Jugoslavenski rock princ: Mrzio je rat i volio je Sarajevo

Frontmen grupe EKV Milan Mladenović, 21. septembra, bi proslavio 65. rođendan. Rođen je u Zagrebu u kojem danas postoji ulica s njegovim imenom

"Moja prva i najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem: Uh, al sam nešto ružno sanjao", tako je izjavio Milan Mladenović, antiratni aktivist, rocker rođen 21. septembra 1958. u Zagrebu i frontmen kultnog benda Ekatarina Velika.

Milan je bio sin Spase, oficira Jugoslavenske narodne armije rodom iz Kruševca, i Danice - domaćice iz Makarske. Kad je imao šest godina porodica se preselila u Sarajevo, a u intervjuima se nerado prisjećao tih dana.

"Sarajevo je vjerovatno mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živio tamo.", izjavio je jednom prilikom Mladenović koji se 1970. s porodicom preselio u Beograd.

Tamo je pohađao 11. beogradsku gimnaziju i osnovao je prvi bend Limunovo drvo.

Deset godina poslije udružio je snage s Dušanom Kojićem-Kojom i Ivanom Vdovićem-Vdom te Dragomirom Mihajlovićem i osnovao bend Šarlo akrobata koji se i dan danas smatra jednim od predstavnika novog vala na području Jugoslavije.

Nakon albuma Bistriji ili tuplji čovek biva kad... grupa se raspala uslijed nesuglasica Milana i Dušana, a krajem 1981. godine Milan i Dragomir osnivaju sastav Katarina II.

Njima se uskoro pridružila Margita Stefanović Magi, Bojan Pečar i Ivan Vdović pa su od 1984. kao takav sastav izdali prvi album. Međutim, Dragomir je te godine upao u sukob sa zakonom i završio u zatvoru, a po izlasku je saznao da više nije član benda. S obzirom da je imao pravo na ime Katarina II, onemogućio je sastavu da ga dalje nose, pa je tako sastav preimenovan u Ekatarina Velika.

Najpoznatije pjesme benda koje se i danas pjevaju su Ti si sav moj bol, Krug, Srce i ostale.
Njihov najmračniji album Dum Dum iz 1991. inspiriran je Jugoslavijom pred raspadom i vjetrovima rata koji se zapuhali. Milanovi bliski prijatelji napuštali su zemlju jedan za drugim, kako bi izbjegli prisilnu mobilizaciju, o čemu govori pjesma Zajedno, u kojoj su svi imenovani.

Milanu je sve to vrlo teško palo pa zajedno s drugim velikim beogradskim bendovima, Električnim orgazmom i Partibrejkersima, započinje antiratne proteste u Beogradu. Cilj im je zaustaviti Miloševićevu politiku i spriječiti već započeti krvavi sukob u Vukovaru i Dubrovniku.

Ta tri benda oformit će bend poznat kao Rimtutituki koji će se krstariti beogradskim ulicama na otvorenom autobusu i širiti antiratne poruke.

Njihov hit-singl bila je pjesma Slušaj ‘vamo' i poruka: Mir, brate, mir. Iz toga vremena zabilježeni su njegovi mnogobrojni intervjui i javni nastupi od kojih su najhrabriji bili pozivanje na minutu šutnje za sve žrtve rata za primanja nagrade na festivalu Beogradsko proleće 1992. godine za grupu godine u prepunom beogradskom Sava centru, kao i otkazivanje nastupa Rimtutitukija u Banjoj Luci zbog rušenja džamije Ferhadija.

"Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, a iznad nas razbuktala se vulkanska lava, koja počinje curiti, rastezati se po nama, narodu. Što bismo mi sad mogli učiniti? Ne znam ni sam.

Čini mi se da smo potpuno 'stisnuti', ne možemo ni korak nazad, ali ni korak naprijed. Možda bi nam pomogla promjena političkih i ekonomskih uslova ili državni udar? Možda, kažem”, govorio je Milan.

Nikada nije puno pričao o privatnom životu, a posljednje godine proveo je s Majom Maričić, koja je na osnovu njegove ideje završila spot za pjesmu Crv nakon njegove smrti 5. novembra 1994. godine. Maji je inače posvećena pjesma Oči boje meda.

U augustu 1994. godine nakon nastupa u Budvi, Milan je prevezen u bolnicu gdje je ustanovljeno da ima rak gušterače, a poslije tri mjeseca teške borbe s bolešću preminuo je sa svega 35 kilograma. Kasnije se pričalo da je imao sidu i bio ovisan o heroinu, ali je zvanično umro od raka gušterače, piše Vecernji.hr.

Ime Milana Mladenovića danas nose ulice u Beogradu, Zagrebu i Podgorici.