato što je žena) i propisivanje drakonskih kazni (bez povoljnog raspona), propisivanje strogog policijskog nadzora za nasilnike kad su na slobodi, kažnjavanje javnog ohrabrivanja i glorificiranja nasilnika, definiranje smrtnog ishoda huliganstva u saobraćaju kao ubistva... A zatim i veća kontrola rada i efikasnije antikorupcijske mjere prema policijskim službenicima, tužiocima i sudijama. To je ono što bi se moglo relativno brzo zakonski propisati i početi primjenjivati kao alat za „gašenje požara“.

Ali devijacije društva, patologija generacija odraslih ukrivo u pogrešnom sistemu vrijednosti i  oblikovanih prema idolima - teškim negativcima, povratak u moralni i mentalni „vinkl“... kako je rečeno na početku, to su problemi za dug i mukotrpan rehabilitacijski proces.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba