Aleksandar Hemon: Nacionalni predmeti

Književnik Aleksandar Hemon, u svojoj novoj priči objavljenoj u magazinu za umjetnost i politiku Guernica, govori o fenomenu 'etničkog treninga' u Bosni i Hercegovini, koji počinje još od najranijeg, predškolskog doba.

U uvodnom dijelu Hemon piše o prijeratnom 'Djedu Mrazu', čovjeku s bijelom bradom koji je procjenjivao dječiju poslušnost i bio ne-vjerska i ne-ideološka predstava za svu dobru djecu bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili politička uvjerenja. Taj starac je bio građanski, društveni lik kojeg je svako čekao i svako bio sretan da vidi, piše autor.

Bio je dobrodošao prije rata, čak i tokom rata, ali, ispostavilo se, ne toliko nakon rata.

Hemon zatim piše kako je Djed Mraz iščezao iz sarajevksih vrtića i drugih dječijih ustanova, već nakon što ga je, odmah poslije rata, Alija Izetbegović proglasio 'kumnističkom izmišljotinom'. Udarac u debeli trbuh' Djed Mraz je pretrpio i 2008 godine, kada mu je Arzija Mahmutović, koji je u to vrijeme bila direkotrica sarajevskih vrtića, odbila gostoprimstvo sa izlikom da nije dio islamske tradicije.

"Tako je Djed Mraz bačen u jamu bosanske politike, trpeći javna poniženja koja su postala neka vrsta sezonske poslijeratne tradicije... Afera Djed Mraz zapravo mnogo više predstavlja simptom militantne politizacije obrazovanja, a time i djetinjstva u Bosni i Hercegovini. Ona je prethodila kontraverznoj odluci gospođe Mahmutović da pokrene vjeronauk u sarajevskim javnim vrtićima, a taj potez je protumačen kao još jedan korak prema već uspostavljenoj segregaciji i polarizaciji u osnovnom i srednjem obrazovanju u cijeloj državi", piše autor. 

Prvi dan škole
Hemon se potom prisjeća kako je u jesen 2009. godine prisustvovao prvom danu škole Alija Nametak u sarajevskom naselju Bjelave. Pripredba pripremljena za prvačiće nije se puno razlikovala od one koju je i sam doživio prije mnogo godina: dječiji hor pjevao je pjesmu o školskom zvonu, bila je tu recitacija, pa još jedna pjesma o životu šumskih životinja, nastup ritmičke sekcije i igrokaz. Nakon prozivke,  djeca su upućena u svoje učionice, koje su se u dva detalja razlikovale od onih prijeratnih.  One više nisu bile 'centralizovane' sa uredno poredanim klupama i katedrom, već su djeca sjedila za okruglim stolovima.

Druga razlika je bila ta što se djeci, od kojih su neki bili petogodišnjaci,  predstavila i nastavnica vjeronauke. Ona će, uz učiteljicu, biti jedina nastavnica u naredne četiri godine. Obrativši se roditeljima, ona je jasno dala do znanja da je vjeronauk  (u ovom slučaju islamski) 'fakultativan', te da roditelji mogu odlučiti da ga njihova djeca ne pohađaju. Jedan otac je na to prokomentirao da ne želi pustiti svoju kćer da luta školskim hodnicima, dok su njeni drugovi u razredu. Autor kaže "Ubrzo sam otkrio da je uobičajeno da se čas vjeronauke nalazi u sredini rasporeda, čime se tiho vrši pritisak na roditelje da pristanu da ga djeca pohađaju".

Nacionalni predmeti
Vjeronauka je jedan iz tzv "nacionalne skupine predmeta" - posebnosti u  sistemu osnovnog i srednjeg obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Nacionalna grupa predmeta podrazumijeva i 'maternji jezik', književnost, geografiju, historiju te prirodu i društvo. Nastavni planovi i programi za ove predmete razlikuju se s obzirom na učenikov 'etnički identitet. Predmeti kao što su matematika, fizika ili sport vjerovatno su transetnični - zaključuje autor.

Da bi se razumjela besmislena situacija u kojoj djeca odmalena treniraju svoj etnički identitet kroz nacionalne predmeta, potrebno je duboko zaroniti u septičku jamu rata, mira i politike u Bosni i Hercegovini - kaže Hemon.

'Začepite nos i idemo', kaže autor, započinjući ovo poglavlje rečenicom "Rat u Bosni i Hercegovini je bio loš, ali se pokazalo da je mir smiješan i ponižavajući"

Hemon potom objašnjava suštinu Dejtonskog dogovora, stanje na terenu koje mu je prethodilo i koje je Dejton zapečatio. Objašnjava postojanje entiteta i komplicirani administrativni sistem koji je uspostavljen nakon rata.

Čudo birokracije
"Uzmite, npr. obrazovanje. Trenutno postoji dvanaest ministarstava obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Iako ne postoji Ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, i Republika Srpska i Federacija imaju svoje. Nadalje, svaki kanton u Federaciji ima svoje ministarstvo. Čak i unutar Republike Srpske, koja je jedno ministarstvo, tu je Brčko Distrikt, teritorij i grad s posebnim statusom, jer u Dejtonu nije bilo moguće postići sporazum o njemu. Zato ga sada vodi strani administrator, a što se tiče obrazovnaja, to je trinaesto ministarstvo. Čak i kad bi postojala želja za suradnjom i koordinacijom zakona i pravilnika koje se tiču obrazovanja, to bi bilo gotovo nemoguće učiniti jer na državnom nivou ne postoji ministarstvo. Svaki kanton ima svoj parlament, premijera i vladu. Ako se neki zakon donese na državnom nivou, a treba da se sprovodi na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine (čak i u oslabljenom obliku koja je uobičajeni rezultat etničke svađe i sustavne opstrukcije), taj zakon će morati biti ratificiran od strane parlamenata oba entiteta, a potom u svih deset parlamenata u Federaciji - što je dvanaest ukupno. Čak i ako bi se to desilo, provedba zakona bila bi nemoguća, jer nema državnih mehanizama koji bi to jamčili", piše Hemon i nastavlja:

"Bosna i Hercegovina je čudo birokracije. Postoji oko sto pedeset ministara u zemlji u kojoj je nezaposlenost iznad 50 posto. Vlada je, u svim svojim etnički definiranim oblicima, u stvari najveći poslodavac i jedini za kojeg je malo vjerovatno da mu prijete veliki rezovi (čak i proces rezanja suvišnih radnih mjesta zahtijevao bi nekakvu efektivnost vlade makar u tom momentu). Zemlja je podijeljena i kao teritorij i kao država, između nacionalističkih birokrata koji za bagatelu rasprodaju njene ostatke. Svojim neprovodivim zakonima oni parcelišu i ono malo krhotina koje su ostale nakon raspada. Ovo što sada gledamo nije nikakvo neprilagođeno ludilo, već je u stvari - metoda".

Objašnjavajući zašto su u zemlji izmučenoj ratom na vlasti i dalje nacionalisti, Hemon kaže: "Legitimitet etničkih predstavnika i  njihove pozicije unutar birokratskog sistema isključivo se baziraju na njihovoj zadaći da brane i štite tzv. nacionalni interes njihove izborne jedinice. 'Braniti ono što je naše', predizborni slogan HDZ-a, mogao bi se primijeniti na sve nacije.

Stolac
Prisjećajući se svoje posjete Stocu i jednoj od tzv. 'dviju škola pod jednim krovom' autor opisuje nastavu u razredu bošnjačke djece i roditeljski sastanak koji je uslijeido. Jedan od roditelja žalio se što bošnjačka djeca plaćaju po 20 KM za prijevoz do škole, dok je za hrvatsku djecu prijevoz samo 5 KM. Roditelji su potpisali peticiju i upozorili direktora da će djeci zabraniti da idu u školu, ukoliko se takva praksa nastavi. Direktor im je na istom roditeljskom sastanku odgovorio da je škola nemoćna u ovom slučaju jer se radi o odluci općine, te da će bojkotom samo naštetiti djeci. 

"Svako je znao da ništa neće biti riješeno tada ili bilo kada. Zrak je bio težak od bijede, poniženja i bijesa koji su nužna posljedica života u Bosni i Hercegovini. Poniženje je samo promijenilo obrasce, bijes je promijenio tonalitet, bijeda je postala dnevna rutina, a djeca koja rastu - upijaju sve. 'To je stvarnost,' vikao je direktor Pezo, 'To je realnost u kojoj živimo'".

Tri leptira

Na kraju priče o 'Nacionalnim predmetima' u Bosni i Hercegovini, Aleksandar Hemon vraća se liku svoje učiteljice Fatke, ponosite gospođe sa niskom bisera koja već desetljećima predaje u OŠ Alija Nametak. Jedna od priča koju u današnje vrijeme često govori svojim učenicima je i ova:

" 'Svaka priča ima naslov, a ova se zove Tri leptira', počinje svoju priču učiteljica.

Jednom davno živjela su tri leptira koji su bili nerazdvojni prijatelji. Živjeli su na prekrasnoj livadi i zajedno se igrali, letjeli i zadirkivali cvijeće. No jednog ljetnog dana iznenada nebo potamni i poče padati teška kiša. Leptirima su se skvasila krila i oni krenu tražiti sklonište.

Bijeli leptir otišao do bijelog cvijeta i rekao 'Molim te, daj mojim prijateljima i meni utočište'

I bijeli cvijet je rekao: 'Može za tebe, ali ne i za druga dva leptira'.

Na to su leptiri odletjeli dalje

Žuti leptir je pitao žuti cvijet: "Molim te pomozi meni i mojim prijateljima'

'Pomoći ću tebi, ali ne i drugoj dvojici', rekao je žuti cvijet.

Odletjeli su dalje u kišu, jer žuti leptir nije htio ostaviti svoje prijatelje. Plavi leptir je pitao plavi cvijet: 'Molim te, zaštiti moje prijatelje i mene'

'Zaštitit ću tebe jer si plavi, ali ne i ostala dva leptira', kazao je plavi cvijet.

Plavi leptir nije htio ostaviti svoje prijatelje.

A onda je kiša prestala, a iza oblaka izašlo sunce i osušilo krila leptirima. Tako su opet sretno mogli da lete livadom. 

'I ko je pomogao leptirima?' upitala je učiteljica Fatka djecu. 'Ko im je pomogao?' "

...
Originalni tekst 'National Subjects' možete pročitati ovdje. Obrada: radiosarajevo.ba