Ulica Avde Sumbula

Hyacinthus orijentalis, miris i boja

Pada snijeg u ulici Avde Sumbula. I nema struje. Sjedimo oko okruglog trpezarijskog stola gospođe Mile Štern, čekamo da telefon zazvoni, i plašimo se njegova zvona. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Dvojica komšija, jedan iz prizemlja, drugi iz Nemanjina čikme, koji je stanovao ispod pokojne Štefanije, komšinica Sadika, blagajnica u minimarketu, moj otac i ja. Dani su pred novu 1981, i ovo će, prema obračunu provedenom trideset godina kasnije, biti posljednja noć koju cijelu provodim s ocem.

Gospođi Mili Štern osamdeset i tri su godine, udovica je doktora Jakoba Šterna, znamenitog infektologa, koji je pedesetih, u vrijeme očeva studija medicine, bio neka vrsta njegova pokrovitelja. Umro je 1963, za putovanja po centralnoj Africi, gdje se bavio istraživanjem neke nama strane zarazne bolesti. Ujutro su ga našli mrtvog u postelji hotelske sobe, spremili ga u metalni sanduk i tako poslali u Jugoslaviju. Sanduk je bio zatvoren i zavaren kao limenka sardine. Udovici nije dopušteno da ga otvara, nego je limeni sanduk samo prebačen u još veći drveni, jer je u Beogradu vladao strah od možebitnog širenja te nama strane zarazne bolesti doktora Šterna. Tko zna od čega je umro, govorili su joj, i tako se u gospođi Mili zametnula sumnja da u tom sanduku, možda, i nije njezin Jakob. Sarajevom se uskoro razvila priča da su doktora u Africi zaklali, da je na Koševu sahranjeno njegovo obezglavljeno tijelo, a glava da je ostala tko zna gdje u Africi.

Mila Štern u mladosti je bila balerina. Igrala je u beogradskom Narodnom pozorištu, i bila vrlo perspektivna. Godina je bila 1923, kada je po preporuci Jelene Poljakove, osnivačice baleta Narodnog pozorišta, trebala putovati u Beč, na audiciju za Labuđe jezero. Nekoliko dana pred put pao je veliki snijeg, i Mila je penjući se iz dorćolskih nizina Francuskom ulicom pala u otvoreni šaht, sakriven snijegom, i slomila gležanj svoje lijeve noge. To je bio kraj njene baletne karijere. Umjesto da otputuje u Beč, ostala je u Beogradu bolovati. Noga je zacijelila, ali ono što nije moglo zacijeliti nikad, naslućeni je a neostvareni život, baletna igra po bečkim, minhenskim, berlinskim pozornicama, mogućnost filmske slave, upoznavanja s besmrtnicima i ljubavi, možda, s nekim od njih. Od takvih je dugogodišnjih snova i slutnji propuštenog života svako malo pobolijevala Milina mašta. S proljeća i jeseni tonula je u sezonske depresije, ili bi se samosažalijevala tako što tjednima nije izlazila iz kuće i ni sa kim ne bi razgovarala.

Lanjski snijezi njoj će do kraja života biti važniji od zbilje.

Srećom, krajem dvadesetih srela je studenta medicine, Jevrejina Jakoba Šterna, i smrtno se u njega zaljubila. Deset godina mlađi, mladić iz boljestojeće trgovačke kuće, Dorćolac, pomalo i mangup beogradski, uzeo ju je na neko vrijeme pod svoje. Sluteći nešto zaista veliko, sudbinsko, Mila kao da je zaboravila na svoj razbijeni gležanj. Rodila mu blizance, Danijela i Dubravku, i silno se angažirala oko svog prelaska u mojsijevsku vjeru, prema čemu je Jakob bio, uglavnom, indiferentan. Godine su već tridesete, Hitler je ščepao vlast u Njemačkoj, ekonomska kriza ljude je svratila u crkve, a u crkvama je, u istočnoj koliko i u zapadnoj, nabujala mržnja prema Jevrejima, tako da je malo tko u Europi, a pogotovo u nas, prelazio na njihovu vjeru. No, Mila je bila u tome uporna, i možda je baš njena upornost presudila da je nikad ne prihvate. Za nju bio je to veliki udarac, te se zadugo vratila baletnim fantazijama. U zimu 1940. na 1941, dok se svud okolo najavljivao rat, Mila Štern gladila je svoj bolni lijevi gležanj, i proklinjala veliki snijeg od prije osamnaest godina. Lanjski snijezi njoj će do kraja života biti važniji od zbilje. To ju je istovremeno i spašavalo i uništavalo, ubijalo i uskrisivalo.

Tokom 1941. skrivali su se po Beogradu, a onda ju je, taman u sljedeću hladnu zimu, odvukao u partizane. Zajedno su prošli ono što se moralo proći. Kraj rata on je dočekao kao sanitetski pukovnik Jugoslavenske armije. Obećana mu je bila velika vojno-medicinska karijera, uselili su se u lijep prostran stan u ulici Kneza Miloša, djeca će uskoro krenuti na studije - Danijel na filozofiju, a Dubravka očevim putem na medicinu, ali onda je došla 1948. Tu su ga dočekali. Pukovnik Štern nije bio za Staljina, ali kao da nije znao kako i koliko treba biti za Tita. Već tada, bio je opsjednut virusima tropskih bolesti, načinom na koji se šire epidemije, razlikama između bakterijskih sojeva, tako da je i njegov svakodnevni jezik bio obilježen infektološkim temama. Rekao je nešto, izgovorio krivu usporedbu, ili ga naprosto nisu razumjeli, i završio je na Golom otoku. U logoru je ostao kratko, ni dva mjeseca, kada su ga uspjeli izvući. Uvjet je bio da se seli iz Beograda. Tako su došli u Sarajevo.

Sarajevo voli žalosne

U novoj sredini vrlo se brzo snašao. Bosna je bila gladna i bolešljiva, puna infekcija. Stekao je nemjerljiv ugled i status kakav u Beogradu, vjerojatno, nikad ne bi mogao imati. A za Milu, Sarajevo je bilo idealno mjesto njenih ustreptalih fantazija. Nitko o njoj nije ništa znao, tako da je o sebi mogla reći što je htjela. Počela je izmišljati i lagati, što će, uskoro, sasvim obuzeti njenu svijest. Bila je draga i razumna žena, premda uvijek nekako žalosna, ali Sarajevo voli žalosne, tako da njene laži i izmišljaje dugo nisu primjećivali. Tek kada ostari, ili kada se laži nakupe, pa kad pomalo počne i zaboravljati što je kome rekla, i koju ulogu kad igra, doći će na glas kao lažljivica. Vjerovalo se da lažu samo lude i lopovi, a kako za nju nisu mogli reći da je lopov, oglasili su je ludom.

Bilo je proljeće 1957. kada se ubio Danijel. Našli su ga kako visi u zajedničkom zahodu studentskoga doma, izbuljenih očiju i isplažena jezika, kao da im se ruga. Bio je vječni student, jedna od legendi beogradskoga noćnog života, spominjat će ga slavni beogradski pisci u svojim dnevnicima i memoarima, i sve do novoga rata neće minuti uspomena na Denija Šterna. Simbolički će nadživjeti cijelu svoju obitelj.

Otac je od sinovljeve smrti bježao još dublje u znanost. Sestra je nijemo ožalila brata blizanca, ne govoreći o tome ni s kim, kao da se i sama pomalo ubila, pa bi se sad morala sramiti. U Zagrebu je specijalizirala psihijatriju, a zatim je otišla u London, gdje je godinama polazila tečajeve psihoanalize, da bi se u Jugoslaviju, u Beograd pa u Sarajevo, vratila tek nakon očeve smrti.

Po dolasku u Sarajevo, Mila i Jakob Štern naselili su se na Koševsko Brdo, ali su se uskoro, moglo je to biti sredinom pedesetih, preselili u ulicu Avde Sumbula. Došli su tu na njeno insistiranje, iako su se doktoru Šternu nudili i veći stanovi u ljepšim dijelovima grada, ali njoj se svidjelo ime ulice. Slijepa za slovo S u njenom imenu, spremna da svaku stvar i svako ime prepravi i preudesi prema potrebama svoje životne čežnje, zvala ju je ulicom Avde Zumbula. Taj cvijet je u njenoj imaginaciji predstavljao nešto o čemu mi današnji ne možemo govoriti, jer ne znamo ništa o tajanstvima Mile Štern. Oni koji su znali, davno su umrli.

Na nama je da iznesemo činjenice.

Zumbul (Hyacinthus orientalis) cvijet je Balkana i Male Azije, raste iz lukovice i podzemnog stabla do tridesetak centimetara iznad tla, i daje lijepe, grozdaste cvjetove, intenzivnoga mirisa, koji se opojno širio sarajevskim baščama devetnaestoga vijeka. U stanju je u zemlji preživjeti i ledene zime, jednom posađen godinama se održava kao samonikla biljka, tako da ga se, žalosnog, viđa i po zapuštenim vrtovima, uz napuštene kuće i domove. Tokom zadnjega rata, ne pomislivši nijednom na davnu gospođu Štern, viđao si zumbule oskudnoga, ali mirisnog cvata, po zadivljalim sarajevskim baščama, i plakalo bi ti se od njihova mirisa. 

U kršćanskoj ikonografiji purpurni zumbul simbolizira Krista Kralja i Djevicu Mariju, ali je ta simbolika pristigla s istoka, od kršćana s Levanta, budući da su tek u šesnaestom stoljeću lukovice zumbula iz Turske donesene na zapad, vjerojatno u Italiju, odakle su preko Austrije stigle u Nizozemsku, gdje se tokom osamnaestog stoljeća stvara preko dvije tisuće zumbulovih kultivara i hibrida. Tada je, u stoljeću prosvjetiteljstva, ovaj cvijet postao jedan od omiljenijih slikarskih motiva, što je, opet, dovelo do tako učestalog reproduciranja i restiliziranja zumbula da ga se čovjekovo oko prenagledalo. Tako je zumbul zaražen kičem, a njegov je miris na neko vrijeme postao odbojan.

Avdo Sumbul i Behdžet Mutevelić

Svih ovih stoljeća, na Balkanu još uvijek su nicali oni stari i nekultivirani zumbuli. Ti bi, znam, volio da su baš takvi rasli i po sarajevskim baščama tvoga djetinjstva i mladosti, ali to nije vjerojatno. Plakalo ti se nad holandskim cvjetovima, kao što su holandski bili i oni zumbuli po kojima je Mila Štern krstila ulicu u kojoj je naumila stanovati.

Prije Prvoga svjetskog rata, i stotinama godina prije, ta ulica zvala se Provare. Nepoznat je etimon tog imena, ali nije turski, porijeklo vuče iz srednjeg vijeka. Godine 1931. ulica je ponijela ime Avde Sumbula, koji je u zimu 1915. skončao u tamnici u Aradu, skupa sa svojim mlađim drugom Behdžetom Mutevelićem. Obojica su bili aktivisti Gajreta, zaneseni srpskim pijemontizmom, mladobosanci i čisti idealisti. U doba kada će obojica u Sarajevu zadobiti i svoje ulice, pokretana je kampanja za ekshumaciju i sahranjivanje njihovih zemnih ostataka u domovini. Svoje trajno počivalište zadobili su u malenom mauzoleju uz Ali-pašinu džamiju, gdje leže u kamenim sarkofazima, tako da bi neki turist mogao pomisliti kako se radi o tko zna kakvim velikodostojnicima, alimima, vjerskim zaslužnicima. Ustvari, taj mauzolej predstavlja neku vrstu simboličke cjeline zajedno s kapelicom Vidovdanskih mučenika, na pravoslavnome groblju na Koševu, gdje su kosti pravoslavnih mladobosanaca ozidane kamenovima bosanskih srednjovjekovnih spomenika. Njime se dokazivalo nešto što je, zapravo, i notorno: vjerska, a u određenom smislu i nacionalna raznolikost Mlade Bosne. Današnjima, ukoliko se među njima nađe pameti i sabranosti, mauzolej Behdžeta Mutevelića i Avde Subula pokazuje nešto drugo, što je, vjerojatno, i mnogo važnije: prije stotinu godina ljudi su svoje nacionalne osjećanje definirali drukčije nego što će to činiti njihovi unuci i praunuci, tako da su Behdžet i Avdo bili, barem donekle - Srbi, čime, opet, nisu bili ništa manje muslimani. Ali to što su bili Srbi, ne znači nužno da nisu bili Bošnjaci... Kompleksna  priča, ali skroz naskroz jasna, naročito onima kojih više nema, a koji su takvu priču ovjerili svojim životima i sudbinama.

Snijeg pada u ulici Avde Sumbula, a mi sa strepnjom iščekujemo da zazvoni telefon. Za to vrijeme gospođa Mila ne prestaje brbljati. O svojoj i Jakicinoj partizaniji, o beogradskom baletu i o velikom snijegu što će zapadati u siječnju 1923, i zaokrenuti njen život. I začudo - ništa ne laže. Postoji za to razlog. Laži su presahnule, njena vječno živa mašta se zamrznula, jer kada telefon zazvoni, netko će javiti da je informacija potvrđena, Dubravka je mrtva, prerezala je žile u jednom hotelu u San Franciscu. Kada to čuje, bit će pola pet ujutro, gospođa Štern će zaplakati, a ja ću otići do prozora i gledati bijelu zasnježenu ulicu, kojom još nitko nije prošao, od Nemanjine sve do ulice Romana Petrovića, i zbog tog prizora i njegove neusporedive ljepote možda ću i zapamtiti ovu priču. Kada se osvrnem, vidjet ću oca kako sjedi na tronošcu ispred njene fotelje, drži je za ruku, mjeri puls.