Ulica fra Ivana Frane Jukića

Najsretniji čovjek u Sarajevu

Jukićevom započinje uspon prema Koševskom brdu. Izvire iz Đure Đakovića ulice, uspinje se i prolazi brdom, poloveći ga na dva naoko jednaka dijela, pa se spušta u nizinu, sad već iza Sarajeva i prolazi pokraj Novoga groblja na Barama, te se završava na njegovu glavnom ulazu. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Koševsko brdo grad je za sebe, izrastao na rubu Sarajeva, tamo gdje živi prelaze među mrtve, prirodno i očekivano, kao što se na akvarelu dvije udaljene boje pretapaju jedna u drugu.

Stotinama godina Jukićeva je bila dio šire prometnice, kojom se od Vogošće i Kobilje glave ulazilo u grad. Tim su putem trupe baruna Josipa Filipovića u ljeto 1878. najprije zaposjedale Sarajevo. Bio je to prirodni izlaz prema zapadu. Tim putem se dolazilo i odlazilo, sve dok se jednom zanavijek nije otišlo. (Prokleto neka je Sarajevo, ako nije zažalilo za onima koji su otišli. Anđeo neka ga čuva, za svakog koga je sačuvalo. Tako govori jedna nenapisana pjesma...)

Jukićeva se počela izgrađivati za vrijeme stare Jugoslavije. Ranije, Koševsko brdo bilo je brijeg šljivika i kržljavih vinograda, među kojima su rijetke nicale kuće, nalik onim ladanjskim, u kojima je, uglavnom, živio svijet koji bi da se kloni gradske vreve i čaršijskih zlih pogleda. Godine 1925. ulica je nazvana imenom hrvatskoga kralja Tomislava. Bila je to jedna od najdužih ulica u gradu, koja je započinjala pod Velikim parkom, tekla i razvijala se sve do Koševskog brda, i preko, do močvarnih ledina ispod Bara. Iako se o Tomislavu, kao ni o drugim našim srednjovjekovnim kraljevima, kneževima i banovima, ne zna skoro ništa, nema o njima čvrstih povijesnih činjenica, u kraljevstvu Karađorđevića Tomislav je stekao mitsku reputaciju jugoslavenskog ujedinitelja. Tisućgodišnjica njegove krunidbe na Duvanjskome polju obilježena je 1925. u cijeloj troplemenoj državi, o čemu i danas svjedoče kamene ploče na crkvama i drugim javnim građevinama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i Srbije. Kraljica Marija i kralj Aleksandar svojem su sinu drugorođencu nadjenuli ime po ovome hrvatskom kralju, da bi zatim po Tomislavu Karađorđeviću - a ne, kao što se obično misli, po legendarnome hrvatskom kralju - Duvno te iste 1925. prozvano Tomislavgradom, to jest Tomislav-Gradom.

Sarajevo - grad i Hrvata

Ulica kralja Tomislava opstat će, manjim svojim dijelom, sve do kraja našega doba, kao jedan od simbolički najupečatljivijih znakova da je Sarajevo grad i Hrvata. Ali kada se 1966. po preranoj smrti narodnoga heroja, političara i državnika Hasana Brkića koševski komad ulice Kralja Tomislava bude nazivao po njemu, dionice prema Koševskom brdu i Barama ostale su praktično bezimene, pošto ne bi imalo smisla da ulica Kralja Tomislava teče u diskontinuitetu, prekinuta ulicom Hasana Brkića.

Tada je Alija Bejtić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva, iznio prijedlog, i pismeno ga obrazložio, da se dionica koja vodi preko Koševskog brda nazove Jukićevim imenom. Bejtić, čije se ime u ovome planu grada i romanu često spominje, bio je diskretan čovjek. Nerado je govorio u prvom licu, nije se smatrao ni za što zaslužnim, a u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva ističe sebe samo na jednom mjestu. Onda kada naglašava da je lično zatražio i izmolio ulicu koja će ponijeti ime fra Ivana Frane Jukića, nakon što je - kako je već ispričano, 1948. bivša Jukićeva, ili u rogobatnom sarajevskom govoru Fra Jukićeva, postala ulica Daniela Ozme.

Jukićevom se subotom odlazilo u posjete priji Lisinici. Prija Lisinica bila je majka Draganove žene Viole. Naočita, dobrodržeća bosanska žena, otresita i prilično lajava, bila je udata za Viktora Lissea, kojega su svi zvali dedo Lisse. Dobrodušan, sitan starčić, sijede glave, promukla glasa, željezničarskih brčića, lakonog i nagodan bio je sušta suprotnost priji Lisinici. Nije bio od velike priče, nije sudjelovao u ogovaranjima, a s rukama je sve znao. I popraviti, i napraviti, i izmisliti. Proljeća i ljeta provodili su u vikendici u Gracu, gdje bi dedo Lisse slikao svoje morske pejzaže. Lijepe, manirističke sličice na lesonit pločama - slikarsko platno uvijek je bilo preskupo i nepraktično - prva su slikarska djela kojih su se moje oči nagledale po zidovima naše kuće u Drveniku. Je li dedo Lisse bio umjetnik? Vjerojatno nije. Ali prve rane pojmove o umjetnosti stekao sam s njegovih slika. Negdje u dubini duše, tamo gdje svaka stvar nalazi svoje prvo i najistinitije ime, jedna povijest slikarstva počinje i završava uljima na lesonitu Viktora Lissea. Volio bih da imam jednu od tih sličica, i da je svakoga jutra gledam.

Njihov je brak bio karakterističan spoj kuferaških i bosanskih naravi. On je bio plitkih korijena, lokvanj što će ga voda odnijeti i na drugi kraj svijeta, a da on to i ne osjeti, dok je ona bila duboko ukorijenjena, tvrdoglava i svoja, uvijek pripravna da se obračuna sa svijetom koji ne bi bio po njezinoj volji i kalupu. Prija Lisinica na Nonin je užas obožavala plastično cvijeće, a mrska joj je bila i svaka ideja o prolaznosti. Kao što je ona imala da bude vječna, tako vječno treba biti i sve što je okružuje. Vrt iza porodične kuće na Koševskom brdu, smokva pred kućom u Gracu, maćuhice i plastično cvijeće u kućnim prozorima i na grobovima. Kada bismo je osamdesetih obilazili na Barama na njezinoj grobnoj ploči nalazili bi plastičnu vazu, a u njoj buket plastičnih ruža.

Uz Violu, koja se udala za mog ujaka Dragana, imali su i starijeg sina Roberta. Kao napredni sarajevski srednjoškolac Robert je 1943. zaglavio u Jasenovcu. Tko zna kako, ali uspjeli su ga nakon skoro godinu dana izvući iz logora. Bio je jedan od onih ljudi, kakvih je među bivšim logorašima i najviše, koje logor zanavijek obilježi. Nježan kao paučak, nije podnosio viku i buku, sklanjao se od svakog preglasnog veselja. U izrazu lica, u pokretu ruke, u grimasi i gesti nosio je Jasenovac.

Oženio je Milijanu, dragu, izrazito neurotičnu ženu odnekle iz Srbije, koju su dodatno izluđivale kojekakve životne okolnosti, i nije mu mogla pomoći da izađe iz svoga unutarnjeg logora. Imali su dvije kćeri, koje sam smatrao rodicama, premda nismo bili krvni rod. 

Sve drugo bile su bašče, samo je kod prije Lisinice bio vrt.

U posjete kod prije Lisinice odlazilo se pješke ili autobusom. Autobus je stajao u dnu Kralja Tomislava ulice, u hladu visokih topola, ispred dva novinska kioska. Istim autobusom išlo se i na groblje. Bili su to mali izleti izvan Sarajeva. Koševsko brdo bilo je izdvojeno, a Lisseova kuća izvana je i iznutra djelovala kao da je u nekom drugom gradu. Takav je bio i njihov vrt, gust i zelen. Razlika se osjetila i u riječi: sve drugo bile su bašče, samo je kod prije Lisinice bio vrt.

Lijepo je bilo ići pješice. Poprijeko kroz mahalu, preko turskih i austrijskih uličica, pa do benzinske pumpe kod staroga groblja, a onda pokraj starih ciglana, gdje je u žutoj glini i ilovači zijevnula ogromna rupa, iz koje će izniknuti još jedno novo naselje. Pred mojim se očima preobražavao svijet. Svaki put kada bismo naišli zatekli bismo drukčiji prizor. Brdo se rastvaralo kao raskopana rođendanska torta, a ja sam prvi, možda i posljednji put, vidio sve boje zemlje. Od svijetložute i narančaste, do sive i zelenkasto-smeđe boje željeznih ruda, prelijevala se sarajevska glina, od koje su se stoljećima mijesili ćerpiči od kojih je sagrađeno pola Sarajeva. Bio sam uzbuđen pred tom zemljanom raskoši, htio sam je rukama grabiti, onako masnu i mekanu, ilovaču koja se razvlači kao žvakaća guma guma. Htio sam se veseliti zemlji, ali Nona to nije shvaćala. Glina ko glina, u njoj ona nije vidjela čudo. Niti je za nju bilo čuda u brdu koje se runilo, rušilo i nestajalo, kao da ga proždiru kolonije gladnih bagera, što se razmnožavaju poput glodavaca pred kugu, i zajedno s ovim brdom progutat će sav zemljani svijet. Ostat će samo kamen, željezo, asfalt i papir. Stare novine koje će noću plašiti pse i mačke lutalice.

Nakon te duge hodnje do Koševskog brda, pokraj Ciglana koje su nestajale i nastajale, bio sam tako uzbuđen da sam noću vikao. Nadigla bi se cijela kuća, budili bi me iz moga strašnog sna, kojeg se nikad ne bih sjećao, i koji, možda, i nije bio tako strašan. Možda je bio san velikih otkrića, nepodnošljivog oduševljenja svim bojama gline, njezinom blizinom i nedodirljivošću. U tu će zemlju nekoliko kilometara dalje, u tu istu zelenkasno-smeđu, žutu i narančastu ilovaču leći Nona, uz Noneta koji u nju leže davno, a iznad njega će, u plitki kop, i majka, i naš će grob tako biti tričetvrt napunjen, kad u Sarajevu više ne bude nikoga, i kad Sarajeva više ne bude bilo za nas. Ali to je još daleka budućnost, do koje vodi niz transformacija, mijena i ljudskih preobražaja, izazvanih razočarenjima, onim običnim i onim ratnim apokaliptičnim, ali ničega dijete još nije svjesno dok tako usred noći uzbuđeno urla svoj san o Ciglanama.

Kod prije Lisinice išlo se sve dok, jedno za drugim, nisu oboje umrli. Nakon njih umrla je i Nona, pa na Koševsko brdo više nisam imao s kim ni ići. Mislim da više nikad nisam prohodao Jukićevom. Prošao bih autom, pogledao prema Lisseovoj kući, ona je i dalje stajala, kao što kuće obično i stoje nakon što nestane ljudi koji su ih gradili, pružali im smisao, nadijevali imena...

Mitski junak s Koševskog brda

Preko Lisseovih saznao sam, kao mali dječak, za mitskog junaka s Koševskog brda. Dva-triput sam ga vidio iz daljine. I uplašio se. Ali to je već vrijeme kajanja, i sumraka priče koja će upravo nastupiti. 

Evo njenog početka:  

U Jukićevoj, na broju 77 stanuje Orest Emiljevič Keler, sin konjičkog pukovnika ruske carske vojske Emila Eduardoviča Kelera. Orest Keler, kojega susjedi zovu Risto ili Risto Rus, u Gracu je studirao je tehniku. Ne zna se je li studij priveo kraju, ali ni ti je ikad igdje radio, niti se predstavljao kao inženjer. Živio je od nekakvog nasljedstva - pričalo se da je pukovnik Keler sa sobom iz Odese tisuću zlatnika, pojedinačno ušivenih u postavu oficirskog šinjela, ali to, vjerojatno nije istina. Priča o nasljedstvu u zbilji je mnogo jednostavnija, prostija i banalnija. Znaju to odvjetnici i sudske zapisničarke. 

Risto Rus živio je skromno, na rubu samoodabranog siromaštva, ali sretno i zadovoljno. U radu je ropstvo. Rad ponižava čovjeka. Bogatstvo u životu nešto vrijedi samo ako je stečeno u besposlici. Više vrijedi moje siromaštvo nego sav čar bankara Ace Poljanića, koji se ubi od posla. Tako je govorio kao tridesetogodišnjak, u Sarajevu 1925. Tako je govorio i dvadeset godina kasnije, 1945. kada su partizani uhapsili bankara Poljanića i oduzeli mu svo njegovo mukom i radom stečeno bogatstvo.

Svakodnevna radost Riste Rusa, koju nikada ne bi pomutile brige zbog onoga što mu se odvija u duši, ili zbog nečega što se okolo događa, zasnivala se na nečemu što mu je prorekla Ciganka u Odesi.

Tu priču znali su svi na Koševskom brdu, jer ju je Orest Emiljevič Keler toliko puta ponovio. Vjerovao je u priču, pa je i druge htio navesti da u nju vjeruju, e ne bi li na taj način priča postala sigurnija, a proročanstvo sigurnije.

Pretposljednjeg dana u domovini, prije nego što će sutradan isploviti njihov brod, pukovnik Keler poveo je sina u krčmu Amsterdam, u kojoj su se tih dana nalazili, opijali se i opraštali oficiri carske vojske. Bila je to večer u kojoj će konjički pukovnik Emil Eduardovič Keler, mlađi brat slavnoga generala Fjodora Eduardoviča Kelera, častiti sve koji se u krčmi zateknu. Više se nikada neće vidjeti, pa da pamte jedni druge.

Svakome tko je imao hrabrosti da se suoči sa svojom sudbinom, Ciganka je proricala budućnost. I to je bilo na račun pukovnika Kelera. Na kraju večeri ponudila je da njemu i njegovu sinu besplatno iščita dlan. Pukovnik se preznojio od straha, ali nije ustuknuo. Ono što mu je rekla nije bilo dobro: umrijet će za dvije godine, prvoga dana ljeta, u jednoj ne baš dalekoj zemlji. Sin se neće ženiti, živjet će u sreći i veselju, i umrijeti s navršenih šezdeset i sedam, iznenada, od iste bolesti kao i otac.

Nije mu bio obećan dug život, ali, ipak, pred njim su bile četrdeset i tri duge godine, tako da se nije zabrinuo. Međutim, kada je 23. lipnja 1921. tačno onoga dana  u koji je Ciganka to najavila, iznenada i nenajavljeno umro otac - našao ga je u vrtu, mrtvog u fotelji od šiblja, sa slamnatim šeširom natučenim na čelo, nasmiješenog lica - pred Orestom Emiljevičem Kelerom život se rastvorio kao veliko, čisto i bezbrižno dječje obećanje. Znao je kada će, kako i od čega umrijeti, i bio je sretan. Izračunao je koliko mu treba novca, rasporedio je po godinama naslijeđeno blago, i živio kao najsretniji čovjek u Sarajevu.

Noć pred smrt, 23. lipnja 1962. proveo je u gostioni Majevica, cijele noći časteći sve poznate i nepoznate. Objavio je kako ga treba sahraniti, i što da mu piše na grobnoj ploči, koju je godinama ranije sagradio kod svetoga Marka, na Koševu, malo iza kapelice Vidovdanskih junaka. Smrti se nije plašio, jer je u tako proreknutom životu i smrt bila samo nastavak jednoga lijepog života bez briga. Svačega se nagledao Risto Rus, i ljudske patnje, i nesreće, i smrti. Vidio je, s proljeća 1945. obješene na Marijin-Dvoru. Vidio je, zatim, kako oznaši odvode ljude, i ne vraćaju ih. Sve je on vidio i znao. I bilo mu je žao. Ali nekako se ništa od svega toga nije ticalo njegove kože. Njegova zapisana smrt stizala je sutra.

Svitalo je kad je sjeo u fotelju namještenu pred kućom, nabio šešir do nosa i onako pijan zaspao. Probudilo ga je sunce kada je onako dušmanski upeklo po Sarajevu. Ostao je da čeka, ali nije umro. Ostao je živ do kraja dana, a onda i sljedećih dvadeset i pet godina. Nastupalo je vrijeme kajanja, beznađa i sirotinje. Ranije nije osjećao glad, ali sad je bio gladan. Komšiluk u Jukićevoj gledao je u njemu ludu. Po tijelu su mu se otvarale žive rane. Nadaleko je zaudarao, ali smrt ga nije htjela. Na kraju su ga, dobrotom nekog iz Crvenog križa, smjestili u starački dom. Ni tamo nije bio ništa sretniji. Risti Rusu bilo je suđeno da otpati svaku minutu svojih životnih radosti, koje su nevino sjale sve do 23. lipnja 1962.

Dugo sam mislio da je priča o Orestu Emiljeviču Keleru, Risti Rusu s Koševskog brda, barem dijelom izmišljena, sve dok u beogradskim Večernjim novostima od 19. veljače 2010. nisam naišao na priču o konjičkom general lajtantu Fjodoru Eduardoviču Keleru. Ako je istinit Orestov stric, istinito je i sve drugo.