A. Hemon: Ostvarenje Mladićevog opakog sna

Piše:Aleksandar Hemon, Bloomberg

U proljeće 1992. godine, na početku opsade Sarajeva, presretnut je i snimljen razgovor generala Ratka Mladića sa srpskim artiljerijskim pukovnikom koji je komandovao položajima iznad grada. „Velešiće tuci i Pofaliće tuci“, naređivao je general Mladić, misleći na dva sarajevska naselja. „Tamo nema mnogo srpskog življa.“ U njegovom glasu mogao se čuti prizvuk radosti kad je precizirao naređenje: „Da ne mogu da spavaju. Da im razvučemo pamet njihovu.“

Kasnije će tvrditi da je ovaj razgovor falsifikovan, da je naređenje izdao „neki vješt imitator“ njegovog glasa. Kad bi uopšte postojao, ovom imitatoru trebalo bi odati priznanje za savršeno odglumljenu okrutnost, kakva bi pristajala i Tamburlaineu Christophera Marlowea. Za generala Mladića, koga je za komandovanje destrukcijom Bosne i Hercegovine lično izabrao srpski predsjednik Slobodan Milošević, cijena od nekoliko srpskih žrtava nije bila previsoka, da bi se Sarajlijama razvukla pamet, prije nego što izgube živote.

Ali čovjek koji se ponosno obratio televizijskoj kameri 11. jula 1995, na dan kada je „bezbjedna“ srebrenička enklava pala u ruke srpskim snagama, nije bio vješt imitator, već sâm general Mladić. Pokoreni grad ponudio je na „poklon srpskom narodu“, dodajući da je „napokon došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“. Pored toga što je sebe doveo, zbog očigledne patriotske taštine, na mjesto ratnog zločina, general Mladić je tačno formulisao rasističku patologiju srpskog nacionalizma. Buna protiv dahija – tamošnjih osmanlijskih vladara – odigrala se početkom 19. vijeka. Kad je rekao „Turci“, mislio je na bosanske muslimane. Obuzet ustankom od prije 200 godina, borio se protiv izmišljenih neprijatelja.

Srebrenički masakr

Njegove žrtve bile su vrlo stvarne. U Srebrenici, general Mladić je neposredno nadgledao ubistva skoro 8.000 ljudi, što je najveće masovno ubistvo u Evropi od Drugog svjetskog rata. Svuda je stizao, a kamera ga je vjerno pratila: šetajući ulicama razrušenog grada, izdavao je naređenja u hodu. Očajnim ženama i djeci obećao je bezbjedan izlazak, uz nagovještaj da će ih muškarci uskoro sustići. Ponižavao je pukovnika Thomasa Karremansa, komandira holandskog bataljona UN-a, koji je zatim poslušno predao na strijeljanje muškarce koji su potražili zaštitu u UN-ovom kampu. U razgovoru sa nesretnim Karremansom, kome je prisustvovao i Nesib Mandžić, nastavnik u lokalnoj srednjoj školi, Mladić je rekao da će muslimanima iz UN-ovog kampa, ako odluče da predaju oružje (koje nisu imali, pošto je to bio uslov za ulazak u kamp), on „garantovati“ živote; prestrašenom nastavniku je povjerio zadatak da ih u to ubijedi, i rekao mu da je „njihova sudbina u njegovim rukama“.

Apsolutna moć

Sudbina naroda Srebrenice bila je, naravno, u rukama generala Mladića. Iz pozicije apsolutnog gospodara života i smrti, naveo je svoje žrtve da povleruju da on nema razloga da laže, upravo jer je njegova moć apsolutna. Očigledno je uživao nudeći lažan izbor ljudima koje će pobiti, nudeći slatkiše njihovoj djeci, nudeći izlaz njihovim ženama i majkama, njegova moć je rasla iz minuta u minut: sada je bila tako ogromna da je mogao da odluči i da je ne upotrebi. Ali cijeli svijet zna da ju je upotrijebio.

Kao oficir u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, krajem osamdesetih je komandovao zabačenim garnizonom u makedonskom gradu Štipu. Nakon što je Milošević zapazio njegov sociopatski talenat, Mladić je 1991. unaprijeđen i prebačen u kninski garnizon u Hrvatskoj, gdje je ubrzo osvojio veliki dio teritorije, koju su Srbi izgubili tek 1995. U Bosnu je poslat 1992., da nastavi sa uspostavljanjem Velike Srbije. Kada je Radovan Karadžić, civilni vođa bosanskih Srba, 1995. pokušao da ga ukloni sa vrhovnog položaja u vojsci, general Mladić ga je jednostavno ignorisao, kao i njemu odana vojska bosanskih Srba. U svim srpskim krajevima, pjevane su pjesme o njemu i njegovim junačkim podvizima.

Kućni snimci

Međutim, ništa od njegove junačke okrutnosti nije se vidjelo u kadrovima emitovanim na bosanskoj televiziji 2009, gdje je Mladić prikazan u nizu kućnih video snimaka. Osim ponekog tjelohranitelja debelog vrata, koji bi s vremena na vrijeme zalutao u kadar, ništa ne sugeriše ratnu, a kamoli genocidnu vlast u Srebrenici. Umjesto toga, gledamo Mladića na veseljima i svadbama, kako na sav glas falšira; posjećuju ga drugi osumnjičeni za ratne zločine, u civilnim odijelima, noseći cvijeće za gospođu; uživa u razonodi u idiličnim kasarnama negdje u Srbiji – pod pratnjom raspjevane ptičice, zamišljeno izgovara: „Mir. Tišina.“ Da nije prizora sahrane njegove kćerke, gdje morbidno ljubi prozorčić na njenom sanduku, pa ga onda pedantno vojnički briše maramicom, ovi snimci bi mogli da posluže kao reklama za ugodnu penziju.

Godinama nakon završetka rata 1995, slobodno se kretao između teritorije bosanskih Srba i same Srbije. Tek je nakon pada Miloševića 2000. godine otišao u navodnu ilegalu, mada se čini da su srpske bezbjednosne službe u svakom trenutku znale gdje se nalazi. Nastavio je da prima srpsku vojnu penziju do 2005.

Izgaranje za osvetom

Šezdesetdevetogodišnjak koji je izašao iz kuće u Lazarevu, na sjeveroistoku Srbije, nije ličio na Mladića iz Srebrenice, koji je, zasukanih rukava, izgarao od želje da se baci na osvetu. Kao sasvim istrošen čovjek, Mladić je nadživio Miloševića, njegov projekat Velike Srbije i fanatičnu odanost mnogih Srba, utemeljenu na plodnom tlu masovnog ubistva. Sada smo dobili radosni konsenzus u Srbiji i Evropi, da je vrijeme da se zbaci smrdljivi teret jugoslovenskih ratova i kroči u Veliku Evropu, gdje će uskoro uslijediti tržišni zaborav.

Ali današnja Bosna i Hercegovina morala bi da bude dio Mladićeve optužnice: Srebrenica je još uvijek pod srpskom kontrolom; porodice ubijenih ljudi ne usuđuju se na povratak. Političari „Republike Srpske“, srpske državice koju su podigli Mladić i njegove ubice, ali koja je formalno dio Bosne, učestvuju u bosanskim političkim institucijama samo utoliko što blokiraju njihovo funkcionisanje. Evropa, za koju je Mladić srpska ulaznica, zatvorena je za Bosnu, djelimično zato što nema bosanskih ratnih zločinaca koji bi se mogli trampiti za prosperitet. Mladićev velikosrpski projekat je propao, ali njegov projekat uništenja Bosne još uvijek ima šansu da uspe.

Preveo Ivica Pavlović, Peščanik