Teta Finka na Svetom Mihovilu

Piše: Miljenko Jergović

Na Groblju svetoga Mihovila počivala je u to vrijeme teta Finka. Jedna od onih neudanih tetki, za koje se ne sazna po kojoj su nam obiteljskoj liniji tetke, jer oni koji bi to znali umiru prije nego što bi nam to mogli objasniti, pa onda zauvijek tetke ostanu sa strane svakoga obiteljskog stabla, naše tetke usidjelice, posve mimo zbilje i  života, ali za literaturu idealne. O teti Finki moglo se napisati nekoliko romana, ali šteta što su, u međuvremenu, sve njezine priče temeljito zaboravljene. Bila je duhovita, vedra, opsjednuta seksom, ali na starinski, birvaktilski način, kada se one stvari ne nazivaju pravim imenima, i o svemu se priča u metaforama, prenesenim značenjima, dalekim i nimalo skurilnim aluzijama.

Umrla je nekoliko godina prije nego što si se ti rodio, ali si je u ranome djetinjstvu jako dobro upoznao. Dok su još bila živa djeca Karla Stublera i svake se nedjelje išlo na Ilidžu, na nedjeljni ručak i na izlet, a ljeti se sastajalo u Dubrovniku, kod tetke Lole, teta Finka bila je živa figura u svim razgovorima. O njoj se pripovijedalo, prepričavale su se njezine stvarne i izmišljene dogodovštine, vicevi, anegdote i šale, a čak su imitirali i njezin glas, s Finkinim šprahfelerom: kotrljajućim, takozvanim francuskim R, koje ju je činilo nekako stranom – iako je bila rođena Sarajka, ili, možda, ipak Fojničanka, Kreševka... - upravo kao da je iz Zagreba. Ona će već biti godinama mrtva kada se u kinima pojavio film "Tko pjeva zlo ne misli". Svi su ga odmah pogledali, i rekli: da, to je film o teti Finki! Scenarist je sigurno od nekoga čuo njezinu životnu priču. I tebi će, kada film budeš prvi put gledao na televiziji, reći: vidiš, ovo je o teti Finki!

Mjesto na Svetome Mihovilu

Grobno mjesto na Svetome Mihovilu je, tako se pričalo, kupila još prije rata. Mogla je tada biti u četrdesetim, pedesetim godinama života, nije bila starija, ali htjela se osigurati. Nije imala nikoga svog, iako je svima nama bila tetka, i ne samo što si je na vrijeme zakupila grob i podigla fin spomenik od betona i kamena, u skladu s modom toga vremena, nego ga je obilazila na Svisvete, kad bi se svi okupljali na grobljima, ali i s proljeća, kada je nadgrobnike trebalo oprati i očistiti, pa bi pomela oko svoga budućeg počivališta, a onda bi – da se godinama nakon njezine smrti o tome priča – zapalila svijeću i u kamenu vazu udjenula buket gerbera. Gerberi su našoj teti Finki bili najdraže cvijeće. Pa i danas, kada netko spomene gerbere, ti se sjetiš nje. I pomisliš, Bože, postoji li još na sarajevskome Groblju svetog Mihovila njezin nadgrobnik? Zadnji put si ga s Nonom obilazio početkom osamdesetih, dok se gradila nova cesta, koja će pregaziti dobar komad susjednoga Groblja svetih arhanđela Georgija i Gavrila, i preći preko kostiju sarajevskih pravoslavaca, o čijemu posmrtnom stradanju i gaženju u novija doba neće biti riječi. Na tom su groblju, pričao je davno jednom na radiju pjesnik Duško Trifunović, pregažene i kosti njegova oca.

Groblje svetoga Mihovila bilo je skoro u predgrađu još u vrijeme kada teta Finka tu zakupljuje grobno mjesto. Ograđeno je 1884, projektant se zvao Josef Rekveny, koji je i sam tu ukopan. Na ovome groblju, koje će nevidljivom, ali jasnom granicom biti odijeljeno od pravoslavnoga groblja, sahranjivani su, sve do 1966. sarajevski katolici, uglavnom doseljenici, često stranci, Nijemci, Poljaci, Česi, pokoji  Madžar, po vjeri katolik, rijetki Talijani, Slovenci i Hrvati, oni domaći i oni koji su se doselili, uglavnom po carskim i kraljevskim činovničkim nalozima, iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije. U ono vrijeme kada te je Nona dovodila na ovo mjesto – a činila je to kad god bi ju zapekla savjest, pošto Finka nema nikoga na svijetu i nitko ne obilazi njezin grob – na Groblju svetoga Mihovila, kao i na obližnjemu Svetom Josipu, podaci na nadgrobnicima, uz riječi vječnoga žalovanja i preporuke dragome Bogu, a katkad i uz nostalgična prisjećanja na daleke zavičaje i domovine, bili su ispisani na skoro svim jezicima nekadašnje Monarhije, ali najviše na njemačkom. Tu si, na tom groblju, u vrlo rana doba, stekao predodžbu o onima koji su nekada živjeli u ovome gradu, koji su ga gradili i podizali i kojima Sarajevo, zapravo, i pripada, barem onoliko koliko pripada i živima. Ta će te predodžba, više nego išta drugo, privesti iluziji – skoro cjeloživotnoj – o memoriji grada, čiji si i ti dio, bilo da se samo sjećaš, ili pripadaš svijetu kojega se drugi sjećaju. Kada se ta iluzija rasprši, kada ju vrijeme raznese kao podne maglu, sjećanja će se pretvoriti u fikciju, a grad u kojem si rođen u fikcionalnu činjenicu, u toponim iz mašte, koji postoji samo u tekstu. Zato mi je teško i zamisliti, ono što ti znaš, čega se sjećaš i o čemu pišeš, da u Sarajevu još uvijek postoji Groblje svetog Mihovila, a možda i nadgrobnik naše tete Finke, kojoj ne pamtimo kako nam je to, po kojoj obiteljskoj liniji, bila tetka.

Andrić i Finka

Tu, pedesetak koraka dalje, tako ti se barem čini u sjećanju, grob je majke pisca Ive Andrića. Nije to bio sporedan podatak, nije nikako, štoviše, valjda i niste nikad došli teti Finki na grob, a da ne prođete i pored nje, i da ne spomenete jedno drugom kako je Ivo Andrić kao gimnazijalac bio zaljubljen u Finku, i da ju je mnogo godina kasnije tražio kada je dolazio u posjetu gradu. Bilo je to 1960, pozvonio joj je na vratima, ali nje nije bilo kod kuće. Znalo se čak i to da je bila kod pedikera – u to su vrijeme sve žene imale problema s kurjim očima – on je na komadiću papira napisao poruku i gurnuo je kroz otvor za pisma. Sljedeće godine, krajem ljeta 1961, teta Finka je iznenada umrla, a dva mjeseca kasnije u Stockholmu su objavili da je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Dok su čistili njezin stan, koji je poslije preuzela općina, nisu se sjetili da potraže papirić s njegovom porukom. Ako je taj papirić postojao, ako ga teta Finka nije izmislila, skupa s tom neostvarenom ljubavnom pričom. Navodno su i sve druge njezine ljubavne priče bile neostvarene, iako je, pričalo se, bila lijepa žena. Nijedna njezina fotografija nije sačuvana, iako je postojala jedna, malena crno-bijela, koju si viđao u djetinjstvu, na kojoj Nona i teta Finka stoje na Carevoj ćupriji i smiju se. Poslije je i ona nestala. Nona nije voljela fotografije na kojima se smije, pa ju je, možda, uništila. Općenito, ona se svojski trudila da za sobom uništi sve dokumente, pisma, slike, uspomene, i da nakon njezine smrti ne ostane nikakvoga traga. Da ne ostane smeća, u koje se pretvore papiri onih kojih više nema.

Jedino o čemu Nona nije vodila računa bilo je da bi ti mogao nešto od svega toga da zapamtiš. Ali tetu Finku umalo da zaboraviš. Nisi je se sjetio svih ovih zagrebačkih godina, a ni prije toga, u ratu, i još prije, kada se još moglo otići do Svetog Mihovila i pogledati postoji li još njezin spomenik. Bezbroj puta prošao si Ulicom kralja Tomislava, pored Druge gimnazije, i dalje, uz Koševo, a da ne uđeš na groblje i ne pogledaš ima li tete Finke. Bit će da postoji razlog što je tako, pa ima smisla u načinu na koji sam se, prije nekoliko dana, sjetio nje, čas prije nego što ću je zauvijek zaboraviti. Nju i svih šest-sedam romana, koji su se mogli napisati o teti Finki, uključujući i ovaj jedan, koji bi se sav događao na Groblju svetoga Mihovila.

Bilo je rano jutro, na aerodromu u Helsinkiju, čekao sam avion za Frankfurt, i čitao knjigu austrijskoga pisca Gerharda Amanshausera "Varvarin u Prateru". U jednom mikroeseju ili fragmentu, od kojih je sastavljena ova autobiografija, Amanshauser opisuje svoju tetku – koja se na kraju utopila u kadi – od koje su po kući morali sakrivati ranjene dječje lutke, koje nisu imale ruku, nogu ili glavu, jer bi tetka dobila histerični napad ako bi takvo što vidjela.

Nisam bio iznenađen, više od toga, pomislio sam na trenutak da je teta Finka živjela dvostrukim životom: u Sarajevu i u Salzburgu. Tu je bila neudana, tamo je imala muža, tu je bila duhovita i luckasta, tamo je bila zla, tu je umrla u snu, tamo se utopila u kadi, a jedino što je bilo zajedničko i jednome i drugom životu, a što je, za razliku od svega ostalog, bilo posve nevjerojatno i jedinstveno, bio je taj njezin užas pred prizorom obezglavljenih lutki, njihovih otkinutih ruku i nogu, kojih je bilo u svim kućama i stanovima onoga vremena. Svejedno ima li u kući male djece: našla bi se, kao za nevolju, posvuda neka bezglava lutka, otkinuta plastična ručica crvenih namazanih noktiju, plastično truplo u suknjici...

Sve je drugo u njezinom životu bilo lako, bezbrižno. Neutažena spolna želja, nevinost teška kao tuč, kao zla sudbina, samoća u Sarajevu među svojima, samoća u  životu cijelom, i nesposobnost da se nešto započne, da se oko nečega namota klupko vremena, okupi pažnja, usmjeri ljubav, nego životarenje ni tamo ni vamo, kroz smijeh, pričanje šaljivih doživljaja, nabrajanje izmišljenih ljubavnika, opisivanje sitnih bijelih šaka gimnazista Ive Andrića, sabiranje nećaka po avliji, koji joj, zapravo, i nisu nećaci, sve to je bilo teti Finki lako, i lak je bio njezin život, sve dok joj pred oči ne ispadne bezglava, bezruka, beznoga dječja lutka.

Kako je teta Finka u takvim trenucima reagirala, to se, zapravo, više tačno i ne zna. Nitko o tome nije pričao, samo su granali rukama, ponavljali - strašno, strašno, i onda se vraćali priči, smiješnoj i zabavnoj, o tome kako su se sklanjale lutke kada bi Finka trebala doći, i kako su, kao za nevolju, odsvakuda izranjale, čak i po kućama u kojima u zadnjih pedesetak godina nije bilo djece. U svačijemu domu, kakvi god matusi, udovi, raspuštenci i jalovi parovi u njemu živjeli, naći će se već poneka sakrivena dječja lutka, prašna, ćelava, i obavezno bez ruke, noge ili glave. Ili će odnekuda, ne daj Bože, izroniti lutkina glava. Koja još uvijek trepće kad ju se pomiče.     

Lutka bez noge

Kada bi se to dogodilo, a događalo se, koliko god čistili kuću pred Finkin dolazak, cijeli bi dan – obično je to bila subota ili nedjelja, kada se i odlazilo u posjete – prolazio u brizi oko obalještene tetke. Donosila se voda i šećer, dovodili su se doktori, poznati i nepoznati, šetalo se Finku po parku, onako pod ruku, uz pokušaje, uglavnom uzaludne, da se tetka vrati u normalno stanje, da progovori normalno i počne se šaliti na svoj račun. Nakon svakog "nastupa" pošto bi ugledala lutku bez noge – to njezino stanje uvijek se nazivalo "nastup" – prisutni bi se uspaničili, alarmirala bi se rodbina, komšije, kućni prijatelji, da se Finka možda više i neće vratiti, neće se prizvati pameti i smiriti, nego će trajno ostati ovakva. Luda.

Grdno su se tad krivim osjećali oni kojima je teta Finka došla u posjetu i ispod kauča ugledala lutku bez noge.

Što se toj ženi dogodilo, što je vidjela u tim lutkama, koje su izranjale sa svih strana, kao što svakoga čovjeka, uvijek, odsvakuda napada ono čega se najviše boji, to nikada nećeš saznati. Nema više onih koji su znali. Ako su uopće i znali. I nema tete Finke, od koje bi, bit će, svaki bolji psihijatar, psiholog ili psihoanalitičar hobist, izvukao priču, doživljaj iz kojega je izniknuo njezin strah. Nesretna teta Finka, ne bih je se više ni sjetio da me na nju nije posjetio Gerhard Amanshauser, koji je imao istu takvu tetku.

Tebi je, međutim, i dalje teško da povjeruješ kako je njezina priča zauvijek izgubljena. Ako postoje groblja, misliš da bi negdje morala postojati i kartoteka, arhiv u kojem se čuvaju anamneze duševih stanja, životne priče i sudbine ljudi nad čijim kostima stoje kamene ploče, da ih psi ili vukovi ne bi iskopali i raznijeli im tijela. Zbog toga su, naime, ljudi krenuli podizati nadgrobnike, tako su nastala groblja. I kako koji nadgrobnik padne, pregažen cestom ili samljeven u građevinski materijal, tako da se iz kartoteke izuzmu, spale ili recikliraju podaci o životu i smrti pokojnika.

Pretpostavljam da na Groblju svetog Mihovila više nema spomenika jednoj sarajevskoj usidjelici, našoj teti Finki. Trideset i koju godinu nitko nije obišao njezin grob, zapalio svijeću, udjenuo gerbere u kamenu vazu. Ona je to činila za sebe, punih dvadeset godina prije nego što će umrijeti, palila je svijeće, donosila gerbere, jer poslije neće imati tko.