Savez kolumnista | Agić: Kako će Bosanci, zbog Marine Pendeš, odsanjati Svjetsko prvenstvo?!

Ima neka nejasna čar mistično povezana sa svjetkim nogometnim prvenstvima, koja se održavaju u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobro, ovo je tek drugo, koje će se odigrati na tlu SAD-a, ali ono prvo pamtimo više po činjenici da smo ga sanjali nego gledali.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Doduše, ovdje u Bosni, balkanskom Makondu, stvari se nisu mnogo promijenile, jer i ovo prvenstvo, na kojem nastupa i naša zemlja, obični Bosanac, baš kao i onomad, većinu utakmica će odsanjati, neku možda i pogledati.

Tog smo davnog ljeta 1994. godine bili zarobljeni okovima ratnog vihora, odsječeni od svijeta, sami i napušteni, a svjetsko fudbalsko prvenstvo bilo je nešto toliko daleko da mnogi o njemu nisu imali snage čak ni misliti.

Sjećanje na ratnu 1994.

Možda je vrijeme konačni sudija, tako kaže jedna latinska mudra sentencija, ali sve dok historija ne donese presudu o naravi stvari koje nas okružuju čovjek je dužan misliti o sebi u svijetu. U junu 2026. godine mnoge stvari su potpuno drugačije nego što su bile ratne 1994. godine, ali jedna stvar izgleda da je ostala nepromijenjena. Svjetsko prvenstvo, osim u Meksiku i Kanadi, održaće se u SAD-u i baš kao tada ni ovoga puta obični Bosanac neće ga moći gledati.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kolaps državnih institucija i javnog televizijskog emitovanja izgleda da je došao do svoje apsurdne faze, jer nacionalni javni emiter BHRT neće prenositi utakmice Svjetskog prvenstva, čak ni utakmice naše reprezentacije!?

Razloga za to ponižavajuće i depresivno stanje je bezbroj i samo bi nerazuman čovjek pokušao da ih pobroji i pojasni, ali onaj nasjramniji i najbolniji svakako je ponašanje državne parlametnarke Marine Pendeš.

Ta volšebna, srednjovječna gospođa, sumnjih stavova i lošeg ponašanja odbila je na nekoj od besmislenih i bespotrebnih sjednica Državnog parlamenta odobriti interventne novce kako bi državni emiter kupio prava prijenosa utakmica Svjetskog prvenstva.

To je opskurno ponašanje državne paralmentarke u ekstatičnom iščekivanju nastupa naše reprezentacije ostalo gotovo i neprimjećeno. Obični Bosanac, baš kao i davne 1994. godine, okrenuo se vještini preživljavanja, koju je doveo do savršenstva – snalaženju – pa su mnogi počeli, po internetu, tražiti streemove na kojima će moći gledati utakmice Svjetskog prvenstva.

Rasističke vlasti Viteza i Kiseljaka

A onda, kako to obično kod nas biva, vijest koja je trebala uzburkati strasti javnosti i pokrenuti lavinu negativnih reakcija zasjenile su one koje su izvještavale o rasističkom ponašanju lokalnih vlasti u Vitezu i Kiseljaku.

U vlastitoj zemlji, obični Bosanac, ne samo da neće moći gledati utakmice reprezentacije svoje zemlje, na javnom televizijskom emiteru, nego će mu biti onemogućeno i gledanje utamica na trgovima i drugim javnim prostorima. I ta me odluka lokalnih vlasti u gradovima srednje Bosne podsjetila koliko je naša zemlja povezana sa Sjedinjenim Američkim Državama, barem u simboličkom smislu. Bosanski je čovjek u dugoj i komplikovanoj historiji ove zemlje bio svašta, i vitez, i kmet, i janjičar i aga, i beg, pa poslije je bio ustaša, četnik i partizan, a eto sada je doživio da bude nešto nalik Afroamerikancu iz doba američke duboke rasne podjeljenosti.

Ono što zabrinjava, u ovom stanju posvemašne dezorjentiranosti, jeste što niko ne vidi da se na političkom nebu makar naziru bosanski Malcom X, Martin Luther King ili Muhamed Ali, nema nikoga da kaže stanje je teško, mi živimo u podijeljenoj zemlji, u zemlji u kojoj smo žrtve najgoreg oblika diskriminacije.

Te 1994. godine niko od nas u zeničkoj ulici Omera Maslića nije ništa znao o američkom pokretu za ljudska prava, o tome kako će rat potrajati još jednu dugu, fizički i mentalno, iscrpljujuću godinu. Nas je samo interesovalo da nekako gledamo utakmice Svjetskog prvenstva, ali to je bilo nemoguće. U ratnom režimu preživljavanja, redukcije električne energije bile su takve da je struja uglavnom dolazila noću, mnogo nakon što bi utakmice bile odigrane.

Mi, Brazilci...

O tom smo Svjetskom prvenstvu stvari saznavali loveći informacije u zraku. Bili smo zapanjeni kada smo doznali da je u Kolumbiji ubijen odbrambeni napadač njihove reprezentacije Andres Eskobar, navodno jer je mafija mislila da je namjerno postigao autogol čime je pomutio mnoge sumnjive kladioničarske poslove. Doznavali smo rezultate utakmica i slušali priče o snazi reprezentacija, koje niko, sada to uviđam, nije gledao čak ni u televizijskom prijenosu.

Ne znam zašto je to logično, ali svi su u ulici navijali za Brazil i nekako su se u jednom dahu izgovarala imena reprezentativaca: Branco, Bebeto, Dunga, Rai, Romario... Da li zato što smo toliko sanjali, željeli i molili se Bogu, ne znam, ali ostaje zapisano da je Brazil na tom prvenstvu postao prvak i da se u noći, kada je osvojio prvenstvo, u našoj ulici urnebesno slavilo.

Šta će biti na ovom Svjetskom prvenstvu ne znam, ali za nas u Bosni već je počelo kao jedna nevjerovatna priča magijskog realizma.

Utakmice možda nećemo gledati, o njima ćemo čitati u novinama i na portalima, a onda ćemo ih sutradan prepričavali kao da smo u njima učestvovali, kao da je svako od nas bio jedan od onih klinaca što dobacuju loptu nazad u teren nakon svakog auta.

Možda će Bosna biti Svjetski prvak, u ovakvim kolumnama to je veoma moguće, i matematički vjerovatno, jer u ovakvim kolumnama, na njihovom kraju, pojave se neki nepoznati Cigani, sa svojim raskalašenim, a istovremeno melanholičnim pjesmama, i pojavi se ogromna santa leda, u rijeci Bosni, nalik onoj iz filma Rapa Nui, i mi djeca rođena s početka 89-tih godina prošlog vijeka, ushićeni odlazimo diviti se monumentalonosti snijega, koji se ne topi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba