Drvo koje je skrojilo civilizaciju: Nekad su se zbog njega vodili ratovi, a danas je ugrožena vrsta

Dvanaesti vijek prije nove ere: moćne civilizacije Bliskog istoka su pale, gradovi su napušteni, a trgovački putevi zaboravljeni. Samo rijetki putuju daleko od svoga doma u to opasno vrijeme, a ipak, sitni zvaničnik Ven Amon je u Biblosu, stotinama kilometara udaljenom od rodnog mu Egipta, potpuno sam.

Njegovo putovanje do libanskog grada bilo je burno, a dolazak mu nije pružio mira. Vladar grada odbija da ga primi i naređuje mu da napusti luku. Većina ljudi bi u tom trenutku odustala i vratila se kući, ali Ven Amon je odlučan jer je poslat po nešto od izuzetne vrijednosti. Poslat je po libanski kedar i neće se vratiti na obale Nila dok ga ne dobije…

Ovakve priče bile su veoma česte po Bliskom istoku. Mada se više vrsta drveća koristilo u antici (bor, šipak, čempres,…), libanski kedar (Cedrus libani) bio je najtraženiji, naročito među velikašima.

Na natpisima svojih grobnica, drevni carevi Egipta, Asirije i Vavilona hvalili su se brojem stabala kedra koja su posjekli nakon ratnih pobjeda. Oni su ga koristili za izgradnju svojih veleljepnih palata i grobnica čiji su krovovi, kapije i stubovi bili sazdani od ovog drveta. Feničani, domoroci današnjeg Libana, gradili su moćne brodove od kedra kojima su čitavo Sredozemlje istražili, osnivajući kolonije poput Kartagine i šireći svoj alfabet na Grke koji ga i dalje koriste i na kome su ćirilica i latinica zasnovane.

Persijanci su tim istim brodovima napali staru Grčku tokom čuvenih ratova. Kedar je korišćen i za namještaj, mrtvačke sanduke i ratne kočije.

Cedrus libani takođe je sveprisutan u mitovima i vjerskim knjigama. U Epu o Gilgamešu bogovi žive u šumi kedrova u Libanu. U Bibliji je opisan kao "Božije drvo". Bog se veliča time što se navodi kako: "lomi kedrove". Kralj Solomon gradi hram u Jerusalimu od kedra.

Danas se libanski kedar vijori na zastavi države Liban koja ga je uzela za svoj nacionalni simbol zbog njegove izdržljivosti i kulturoloških veza sa različitim narodima tog nemirnog područja.

Libanski kedar je zimzeleni četinar (Pinopsida), familije Pinaceae (borovi). Može biti do 40 metara visok, međutim, danas zbog sječe njegovih šuma većina dostiže tek 20 metara, i stabla širokog 2,5 metara. Monopodijalnog je grananja, odnosno stalnog rasta glavne osovine i slabo razvijenih bočnih grana. Često se javlja i račvanje stabla. U mladosti je kupaste krošnje, pa se tokom sazrijevanja širi horizontalno. Odraslom kedru je krošnja skoro ravna kad je izolovan, ali u šumskom području biva piramidalna. U tim uslovima je obično viši zbog kompeticije za svjetlost.

Zašto je ovo drvo bilo toliko traženo?

Postoji više osobina koje su mu povećale vrijednost za najmoćnije ljude prošlosti. U poređenju sa ostalim vrstama dostupnim bliskoistočnim carevima, poput šipka, čempresa i bora, kedar se izdvaja značajnom debljinom i visinom svoga stabla, ali i visokom otpornošću na insekte i truljenje, kao i trajnošću. Cijenili su ga i zbog njegovog aromatičnog mirisa i drveta ravnog zrna. Zbog svih ovih osobina vođeni su ratovi zarad libanskog kedra i to hiljadama godina.

Nažalost, neprestana i prekomjerna višemilenijumska sječa osakatila je populacije libanskog kedra. Iz tog razloga, nacionalni simbol Libana jedva da više obitava u toj zemlji i tek se dvanaest manjih šuma može naći. Libanske vlasti su pokrenule ogroman projekat zaštite i očuvanja svoje nacionalne biljke, što jeste spriječilo njen potpuni nestanak, ali efikasnost je ograničena globalnim zagrijevanjem koje jedna država ne može da kontroliše, kao i sniženom genetičkom varijabilnošću nekih populacija. Kedrovi rastu na visinama od 800 do 2100 metara jer su im potrebne niže temperature, zbog čega se povlače na sve veće visine, a prostora im ponestaje. Izvan Libana, mogu se naći u Siriji, gdje su u sličnom stanju, i u Turskoj na planinama Taurus, gdje su im populacije stabilne i najbrojnije. Uprkos tome, libanski kedar je proglašen "ugroženom" vrstom od strane Međuranordne unije za zaštitu prirode. Njegova brojnost opada, a u Libanu traje potraga za novim staništima, piše Nacionalna Geografija.