Žarko Laušević: Čovjek i savjest

Piše: Miljenko Jergović, Subotnja matineja

Nekima se Jugoslavija badava raspala. Drugi su na Jugoslaviji izgubili domovinu, zavičaj, rodni grad, sina, kćerku, oca… Ima ih koji su na njoj izgubili pamet i dušu. A neki su na Jugoslaviji od montera centralnog grijanja postali narodni heroji i vlasnici srednjovjekovnih dvoraca, naftni magnati i generali. Loši glumci na Jugoslaviji su sitno ušićarili, jer više nije bilo Šerbedžije ni Ljube Tadića.

Prosječne ljude raspad Jugoslavije učinio je ispodprosječnim, dok su nacionalisti postali veleposjednici narodne muke. Raspadom Jugoslavije profitirale su hulje i ništarije. Raspadom Jugoslavije sve su bivše jugoslavenske republike svedene na svoju istinsku mjeru.

Ali malo kome se, ili nikome, Jugoslavija tako razbila o glavu kao Žarku Lauševiću. Rođenjem Crnogorac, Cetinjanin, školom i karijerom Beograđanin, sjajan kazališni i filmski glumac, lijep muškarac, čiji je postere po zidovima svojih soba lijepila posljednja generacija jugoslavenskih tinejdžerki. Kada se zemlja počela raspadati, on nije napravio nijednu grešku, ostao je na strani napadnutih i bombardiranih, potpisivao je peticije, i nije bio svjestan da je njegova nesreća već začeta, da se Jugoslavija već raspala i da je u njezin raspad upisano njegovo osobno stradanje. Pogodilo se tako da sudbina zemlje bude i sudbina jednoga glumca. Dogodilo se da je zaigrao u predstavi zeničkoga pozorišta “Sveti Sava”, po tekstu tada intrigantnoga i pobunjenog dramskog pisca Siniše Kovačevića. Sveca je prikazao kao čovjeka, a Laušević ga je igrao u nekoj hamletovskoj, tragičnoj gesti, rastrgnut između različitih duhovnih sila i ljudskih instinkta, onako kako bi svetoga Savu, valjda, i trebalo igrati na kraju vijeka koji će suštinski oskvrnuti i desakralizirati djelo srpskoga svetitelja, ali to se nikako nije svidjelo rabijatnim braniteljima vjere, koji su, predvođeni jednim popom, vrlo aktivnim u okupljanju desnih ekstremista i inih fudbalskih navijača, došli da u Narodnome pozorištu u Beogradu prekinu predstavu koja je u goste stigla iz Zenice. Zahvaljujući internetu, možemo vidjeti što su tom prilikom učinili. I možemo vidjeti sveca Savu, Žarka Lauševića, zbunjenog, ali do kraja uzvišenog, kako do kraja ustraje na svojoj ulozi, dok se svud okolo ruši svijet.

Kad se Jugoslavija razbije o glavu

Tada mu je, pošto je preko noći postao neprijatelj vjere i svekolikog srpstva, jedan inspektor iz SUP-a savjetovao da nabavi pištolj. U svrhu samoobrane. Takvo je bilo vrijeme, takva je bila narodna milicija, čas prije nego što će se rasvrstati u nacionalne policije i stati pod komandu ubojica, pljačkaša, silovatelja i montera centralnog grijanja. Žarko Laušević ga je poslušao, kupio je pištolj, i tri godine kasnije ubio je dvojicu ljudi.

Istina, branio je brata i sebe, bili su napadnuti u kasnu noć, u centru Podgorice, pucao je sa zemlje, ne gledajući… Dobio je petnaest godina zatvora, nije mu uvažen argument samoobrane, vjerojatno se radilo o pravosudnoj odmazdi nad čovjekom koji je, iz perspektive tadašnje Crne Gore, koja je, sasvim u Miloševićevom zagrljaju i u nacionalističkom i socijalističkom ludilu, u Lauševiću vidjela neprijatelja. U njemu, ili u svetome Savi, to je već sasvim svejedno. Glumcu se dogodilo već sve što mu se u životu trebalo dogoditi. Pravoslavnom svecu Savi, koji je, kao i Franjo, prezreo raskoš i preuzeo na sebe nevolje svoje braće i sestara, Jugoslavija se razbila o glavu. Njemu, ili Žarku Lauševiću, koji mu je ustupio svoj veliki glumački dar. Bio sam na zeničkoj premijeri, vidio sam to.

Ležao je u tamnici u Spužu četiri godine i sedam mjeseci. Zatim je pušten na slobodu, pa mu je Vrhovni sud Crne Gore u ožujku 2001. presudio trinaest godina robije. Kome su tada sudili, sramnome desetljeću crnogorskome, ulozi crnogorskoj u raspadu Jugoslavije, ili čovjeku koji je usred noći, kratkovidan, bez leća, braneći se od napadača, pucao iz pištolja koji je nabavio da bi se zaštitio od branitelja svetoga Save? Utekao je u Ameriku, živio na crno, kao soboslikar i čovjek bez papira, sve dok, milošću predsjednika Srbije Borisa Tadića od 29. prosinca 2011. nije konačno oslobođen.

O tome Žarko Laušević iz svoga njujorškog prebivališta – tek danas sa stalnom dozvolom boravka – piše dvije knjige: Godina prođe, dan nikad i Druga knjiga – dnevnik jedne robije. Valja ih čitati kao isto djelo u dva toma, kao pripovijest o čovjekovoj sudbini, o vremenu pred raspad i o raspadu u njegovome najstrašnijem obličju, kada situirani građanin, moralan i čestit čovjek, veliki umjetnik svijeta na zalasku, u trenutku postaje ubojica. Ali prije svega drugog, ovu knjigu od dvije knjige valja čitati kao istinski veliku literaturu. Sama priča o okolnostima ubojstva, objavljena u prvome tomu, bez usporedbe je u našim književnostima, u fikciji ili u nonfikciji. Laušević ne traži da ga se poštedi – to opsesivno ponavlja – ne traži da mu se oprosti, niti oprašta samom sebi. Nijedan trenutak svoga života, nijednu rečenicu u oba toma, on ne odživi i ne napiše, a da nekako ne naglasi ono što je učinio. Čitatelju je teško da se s time nosi, jer bi mu čitatelj oprostio, a oprostio bi mu naprosto zato što se s književnim likom (a tek onda i sa živim Žarkom) u potpunosti identificira. Opraštajući njemu, oprašta i sebi. Međutim, pisac to ne dopušta, nego insistira na svojoj krivnji, na tome da je ubojica, što onda i čitatelja do kraja čini ubojicom. Ne znam jesam li uopće pročitao neku autobiografsku knjigu, koju je napisao ili izdiktirao neki zločinac ili neki pravednik, u kojoj bi se na ovakav način odbijalo opravdanje za svoje postupke, u kojoj bi se od ljudi tražilo razumijevanje tako što se odbija milost.

Pisac

Paradoksalno je, međutim, to što je Laušević istovremeno vrlo duhovit pisac, krajnje kultiviran i načitan, ali s onim – ako nije nepristojno reći zavičajnim, crnogorskim – talentom za konstruiranje epizode, anegdote, male priče. Iza njegove duhovitosti nema umišljaja, ne želi on nešto smiješno napisati, nego mu se i to otme od čistoga dara. Način na koji opisuje život u zatvorskoj ćeliji je višestruko fascinantan. On se ne žali – ne smije da se žali, jer je pred sobom i pred ljudima onaj koji je ubio dvojicu – niti njegov boravak u zatvoru ima neku pouku, nije to mučeništvo za neku uzvišenu ideju, kao što to biva kod Solženjicina, ali i u najvećem dijelu svjetske zatvorske književnosti. Laušević o zatvoru piše kao o strašnoj životnoj okolnosti, kao o nečemu u čemu se zatekao sam i do kraja će i uvijek ostati sam. Ali on, za razliku od političkih zatvorenika, pisaca disidenata, za svoje stradanje ne krivi druge, državu, sustav ili nepravedne suce. Ili ako to čini, bliži je Selimovićevim junacima, dvojici Ahmeda, Nurudinu i Šabi, nego akterima poznate nam zatvorske i logorske beletristike i memoaristike. Svoj slučaj Žarko Laušević interpretira u dvostrukome ključu: kao kafkijansko stradanje ostrvljenog pojedinca, i kao moralnu epopeju onoga koji je kriv, i nikada ne zataji i ne prešuti svoju krivnju. Na taj način konstruira izvanrednu, u duhovnom i moralnom smislu vrlo začudnu prozu, koja nas iznova vraća početnoj metafori. Jer ako je sudbina Žarka Lauševića metaforična sudbina Jugoslavije, države koja se svome velikom glumcu i erotskoj čežnji posljednje jugoslavenske mladosti slomila preko leđa, tada su romani (ili roman u nastajanju, do sada načinjen iz dva dijela…) Žarka Lauševića metafora jednoga drukčijeg, postjugoslavenskog doba. Ove dvije knjige su apoteoza čovjekovoj osobnoj odgovornosti, pisane su iz osjećaja odgovornosti za ono što je učinjeno, i u ime odgovornosti, kao oblik katarze i nekoga višeg ljudskog i božanskog iskupljenja. Ništa toliko ne nedostaje postjugoslavenskim društvima, i ništa nije toliko potrebno postjugoslavenskim kulturama kao osjećaj odgovornosti za ono što je u ime naroda devedesetih godina učinjeno.

Prvi Lauševićev tom navodno je u Srbiji prodan u nakladi od čudesnih tristo pedeset tisuća primjeraka. U Hrvatskoj je objavljen u nakladi Profila, ali se o knjizi nije govorilo ni pisalo, a nije ni javno promovirana. Drugi tom će se najprije pojaviti na novinskim kioscima, i trebalo bi ga čitati kao nastavak prve knjige.

Ono o čemu piše ovaj pisac, dragocjeno je za ljude koji će ga čitati s razumijevanjem. Način na koji piše pomalo je žalosna potvrda kako se ponekad u čovjeku sastaju različiti, vrlo intenzivni talenti. Da nije bilo one podgoričke noći i da nije bilo pištolja svetoga Save, nikada naši jezici ne bi dočekali ovakvoga pisca. Ako bi glumac Laušević i propisao, svakako ne bi bio pisac zadnjih i odsudnih stvari čovjekova postojanja.