Amina Isović-Bukvić: Priča o septembru i dječijim suzama

Onoliko godina koliko pamtim, svaki put iznova septembar miriše na uzbudljive početke ispisujući veselim bojama ljeta neke nove životne priče.

Piše: Amina Isović-Bukvić

Sa svojim dolaskom nosi zvuk školskog zvona, dječije razdragane glasove od kojih ožive ulice usnule nakon ljetnog raspusta, a školska dvorišta ispuni smijehom i grajom.  Boje septembra miješaju su se sa mirisom novih udžbenika tek pristiglih iz štamparije i nadolazeće zlatne jeseni.

Dani iako kraći nego ljetni, još uvijek su sunčani i topli.  U septembru, ljeto još uvijek traje.

Prvi dan škole

Sjećanja i emocija na prvi školski dan svoje djece nemam, osim da sam, sticajem okolnosti, sa Sarom stajala ispred vrata direktora škole čekajući da nas primi kako bih je upisala u prvi razred, dok su se svega nekoliko metara od nas prvačići veselo slikali sa svojim nasmijanim roditeljima u razredu, pa su zatim izlazili ispred učionice i škole, pozirajući u svim mogućim pozama sreće i ponosa.

Ne sjećam se ni svog prvog školskog dana, osim da sam išla u šalvarama koje su te godine bile moderne, što opet znam samo zbog fotografija u maminom albumu, a ne zbog pravog sjećanja.
Zanimljivo da su jedine slike koje i danas jasno vidim u svojoj glavi, slike prvog dana u obdaništu.
Imala sam četiri i pol godine.

U vrijeme kada sam se rodila, živjeli smo u kući sa roditeljima mog rahmetli oca. Bilo nas je dvanaestero pod istim krovom.

U taj, danas već davni vakat, majke koje su radile imale su pravo na samo tri mjeseca porodiljskog odsustva. Zato, nakon što se moja mama vratila na posao, brigu o meni je preuzela Gaga, tatina mama - 4,5 godine odgajala me je i voljela na najposebniji način na svijetu.

Često je znala reći, da sam onako nemirna i stalno u nekom pokretu slična njoj kada je bila djevojčica. 'Zvali su me vjetar' govorila je, prišivajući isti nadimak i meni. 'Kad je gledam kao da vidim sebe' često je znala reći.

Krenula sam u obdanište sa četiri i pol godine. Moje prvo obdanište bilo je na Ilidži u Pejtonu. I danas se sjećam trenutka kada mi je mama rekla da me je upisala u vrtić.

Dok je mama razgovarala sa tetom Hajrom, uzbuđeno sam u dnevnom boravku, stare kuće u Koloniji slagala garderobu u torbu, kao da idem na dvodnevno putovanje. Slagala sam stvari pažljivo, stalno nešto zapitkujući, u stilu 'hiljadu zašto, hiljadu zato', baš onako kako to danas radi moja djevojčica.
Narednog dana dok smo Pejtonom išle u pravcu obdaništa čvrsto sam držala mamu za ruku, razmišljajući šta me čeka i šta to obdanište uopće treba da znači, nije škola a kao da jeste.

Kasnije kada sam i sama bila majka i kada sam sa Ibrahimom krenula prvi put u vrtić, godinama pokušavajući da ga odvojim od sebe, mama mi je pričala kako sa mnom nikada nije imala probleme što se tiče odvajanja.

'Nisi plakala prvi dan u obdaništu. Bila si dobra.'

Međutim, učiteljice su joj govorile kako bi se oko tri sata poslijepodne povlačila u sebe, sjedala na stolicu i gledajući kroz prozor, tiho pitala: 'Kad će doći moja mama???'

'Blago tebi' govorila sam uzdišući zbog Ibrahimovih suza i pitanja: 'Gdje mi je meni mama moja'

Uz sav moj trud, nismo uspjevali da ga naviknemo na vrtić. Ibrahim je samo želio da bude sa mnom. U zadnjem obdaništu nakon nekog vremena više nije plakao, samo se povukao u sebe.

'Nisam ti sretan', jednom je prokomentarisao uz duboki uzdah.
'Zašto Ibrahime??'pitala sam zabrinuto.
'Zato što mi se niko ne smije', odgovorio je moj dječak.

Dječije suze

Očajna zbog vlastitog neuspjeha često sam razgovarala sa mamom o njenim iskustvima iz vremena kad nas je vodila u vrtić.

'A Dženana, da li je ona pravila drame zbog odvajanja od tebe?', pitala sam je.

'Ni ona nije nikad plakala, osim prvi put kada je došla u vrtić bez tebe. Ti si krenula u školu, a Dženana kada je vidjela da te nema vrisnula je plakati, skočivši u moje naručje tražeći Minju' prepričavala je mama naše vrtićke suze.

'A i ti si jednom vrištala', rekla je smiješeći se.
'Zar jesam??'
'Jesi ali samo jednom. Sjećam se da sam tog jutra žurila u banku i nisam imala vremena da te raspremim, a što je još bilo gore za tebe, nisam te zagrlila ni poljubila. Pozdravila sam se brzo i izašla iz obdaništa. Samo što sam stigla do kapije, ugledala sam kako bosonoga i sva uplakana trčiš preko dvorišta i plačeš dozivajući me. Zagrlila si me čvrsto da se nisam mogla pomjeriti.'

Od tog dana nikada više nisam žurila toliko da bih propustila naš zagrljaj i poljubac.'

Poderane najlon čarape

Iz vremena kada sam išla u obdaništa na Ilidži sjećam se i svoje vaspitačice Mire koja je svirala harmoniku, sjećam se i sale u kojoj smo se igrali i koja se od trpezarije odvajala harmonika vratima, sjećam se da je obdanište bilo veliko, novo i moderno čak i za današnje standarde, pamtim i dan kada su došli da nas slikaju. Fotograf je bio tatin rođak, a društvo mu je pravio moj najmlađi amidža.

U memoriji iz ranog djetinjstva sačuvala sam i sliku svoje male sestre koja je prvi dan svog boravka u obdaništu, ušla u moju grupu i tražila Minju, kako me je zvala, da je odvedem u toalet. Međutim, jedna uspomena i danas je od svih najupečatljivija.

Priča počinje onog dana kada je moja rodica Lejla, koja je starija od mene četiri godine kupila dječije najlon čarape. Padao je mrak, kada je došla sa svojom mamom, mojom Ninom u naš dio kuće i pokazala mi svoje nove i prve najlonke.

Kao prava djevojčica bila sam oduševljena činjenicom da postoje najlon čarape i za djecu.

Oduševljenje je bilo toliko veliko da smo iste noći, otišli do Alijinog granapa i kupili najlonke za mene. Niko sretniji nije bio te noći pod zvjezdanim nebom Sarajeva. Od uzbuđenja jedva sam zaspala.
Ujutro sam sva sretna obula svoje nove hulahopke i otišla u obdanište. Gotovo nikada nisam nosila suknju, uvijek sam bila u farmerkama ili pantolonama na tregere. Uz kratku frizuricu koja se u to vrijeme popularno zvala 'lokice look' više sam izgledala kao dječak nego curica.

Iznimka je bio samo taj dan kada sam zbog najlonki obukla suknju.
Tog jutra bila sam prava djevojčica.
Moja sreća trajala je kratko.

Nije ni podne otkucalo, a iz meni i danas nejasnog razloga, djevojčica kovrdžave kose, mislim da se Žana zvala, bez ikakvog povoda sagela se i bukvalno mi rukama poderala najlonke.

Koliko sam bila povrijeđena, najbolje govori slika koju i danas nosim u glavi.
Kada smo legli polijepodne da se odmorimo, pokrila sam se tankim prekrivačem i ubijedila sebe kada se probudim da će čarape biti čitave, jer je to bio samo ružan san.

Poslije sat vremena, probudila sam se odmorna i raspoložena.
Polako sam sklanjala pokrivač sa svoga tijela i tada je uslijedilo jedno od najvećih razočarenja u ranom djetinjstvu.
Nisam sanjala, čarape su zaista bile poderane.

Suze zbog keksa

Naredno razočarenje, opet je vezano za spavanjem u vrtiću, a uslijedilo je kada sam promijenila obdanište.

Drugi vrtić bio je na Čengić-Vili.

Prvi dan mama je kupila keks, bili su to dugi punjeni štapići, da počastim svoje nove učiteljice i bombone za djecu. Djecu sam počastila, ali nisam znala kada da počastim vaspitačice. Moja učiteljica mi je rekla da je najbolja prilika za to kada djeca budu legla. Čim su nas smjestili da spavamo, ustala sam se i sa keksom uputila kod učiteljica. Presrela me je vaspitačica nižeg rasta, mislim da se zvala Nura i toliko napala, da sam prvo spavanje u novom obdaništu preplakala.

U septembru ove godine neki novi dječaci i djevojčice krenuli su na svoj dječiji put spoznaja. Nije važno kakve torbe i cipele ćemo im kupiti. Važno je da ih zagrlimo i poljubimo svaki dan i da budemo uz njih kada im neko stane na cipelu ili na neki drugi način povrijedi njihova osjećanja. Bar mi odrasli znamo da će ih kroz cijeli život u različitim oblicima pratiti djevojčice kovrdžave kose koje će kvariti njihovu sreću, samo zato što imaju nešto što one žele a biće i onih poput vaspitačice iz obdaništa na Ćengić-Vili, koje će se zbog svog povlaštenog položaja iživljavati jer im se može.

Treba izdržati život kao takav jer sve će jednom biti spominjanje, a septembri će i dalje da mirišu na ranu jesen.

Prvi red, treća djevojčica sa tregerima, crvenom rolkom i farmerkama (treća sa lijeve strane) 'da to sam ja' :)