Ulica vojvode Putnika

Čovjek je biće s pravom na vidik

Ulicom vojvode Putnika polazilo se u svijet. Ta široka džada, jedina prava  sarajevska avenija bila je, jednom davno, izlazni drum prema centralnoj i zapadnoj Bosni, prostran i širok, kao da je i Sarajevo neki širok grad, na rijeci mnogo većoj od Miljacke.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Od tada je ostalo to čudo prvog ulaska u Sarajevo, i prvoga utiska o tom gradu, kao mjestu širine i prostranstva, koje se neprimjetno sužava, sve dok u samom gradu, i na čaršiji, namjernika s obje strane ne stisnu brda, tako da više ne može ni laktove raširiti, nego ih nosi, ta sarajevska brda, na svojim mišicama, tijesne ga cijelog života i uze u ramenima. Zato je i svaki odlazak iz Sarajeva bio put u širinu i u sav šar širokoga svijeta, pa bi se čovjeku već negdje kod Otesa učinilo da je otišao jako daleko. Tom dojmu pridonosila je činjenica da se Sarajevo nakon Marijin Dvora, tamo gdje se Titova ulijevala u Vojvode Putnika, iz orijentalno-habsburškoga, skoro neprimjetno, pretvaralo u grad iz maštarija Charles-Édouarda Jeanneret-Grisa, velikog Le Corbusiera.

Kada je 1980, prema nacrtu Jurja Neidhardta, napokon sagrađena zgrada Skupštine SR Bosne i Hercegovine, taj prelaz iz jednoga u drugi grad, i iz sarajevske podsvijesti u bijele širine njegove mašte, dobio je svoj punctum i naglasak. Tu veličanstvenu zgradu "sa strukom" dogradio je i dovršio Neidhardtov mlađi kolega Hamdija Salihović, profesor na Arhitektonskom fakultetu i darovit arhitekt, koji, na žalost, nije živio u vrijeme kada su se betonski snovi mogli ostvarivati. Nikada, međutim, nije ostvaren ni Neidhardtov projekt, koji je pod naslovom "Rješenje Marindvora i Narodne skupštine" objavljen i na međumrežju, a osamdesetih je kolao šapirografisan i umnožavan, kao neki fantastični fikcionalni arhitektonski san o Sarajevu. Projekt je, kao suradnik, potpisao Džemal Čelić, još jedan slavni sarajevski arhitekt i profesor, a među autorima koji su razrađivali Neidhardtovu ideju bili su i arhitekti Boro Mileusnić, Enver Jahić i Zlatko Ugljen, dok je na figuralnoj kompoziciji radio veliki i danas pomalo skrajnuti sarajevski i jugoslavenski slikar Radenko Mišević.

Taj sjajni, sasvim najdhartovski tekst započinjao je ovako: "Sarajevo sa svojih 130.000 stanovnika raste postepeno u četvrtmilionski grad. (...) Izgrađujemo nove dijelove grada pa se pitamo po kojim principima da ih izgrađujemo. Koje stare principe da slijedimo, koje da transformiramo, a koji se novi rađaju. Poznato je da je grad Sarajevo izgrađen prema etičkim principima koji su vječni. Mjerilo čovjeka – pravo na vidik, kult komšiluka itd. Stvaramo novu disciplinu koja treba da obuhvati pozitivne vrijednosti nasljeđa naše domaće arhitekture i urbanizma izgrađene najsavremenijim konstruktivnim dostignućima. Tu se radi o sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih sa zapada."

Ulicom vojvode Putnika najmanje se hoda

U tih nekoliko hladnih, pomalo tvrdih i kvrgavih rečenica, koje su ti se slučajno vratile pred oči, i nakon tolikih godina i rasutog života i vijeka tresnule te posred čela i srca, sadržano je arhitektonsko načelo Jurja Neidhardta, i u njemu svo tvoje Sarajevo, nastalo i nestalo u sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih faktora zapada.

Na kraju, od projekta je sagrađena samo zgrada Skupštine, s nekoliko okolnih građevina i veličanstvenim trgom, koji nikada nije oživio i niz koji će, na kraju jedne povijesti grada, zviždati snajperski meci s Holiday Inna.

To će Ivan Štraus pucati po Jurju Neidhardtu. I tad ćeš čuti novi zvuk u životu: olovo kad udara o mramor. Zatim će gorjeti Štrausovi neboderi, Neidhardtova Grbavica bit će pretvorena u pakao na zemlji, a Sarajeva će nestajati kao što nestaje teksta kad pritisneš komandu "delete", i bjelina ekrana pokrije svijet.

Ulicom vojvode Putnika najmanje se hoda. Niz nju se vozi autom ili tramvajem, a nije davno bilo ni kada je niz Vojvode Putnika kretao vlak. Ulica je nekad započinjala kod nadvožnjaka uskotračne pruge na Čengić Vili, i razlijevala se kod Marijin Dvora u Titovu i u Brankovu ulicu.

Od staroga turskog druma ulicom je postala s izgradnjom željezničke pruge i "Uskotračnog kolodvora Sarajevo", ili Stare željezničke stanice, što se nalazila u tadašnjem Novom Sarajevu, koje se osamdesetih godina devetnaestog stoljeća formiralo kao proletersko naselje oko Carinarnice i niza manjih tvornica i obrta. Kolodvorom – koji je Austrija, kao i u Zagrebu, i u svim našim gradovima vizionarski gradila negdje daleko na periferiji – to je naselje simbolično sraslo sa Sarajevom, a stari je drum postao Kolodvorska ulica. Isto je ime ponio i odvojak prema kolodvorskoj zgradi.

Tako će to biti od 1882. do 1919. Odmah nakon Velikoga rata, odlukom gradskih vlasti od 10. siječnja 1919. Kolodvorska je preimenovana u Ulicu vojvode Radomira Putnika, dok je onaj odvojeni piklić nazvan Kolodvorska privozna. Ono ulica nakon riječi privozna valjda se podrazumijevalo, pa je ostalo da visi i da postoji na vrh jezika i u glavama ljudi, koji će uličicu zvati samo Privozna, sve dok joj vlasti 1931. ponovo ne promijene ime i ne  nazovu je logičnije: Stanična. To će joj ime ostati sve do 1948.

A Vojvode Putnika, kao jedna od najraskošnijih i za nadijevanje imena najpoželjnijih gradskih prometnica, 1941. ponijet će ime po "Otcu domovine" doktoru Anti Starčeviću, dobrom piscu i zaguljenom političaru, koji je, razočaran u Hrvate, testamentom zabranio da mu se grade spomenici i da se išta u Hrvatskoj naziva njegovim imenom. Ustaše ga, bezbeli, nisu poslušali, pa su mu ime pretvorili u znak i parolu, lažno pravdajući svoja nedjela naukom Oca domovine. On se mogao u grobu prevrtati, ili još jednom gorko žaliti što je jednom povjerovao Hrvatima i hrvatsko državno pravo učinio vlastitom životnom sudbinom.

Partizani nisu ni časa časili, nego su već 1945, prije nego što će promijeniti ijednoj ulici u gradu, prilaznu Ulicu Ante Starčevića pretvorili u Bulevar Crvene armije. Istina, mogla je to već tada biti i avenija, pošto se, doista, radi o prilaznoj i pristupnoj prometnici Sarajevu, a nikako o šetalištu što bi, u užem smislu, bulevar trebao biti, niti o lijepoj i širokoj ulici s drvoredom, što bulevar također jest. Ali novim ljudima i novom društvu trebala je pompoznost, pa još s mondenim francuskim prizvukom.

I tako je Sarajevo dobilo prvi svoj povijesni bulevar, koji će godinu kasnije, kada se o godišnjici oslobođenja imena većine gradskih ulica budu utvrđivana i mijenjana, biti preimenovan u Bulevar Sovjetske armije.

Odlukom gradskih vlasti od 29. svibnja 1952, prkosilo se još živom Staljinu, pa je bulevaru vraćeno predratno ime, te je degradiran u ulicu. Ulicu vojvode Putnika.

Tada je bivša Privozna, pa Stanična, već četiri godine nosila ime Josipa Sigmunda. To ime uraslo je u porodičnu biografiju, barem onoliko koliko je Stara željeznička stanica mjesto našega dolaska i odlaska, i razlog našemu ostanku u Sarajevu. Josip Sigmund bio je mašinbravar u Željezničkoj ložionici, tu u Privoznoj i Staničnoj, planinar i skijaš kroz snijeg cijelac. I bio je po narodnosti Nijemac, po uvjerenju komunist. Ustaše su ga vješali za noge, lomili mu kosti, gulili sa njega kožu, ali niti im je šta rekao, niti je koga odao. Strijeljan je na Vracama, a kada su domobranskog natporučnika Rudija Stublera usred ratne bježanije tamo negdje kod Kladnja zarobili partizani, i ponudili mu da dobrovoljno stupi u njihove redove, a on im je odgovorio da ne bi ako se ne mora, komesar mu je, pun prijezira prema njegovom kukavičluku, naveo junački primjer druga Josipa Sigmunda. Poslije je Rudi radio u Željezničkoj ložionici, i svakoga dana prolazio pored spomen-ploče sa Sigmundovim imenom...

Ulica vojvode Putnika nosila je najprikladnije moguće ime

Iako je manja, nakon nestanka Stare željezničke stanice skoro i nevidljiva, Ulica Josipa Sigmunda starija je i nadređena Ulici vojvode Putnika. Tako je u dubinskom sjećanju grada, i u njegovoj podsvijesti, što počiva u starim telefonskim imenicima, u turističkim vodičima i na grobljima. Ulica vojvode Putnika rađala se jer je mudri Švabo podigao "Staatsbahnhoff mit Neu Sarajevo" dovoljno daleko od središta grada i čaršije, mameći time Sarajevo da naraste na "svojih 130.000 stanovnika" i da dalje raste "u četvrtmilionski grad", kako je to zapisao, pun udarničkog poleta i graditeljske mašte, posljednji arhitektonski preporoditelj Sarajeva Juraj Neidhardt. (Tvoji su se u Sarajevo doselili kada je Sarajevo prema tada zadnjem službenom popisu iz 1910. imalo 57.040 stanovnika, a iz Sarajeva ste nestali kada je grad, prema posljednjoj procjeni iz 2002, brojao 401.118 stanovnika. Porodična bi se povijest mogla izraziti variranjem binarnih jedinica, postavljenih između ta dva broja,  koje bi trajalo devedeset godina. Koji bi bio smisao tog performansa? Nikakav, kao što je bez smisla i vaše trajanje i rađanje u tom gradu, uskih ramena među brdima...)

Zbog činjenice da se tom ulicom odlazilo, da je njome započinjalo svako putovanje, osim onoga koje bi vodilo prema istoku, Ulica vojvode Putnika nosila je najprikladnije moguće ime. Putovalo se njome na vlak i na autobus, i na avion kad bi se išlo plaho daleko. Moglo se ići zauvijek, moglo se putovati na neko vrijeme, ali je svaki put išao niz Vojvode Putnika, koja je početkom sedamdesetih dodatno proširena i pretvorena u pravu parišku ili moskovsku aveniju. Na jednom njezinom kraju bilo je usko Sarajevo, a na drugoj Ilidža i široki svijet. Zatim je, tokom sedamdesetih i zlatnih osamdesetih, Sarajevo izletjelo iz svoje uske kotline, i raširilo se po Sarajevskom polju, dosegnuvši tako svoj predsmrtni vrhunac.

Ali o čijoj je smrti riječ? I zar ovo danas – kad god bilo to današnje danas -  isto nije Sarajevo? Nije riječ o smrti grada, on živi i dalje, kao što žive Mumbai, Sofija, Alžir i svaki drugi živi grad, ali je smrtno stradalo jedno doba. Smrću je pogođena jedna duga epoha, koja se unazad proteže od mjeseci i prvih godina nakon opsade do Drugoga svjetskog rata, Atentata, Aneksije, modernizacije, Okupacije, Topal Osman paše, Bašeskije i Gazi Husrev-bega, i do prvog kamena obrađenog i postavljenog ljudskom rukom s mišlju da se tim kamenom gradi nešto što se zove Sarajevo. Krajem tog doba nestaje i tvoje veze sa Sarajevom, gradom koji se nalazi na mjestu Sarajeva, grada koji si stvorio u svojoj mašti i koji ni s jednim Sarajevom nema nikakve veze. Zamršeno? Da, ali zamršeno i treba biti. Svoju sudbinu svjesno si vezao za iluziju, koju pomno gradiš svakoga dana svog mira i sabranosti, i gradit ćeš je dok te ima. Tvoje Sarajevo je poput one dječje željeznice s gradom, koja je godinama zauzimala dobar dio dućana s igračkama u Titovoj ulici, blizu Olomana, tamo gdje je danas dobra i mirna caffe-slastičarna.

Imenom slavnoga srpskog feldmaršala – ili vojvode, kako se u lokalne jezike i kulture priveo ovaj vojni čin – koji je sudjelovao u svim srpskim ratovima druge polovine devetnaestog vijeka, a svoje vrhunce dosegnuo je tokom zlosretnih balkanskih ratova, tada još uvijek buduća sarajevska ulica čašćena je u vrijeme siromaštva, gladi i španjolske gripe, kada je još uvijek vrlo živ bio entuzijazam ujedinjenja južnoslavenskih plemena. Vojvoda Radomir Putnik istovremeno je bio i martir, i pobjednik, i vojnički genij, i poraženi starac. Bio je jedan od najsnažnijih amblema novonastale države, i svih pobjeda i poraza koji su se ulili u njezin imaginarij. (Uzgred, Putnik je, uz Stepu Stepanovića, jedan od dvojice srpskih feldmaršala, koji su u Sarajevu čašćeni ulicama. Vojvoda Stepa na svoje je ime dobio famozni Apelov kej...)

Radomir Putnik rodio se 1847. u Kragujevcu, ratovao je u srpsko-turskim i srpsko-bugarskim ratovima, i od trupnog oficira prerastao je u dobroga vojnog stratega. Bio je lojalan dinastiji Obrenovića, ali za politiku nije imao dara, niti se u politiku petljao. Umirovljen je u jesen 1896, s nenavršenih pedeset, pod optužbom, po svoj prilici neutemeljenom, da je sudjelovao u protuobrenovićevskoj zavjeri karađorđevićevskog pouzdanika Mihaila Čebinca. Reaktiviran je nakon Majskog prevrata 1903, i svoj vrhunac doživio kao ministar vojni i šef generalštaba u balkanskim ratovima. Ali već tada nije bio dobroga zdravlja, bilo mu je šezdeset i pet, i bio je na svome životnom zalasku. Putnik je bio jedan od onih ljudi, kakvih se našlo i u našim krajevima i zemljama, koji su bez izraženijih ambicija i potrebe za društvenim priznanjima i slavom, postajali junaci svoga doba. Stjecaj okolnosti, obilježja ličnog karaktera, ili bujica nedefiniranih zbivanja i slučajnosti, tek oni su, a ne takvi kojima je bilo najviše stalo, pamćeni i bilježeni u imenicima svoga doba.

U ono ludo i bezbrižno ljeto 1914, načelnik Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije Radomir Putnik bio je na liječenju u Bad Gleichenbergu, znamenitim francjozefovskim toplicama u Štajerskoj. Umoran i kostoboljan, bolesnog srca, dopuštao je da povijest mimo njega mine. Tako ga je prestigao i atentat u Sarajevu, i austrougarski ultimatum Srbiji. Tada mu je javljeno da prekine liječenje i hitno se vrati kući, ali su ga već stavili u kućni pritvor. Koji, zapravo, i nije bio neki pritvor, nego mu, naprosto, nisu dopustili da otputuje.

Vjerodostojnije od same priče svjedoči fotografija, snimljena u vrijeme vojvodinog boravka u štajerskim toplicama. Lijepi bjelobradi starac, u kicoškom dvobojnom odijelu, i s naherenim plitkim šeširom ala Buster Keaton, s rukama na leđima, ispravlja se pred fotografiranje, i gleda ravno u objektiv. Za leđima su mu prigodne kulise: dva stabla, cvijetnjak, jezero, koje u fotografskom ateljeu dočaravaju idilu Bad Gleichenberga. Dok ga snimaju, Radomir Putnik niti ne sluti da će uskoro, već za koji tjedan izbiti novi rat. Star skoro kao Franjo Josip, stariji od svakog vojnika koji će sudjelovati u Velikom ratu, načelnik srpske vojne komande, slika se za fotografiju koja neće podizati borbenu spremnost njegove vojske. Ona neće biti izlagana na panoima vojnih muzeja, niti u srpskim i jugoslavenskim vojnim enciklopedijama. Fotografija je još uvijek svojevrsno tehnološko čudo, i nije joj cilj da prikazuje stvarnu sliku svijeta, nego njenu malo popravljenu, teatraliziranu imitaciju. Vojvoda Putnik slika se s mišlju da svoju sliku pošalje unucima. (Usput, njegov unuk onaj je beogradski i jugoslavenski nogometaš Milutin Ivković, koji će, zahvaljujući televizijskoj seriji i filmovima Dragana Bjelogrlića steći veliku posmrtnu slavu. Bio je sudionik Svjetskog prvenstva u Urugvaju 1930, i dvaju Olimpijskih igara, liječnik, ratni partizanski pouzdanik, kojega 1943. hapse nedićevske vlasti, i okončava život na stratištu u Jajincima.)

Dok je bio na liječenju, zamjenjivao ga je general Stepa Stepanović, i vjerojatno nitko nije ni očekivao da će ga Austrijanci pustiti da ide kući. Ali bila su to druga vremena, i drukčiji doživljaji vojne i građanske časti. Ako vam je netko došao kao turist u toplice, ne možete ga pretvoriti u vojnog zarobljenika. Ili, možda, u tom starcu nisu slutili opasnost, pa su ga pustili, i on je 25. srpnja, tri dana prije izbijanja rata, zaobilaznim putem otputovao prema Srbiji. Dva dana kasnije stigao je u rumunjski Turnu Severin, gdje je ostao cijelih osam dana, jer je usput pokupio upalu pluća. U Kragujevcu je bio tek 5. kolovoza, kada je i preuzeo dužnost od generala Stepanovića.

Tako započinje posljednji rat u životu Radomira Putnika. U tom je ratu, uglavnom, pobjeđivao i bolovao, sve do poraza na Mačkovom kamenu, kada su za Srbiju stvari krenule nizbrdo, ali se front držao sve do jeseni 1915, kad je započela katastrofa. Tokom listopada opet je fasovao nekakvu gripu, od koje se nikada neće ni oporaviti. Kada se, zajedno s vojskom i narodom našao u skoro potpunom okruženju, i kada je propao pokušaj proboja prema Skopju, kao i sve molbe saveznicima za pomoć, vojvoda Putnik je, odbijajući kapitulaciju, naredio povlačenje preko albanskih i crnogorskih planina, prema moru. Nije više mogao hodati, pa su ga četvorica vojnika nosili u nosiljci koja je izgledala kao stražara.

Na dan 8. prosinca 1915. na vlastiti je zahtjev privremeno smijenjen s položaja načelnika Vrhovne komande, i prebačen u Apuliju, u Brindisi, pa na Krf, gdje je započelo njegovo liječenje. Uskoro, kad mu blagajnik donosi zaostale plaće, shvaća da smjenjivanje nije bilo privremeno. Regent i budući kralj Aleksandar nikada više nije s njim razgovarao. Putnik se oporavio, tokom proljeća i zime osjećao se dobro, ali čim je, s jeseni 1916. nastupila sezona kiša, opet mu je bilo slabo. Prebačen je u Nicu, gdje su mu liječnici zbog slabog srca preporučili banjsko liječenje. Zbog toga je od predsjednika vlade Nikole Pašića poštom tražio zajam od dvadeset tisuća franaka. Umro je čekajući Pašićev odgovor, i bio pokopan na ruskome groblju u Nici. Bilo je rečeno da će ga nakon rata sahraniti u Srbiji, ali Dvor se toga nije na mah sjetio, ili je kralju Aleksandru zasmetao vojvoda Putnik, isto kao što je jednom davno smetao i kralju Milanu Obrenoviću.

Imena ulica ne smiju se mijenjati, čak ni kada se nekome učini da su kriva

Trebalo je da se država i dinastija učvrste, i da se ratne rane zaliječe, pa da tek tada, 7. studenog 1926. na Novom groblju u Beogradu,  uz mnoštvo naroda i ratnih veterana i uz prigodne govore Radomir Putnik, kao jugoslavenski feldmaršal, bude sahranjen u domovini. Pogrebi su na Balkanu uvijek bili zapaljive zgode.

U tih dvadeset i dvije kraljevinske, pa nepunih četrdeset socijalističkih godina, Sarajevo je raslo, popunjavalo se i razvijalo oko Ulice vojvode Putnika, sve dok od prigradskog druma nije postala jednom od centralnih gradskih prometnica, srasla sa gradom, i urasla u njega, tako da se više i ne vidi odakle se, sa koje strane, Sarajevo rađalo, gdje mu je bio početak a gdje kraj. Nigdje, ni u jednom gradu, varošici niti palanci Srbije i Jugoslavije vojvoda Putnik nije na svom imenu nosio tako veliku i važnu ulicu. Je li to bilo zasluženo? Ni ovo pitanje nema previše smisla. Zaslužuje li Ilica da se zove Ilicom, je li knez Mihajlo najzaslužniji Srbin da se po njemu zove najvažnija beogradska ulica, i zašto se najljepša splitska ulica zove po jednome Napoleonovom generalu, surom okupatoru? Imena ulica ne smiju se mijenjati, čak ni kada se nekome učini da su kriva, jer su ulice žive u svojim imenima, i jer se gradovi ubijaju takvim promjenama.

No, Putnik je bio samo amblem, znak i nagovještaj putovanja. Za svijet koji je rastao oko njegove ulice neusporedivo je značajniji Juraj Neidhardt, Le Corbusierov učenik i suradnik, rođen prve godine dvadesetog vijeka u Zagrebu, koji je dvadesetih bio svojevrsno graditeljsko čudo od djeteta, arhitekt velikog dara i čudesne imaginacij. Kao dvadesetčetverogodišnjak sagradio je Nadbiskupsko sjemenište u Zeagrebu, jednu od tvojih najdražih i najslikovitijih kuća u gradu u kojem  živiš dvadeset i koju godinu, diveći se njegovim kućama i mrtvim stvarima, njegovim pokojnicima kao da su tvoji rođeni. Pred Neidhardtom je, činilo se, velika karijera.

Ali onda se dogodilo nešto što je preusmjerilo njegovu sudbinu, učinilo ga sretnijim, premda nikada onako velikim i slavnim kakav je mogao postati da mu je to bio cilj i da mu je cilj bio svijetu pokazivati raskoš svoga dara. Juraj Neidhardt odlučio je biti lokalna, obiteljska, gotovo privatna pojava jednoga malog, oblikom, slikom i pričom uzbudljivog svijeta.

U Sarajevo ga je pozvao Dušan Grabrijan, također arhitekt, još jedan vrlo neobičan i svoj čovjek. Darovit Plečnikov student došao je u Sarajevo krajem dvadesetih, i ostao skoro do smrti. Živio je kratko, jedva pedeset i tri, bavio se teorijom arhitekture više nego što je gradio, i bio je posve očaran tradicionalnim  kućama i otomanskim urbanizmom u Bosni. Zasanjan, uveliko i pod utjecajem svog učitelja, koji je u arhitekturu genijalno upisivao vrlo privatne i sasvim opće, civilizacijske i folklorne osobine, Grabrijan je zamišljao kako bi bosanska kuća izgledala u svome razvijenom modernom obličju.

U Sarajevu je predavao u Srednjoj tehničkoj školi (u onoj strogoj zgradi posred Ulice vojvode Putnika u kojoj je u naše vrijeme bila i jest Mašinska škola, iako na njenom pročelju i frizu stoji i dalje stari naziv). Nije bio ni naročito utjecajan, ni vrlo ugledan – recimo, nije ga bilo među telefonskim pretplatnicima za 1941, na toj, bit će, i najpouzdanijoj listi sarajevskih uglednika – ali se Neidhardt odazvao njegovom pozivu, napustio Le Corbusierov atelje i zaputio se u Sarajevo.

Bio je dugovjekiji od Grabrijana, život je proveo u ovom gradu, opsjednut istom mišlju kao on, snom o "sintezi emotivnih faktora istoka, i konstruktivnih sa zapada". Projektirao je i gradio po Grbavici i Hrasnom, bavio se urbanizmom, i u najvećoj je mjeri oblikovao vizure i ritam novih dijelova Sarajeva. Na njegove radove  nadovezivali su se i nizali novogradskih kvartovi tokom sedamdesetih i osamdesetih, sve do Dobrinje. Gotovo svi koji su nakon Neidhardta gradili činili su to s nekom nikad izrečenom idejom o kontinuitetu, ali i o estetskoj i graditeljskoj posebnosti ovoga grada koji je živio i umirao sa svojim komšilucima i s tim famoznim pravom na vidik, koje se uzdizalo nad svim drugim ljudskim pravima, individualnim i kolektivnim. Grad kojem je sloboda nad svim drugim slobodama bila u – pogledu, i u prostranstvu vidika.

Kada to spominješ, ne mogu se toga ne sjetiti: pred kraj naše povijesti, 2005. ili 2006, majka je još bila zdrava i pri snazi, radila je na Pedagoškoj akademiji i živjela baš kao da će sto godina, kada su niže nas, na Sepetarevcu, na broju 21 krenuli graditi kućerinu na temeljima one srušene, lijepe bosanske, od čerpića, i sagradili je dva kata iznad prethodnih gabarita, tako da smo, umjesto vidika na grad u dolini i na Trebević, dobili pogled u zloslutno sivi zid. Ona se htjela buniti, ali kome? Rekao sam: nemoj! Tad sam nekako i predosjetio da se bliži kraj. Istina, nisam znao da će biti ovakav. Ali tada je, barem za mene, i za tebe, Sarajevo prestalo biti grad s pravom na vidik. Tada je konačno umro Juraj Neidhardt. A ni Ulice vojvode Putnika više nije bilo. Ni kriv ni dužan, smijenio ga je Zmaj od Bosne.