Akademik Duraković: Niti je narod genocidan niti se odgovornost može individualizirati

Od usvajanja Rezolucije Ujedinjenih nacija (UN) o genocidu u Srebrenici, dio javnosti u Bosni i Hercegovini, značajan broj intelektualaca, medija itd. upinju se ponavljajući kako to nije Rezolucija kojom se proglašava "srpski narod genocidnim", da narod ne može biti genocidan itd. To je gotovo obavezni uvod većine tih javnih nastupa.

Piše: Akademik Esad Duraković, za Radiosarajevo.ba

Tom učestalošću, tom obaveznim uvodom, sve na neki način dobiva i drugačiji smisao. Otkuda tolika potreba da se ističe, obavezno, kako nijedan narod nije genocidan pa prema tome nisu ni Srbi?!

Rezolucija se ne odnosi na narod. No, ova mantra inicira jednu vrstu servilnosti – nepotrebne i neopravdane – neku vrstu izvinjavanja, čak relativiziranja. Notorna je stvar da narod – nikada i nijedan – nije bio genocidan, pa zašto onda nasjedati tako servilno upravo na onu matricu koju podmeću Vučić, Dodik i veliki broj poštovalaca zločinca generala Mladića?!

Genocid ne vrše pojedinci

Treba se okaniti te relativizacije i amortiziranja. Drugi čin relativizacije jest stalno naglašavanje kako je odgovornost za genocid individualizirana. To se može čuti čak i od značajnih faktora međunarodne zajednice a ne samo u ovome našem podneblju.

To je potpuno netačno!

Genocid ne mogu izvršiti pojedinci, individuumi. Genocid je takva vrsta zločina da ga mogu obaviti samo institucije, organi, sistem – vojska, policija, vlada, paravojne snage, čitav jedan režim itd.

Primjera radi, kada se osuđuje za genocid Ratko Mladić, presuda se ne izriče njemu kao pojedincu, individuumu, već za djela koja je organizirao, naređivao itd. kao general JNA, potom vojske Republike srpske. Isto se odnosi na zločinca Radovana Karadžića i dr. koji su djelovali kao predstavnici režima, sistema, organizacija.

Ne, to nije individualna odgovornost!

U konsekvencijama, pošto su te institucije izvršile genocid (a ne individue), proizlazi da je ta politička tvorevina nastala na genocidu od strane tih institucija, a u konsekvencijama izvedenim do kraja – to znači da upravo UN, Međunarodna zajednica, ma šta ona bila, ima obavezu – upravo zbog svoje Rezolucije i presuda svojih sudova – poništi, odnosno da ne prizna političku tvorevinu koja je utemeljena na genocidu.

Pokušaj obezvređivanja Rezolucije

Treći čin relativiziranja značaja Rezolucije, također, nastaje u Vučićevom štabu, ali i u jednom dijelu bh javnosti pa su u krajnjem rezultatu komplementarni, sadejstvujući.

Naime, prebrojavanje članica koje su glasale protiv usvajanja Rezolucije i prebrojavanje onih suzdržanih ima cilj da obezvrijedi značaj Rezolucije, što je potpuno nakaradno, u najmanju ruku, vrlo štetno i netačno.

Gdje god postoji glasanje, tu je i mogućnost nejednoglasnog ishoda, ali – zaboga! – uvijek je bitan krajnji rezultat/ishod.

Nakon toga, nakon konačnog rezultata, glasovi se ne prebrojavaju, osim ako želite poricati KONAČNI REZULTAT.

To je već na rubu pameti, ako ne i preko ruba. Rezolucija ostaje zauvijek, na najvišoj planetarnoj razini, KAO ČINJENICA, A SVAKO PREBROJAVANJE NAKON TOGA SAMO JE POKUŠAJ OBEZVREĐIVANJA REZOLUCIJE.

U samoj biti stvari, to je logička i etička vratolomija dostojna Vučića i njegova štaba.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.