Naučnici otkrili misteriju jezivih zvukova koji dolaze iz okeanskih dubina

U vodama oko Antarktika, prije nekoliko decenija, ljudi su čuli čudan zvuk: ponavljajući zvuk koji je zvučao kao kvocanje patke, ako je patka džinovski kraken.

U godinama nakon prvog izvještaja o takozvanoj Bio-patki 1960. godine, naučnici su se trudili da to objasne. Još uvijek nemamo potpuni odgovor, ali novi rad koji analizira Bio-Duck zvukove sugeriše da ono što ga stvara je razgovor.

"Otkrili smo da obično postoji nekoliko različitih zvučnika na različitim mjestima u okeanu i da svi ispuštaju ove zvukove", kaže okeanski naučnik Ros Chapman sa Univerziteta Viktorija u Kanadi.

"Najnevjerovatnije je bilo to što kada je jedan govornik govorio, ostali su bili tihi, kao da slušaju. Tada bi prvi govornik prestajao da govori i slušao odgovore drugih."

Chapman je predstavio rad svog tima na 187. Meeting of the Acoustical Society of America. Okeani su veoma veliki, veoma duboki i ljudima je veoma teško istražiti. Često se kaže da znamo više o Marsu nego o morskom dnu. Stoga nije iznenađujuće da dolje vrebaju stvari koje nismo vidjeli i ponašanja životinja koje ne možemo identifikovati. Bio-patka je prvo zabilježena u vodama Antarktika, a kasnije i na zapadnoj obali Australije.

Odgovor je konačno stigao 2014. godine: koristeći oznake koje su bilježile njihovo ponašanje, naučnici su uspjeli povezati zvuk sa kitovima minku (Balaenoptera bonaerensis) na Antarktiku. Kitovi su ispuštali zvukove koji su bili slični snimkama zvuka Bio-Duck.

Slučaj zatvoren? Ne baš, kaže Chapman. Slični zvukovi snimljeni u drugim okeanima oko Australije i Novog Zelanda nisu povezani sa viđenjem životinje, što znači da bi to mogla biti minke, ili bi vrlo lako mogao postojati drugi kit koji zovne poput Bio-patke.

Chapman proučava zvučni pejzaž južnog okeana od 1980-ih, kada su snimci otkrili da se Bio-patka ili njen rođak na višim frekvencijama, Bio-guska, može čuti širom Australije i Novog Zelanda. On i njegove kolege su utvrdili da je zvuk morao dolaziti od životinje.

"Zvuk je bio toliko ponovljiv da u početku nismo mogli vjerovati da je biološki", objašnjava on.

"Morate shvatiti da je ova vrsta proučavanja okeanske buke tih dana bila u povojima. Kako se ispostavilo, svaki dan smo naučili nešto novo o zvuku u okeanu dok smo dalje proučavali podatke - bilo je to zaista uzbudljivo vrijeme za nas."

Čak i ako zvuk uvijek proizvode antarktički minki kitovi, tu još uvijek postoji misterija. Ne znamo svrhu poziva. Ali Chapman je relativno siguran da je priroda snimaka koje su on i njegov tim analizirali nazad-nazad, poput razgovora. A i svrha tog razgovora je misterija, piše ScienceAlert.

"To je uvijek bilo pitanje bez odgovora u mojim mislima", kaže Chapman. "Možda su pričali o večeri, možda su roditelji razgovarali s djecom, ili su možda jednostavno komentarisali taj ludi brod koji je stalno išao naprijed-nazad vukući taj dugi niz za sobom."