Umrijeti u Toulouseu

Piše: Miljenko Jergović

S početkom proljeća minula je i priča o francuskome muslimanu, arapskoga podrijetla, koji je naoružan došao pred židovsku školu Ozar Hatorah u Toulouseu, ubio vjeroučitelja i njegovo dvoje djece, pa kako mu je ostalo vremena, prišao je desetogodišnjoj djevojčici, učenici škole, i pucao joj u glavu. Zatim se zabarikadirao u kuću, iz koje je satima pregovarao s policijom – ustvari svijetu objavljivao razloge za ono što je učinio, ispaljivao parole za koje je znao da će stići gdje im je mjesto – sve dok ga, na kraju, nisu ubili. Da je ostao živ, sudili bi mu, i nešto bismo više o njemu i o njegovim idejama doznali. Ovako, rečeno je da se radi o članu Al Kaide, i sve je onako kako u ovom današnjem svijetu treba biti. Ubijao je, kaže, da osveti palestinske žrtve.

Jedni će u Mohamedu Merahu vidjeti metaforu, on će im biti jedan od mnogih, i svatko tko s Merahom dijeli vjeru, Knjigu ili boju kože, bit će obuhvaćen tom metaforom. U svakome će takvi pomalo vidjeti onoga tko je u stanju sasvim mirno prići djevojčici, židovskoj djevojčici, pogledati je u oči i pucati.

Židovska, židovska djeca

Drugi će, pak, reći da je Mohamed Merah bio lud, da ono što je učinio nema veze s vjerom, Knjigom ili bojom kože. A onda će nas podsjetiti da je nedavno tako ubijao i Andreas Breivik, pa će obavezno pridodati koje je taj vjere, koja mu je Knjiga i boja kože. To će biti način da se relativizira ubojičino djelo ili da se ono uguši nizom moralnih kaskada i praznih načela, te podsjećanja da su drugi, recimo Breivik, ubili više ljudi nego Merah, te da su drugi, recimo izraelski vojnici ili policajci, ubijali i mlađu djecu nego Merah. Takvim, odavno uobičajenim postupkom, kakav vlada još od Staroga zavjeta, svaki se zločini da opravdati nekim većim zločinom ili, još bolje i češće, zločinom koji mu je prethodio.

Jedno je zajedničko onima koji u ubojici iz Toulousea vide mataforu i onima koji u njemu vide heroja ili manjeg ubojicu (što je, zapravo, isto) nego što su neki drugi: i jedni i drugi ravnodušni su prema smrti židovskoga učitelja i troje židovske djece. (Ne pomišljajte da je neprikladno stavljati vjerski ili nacionalni pridjev uz djecu pošto su sva djeca ista, nedužna. No, ova su djeca ubijena samo zato što su bila Židovi, pa pridjev valja tisuću puta ponoviti, na dušu onima koji ga ne žele čuti.)  

Jedni svoju ravnodušnost pokazuju time što tragediju četvero žrtava zlorabe da bi ubojicu uzdignuli do metafore. Drugi ravnodušnost pokazuju tako što pokušavaju osporiti motive i razloge koji su vodili ubojicu. Dok prvi u njemu nemaju pravo vidjeti metaforu, drugi bi, ako im je do istine stalo, o Mohamedu Merahu trebali promisliti kao o metafori. Pitanje diskursa u ovom je slučaju stvar moralnoga stava i osobnog odabira. Nikoga, osim sebe i svojih, ne smije se prisiljavati da bude odgovoran i da o bilo čijem zločinu razmišlja kao o nečemu za što snosi civilizacijsku, kulturnu, nacionalnu, ličnu odgovornost. Ali istodobno, ne mogu se žrtve vlastitoga plemena doživljavati kao nešto za čim osobno žalimo i što je dio nas, a da s ubojicama iz tog plemena nemamo baš nikakve veze.

Nije dovoljno suditi ubojici, nego valja znati koga se i u ime čega osuđuje.

Ljudska sućut

Iz zapadnjačke, iz židovske i kršćanske perspektive, bilo bi mudro i prema žrtvama sućutno o Mohamedu Merahu govoriti kao o jednom francuskom muslimanu, arapskoga podrijetla, dakle kao o pojedincu, čija se identitetarna obilježja ne skrivaju, ali ni ne uopćavaju. Iz muslimanske perspektive bi se moralo drukčije govoriti. Kako? Ne znam, niti je moje da znam.

Ali jedno je sigurno: o ubijenoj židovskoj djeci bi i jedni i drugi trebali govoriti  na isti način, s jednakim emocionalnim i moralnim ulogom, s jednakim poopćavanjem ili individualiziranjem zločina i motiva za zločin, kao i da su ubijena muslimanska ili kršćanska djeca.

Eto, to bi onda bila ljudska sućut. Tada bi se moglo reći da je pred školom Ozar Hatorah ubijen netko koga nismo poznavali, ali smo, ipak, osjetili gubitak. To što je francuska policija likvidirala Mohameda Meraha, ne donosi pravdu. Ni da je uhićen i osuđen, ni tada ne bi bilo pravde. Jedini način da se pravda ostvari i provede bio bi da  svaki čovjek koji je za događaje u Toulouseu znao, da svaki koji je zurio u ekran i čitao novine u sebi likvidira Mohameda Meraha. Tada bi, pretpostavljam, četiri besmislene smrti ispred židovske škole dobile smisao velike, općeljudske žrtve. Ali to se neće dogoditi, pa je i ovo stradanje besmisleno.

U koži drugoga

Jedni će i dalje na sve što se dogodi odgovarati da je Europu zahvatila islamofobija. Pa će i vlastite manjine, koliko god one bile neznatne, ponižene i potlačene, optuživati za islamofobiju, čim požele biti nešto drugo od onoga što većina misli da bi trebali biti.

Drugi će u svakoj kritici izraelske i američke politike prema Palestini, Bliskom istoku, Iranu vidjeti samo i jedino antisemitizam. I neće ih zanimati ničiji argumenti, niti će se ikada zamisliti u koži svoga neprijatelja. A to je, još od vremena kada je sveti Franjo razgovarao sa sultatom, bio najbolji, ako ne i jedini način, da se od neprijatelja jednom učini prijatelja.

Općenito, dobro je i za obična čovjeka, vjerskog vođu ili političara, da učini ono bez čega nema dobrog pisca: da se zamisli u koži drugoga.

Takvo što je, prije tačno dvadeset godina, u proljeće 1992, učinio Josif Brodski, kada je u New York Timesu objavio pjesmu posvećenu Bosni. Pet godina ranije, 1987, dobio je Nobelovu nagradu kao ruski pjesnik, ali je tu pjesmu napisao na engleskom, jer je već odavno bio i Amerikanac. A bio je Židov... Vrlo je složen i kompliciran bio njegov identitet, pa mu je, možda, bilo lakše da se zamisli kao netko drugi. Recimo, kao Bosanac, dok su Bosanci stradavali.

Ali umjesto da se ovoga proljeća, nad ubijenima u Toulouseu, sjetimo te u nas mnogo puta citirane i iz nekoliko prijevoda poznate pjesme, ponovimo u sebi jednu drugu, stariju i pred žrtvama iz Toulousea prigodniju pjesmu Josifa Brodskog. Prijevod je veličanstven, također već prilično star, beogradskoga pisca i prevoditelja Milovana Danojlića. Naslova nema, jer ga pjesnik nije stavio, ali možda se i on, naslov, zna, makar i nenapisan. Evo pjesme:

Jevrejsko groblje kod Lenjingrada. Bledom
bojom ofarban plot nakriv, stari.
Za krivim plotom leže, redom,
pravnici, trgovci, muzičari, revolucionari.

Za sebe su pevali.
I štedeli.
Za druge – davali život.
Al prvo su plaćali poreze,
                                    i s vlašću imali račune čiste,
i u ovom svetu koji je materijalan nepopravljivo
tumačili Talmud,
                                   ostajući idealiste.

Možda su, verujući slepo,
videli nešto više i skrito.
Decu su učili veštini trpljenja,
i ustrajni su bili.
I nisu sejali žito. Nikada nisu sejali žito.
Prosto su, kad dođe vreme,
u hladu zemlju ko seme
sami legali. Zanavek.

Onda su ih zemljom posipali,
gasili sveće,
i na dan Zadušnica
o smirenju su vikali, gubeći dan od mraza,
gladni starci dugih, koščatih lica.
I tako. Kroz raspadanje materije
                                   dolazili su do večnog mira.
Ne sećajući se.
Ne zaboravljajući. Od početka do kraja.
Tu su, za krivim plotom od truloga furnira.
Četiri kilometra od poslednjeg tramvaja.