Singerica

Piše: Miljenko Jergović

U knjizi "Volele su me dve sestre, skupa", hrvatskoga i srpskog, dubrovačkoga pjesnika Milana Milišića, objavljenoj i u ijekavskoj, izmijenjenoj verziji "Volile su me dvije sestre, skupa", u pjesmi Osor, stoje ovi stihovi: "I čuj kako jezivo štekću 'Singerice' u praznini udovičkih / kuća. O, ne šije se tu ništa za mladog i jakog; samo se / tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo."

Muški su umirali mladi

Ovo je diptih najljepših i najzvučnijih slika za koju u našoj književnosti znam. Prati me, i pamtim ju, otkako sam knjigu prvi put čitao, godine 1989, kada ju je sarajevska Svjetlost objavila u njezinom drugom, ijekavskom izdanju. Stihovi su mi se zavukli u sjećanje, ali nisam slutio što će mi u budućnosti značiti, jer je tada, dok je bio mir, a ja sam živio u Sarajevu, pjesma bila svedena samo na ono što je u njoj napisao pjesnik. Sve drugo učitavat ću u nju kasnijih godina, i kada knjigu 1992. negdje zagubim, i kada mi od nje, sve do lani, kada ću je u Beogradu ponovo kupiti, ostanu samo ta dva stiha. Ali u njih ću u proteklih devetnaest godina upisati toliko riječi, rečenica i osjećaja, da bi se od toga, da sam sve pamtio i zapisivao, mogla sastaviti cijela knjiga.

Osor je drevno mjesto, gradić na otoku Cresu. U rimska vremena zvao se Apsorus, bizantsko mu je ime Opsara, navodno da u kontinuitetu postoji od mlađega kamenog doba. Nekoć, Osor je bio među moćnijim trgovačkim središtima na Jadranu. Posljednjih nekoliko stotina godina, naraštaji njegovih stanovnika bavili su se ribarstvom i pomorstvom. Kada je Milan Milišić dolazio tu, Osor je mogao imati jedva stotinjak stanovnika. Ni danas ih nema više.

Ribari, kao i pomorci, težaci koji pođu u pečalbu, govoreći da će ženu i djecu povući za sobom čim se malo srede, često su iznenada umirali, nestajali bi u oluji na moru, ili se samo više nikada ne bi javili. U našim primorskim krajevima, u Istri, Primorju i u Dalmaciji, kada bi žene jednom obukle svoju udovičku crninu, obično je više nikada nisu skidale. Crnina bi ih vjenčavala za smrt, kao što ih je bijelo platno vjenčalo za onoga kojeg više nema. Kult udovištva bio je među važnijim elementima svakodnevice, sve do vremena kada su, između dva rata, a zatim u šezdesetima, turisti preplavili Jadran i donijeli neke nove ceremonijale i običaje. Od tog je kulta ponešto ostalo sve do naših djetinjstava. Mnogi će se sjetiti ljetovanja u starinskim dalmatinskim sobama, bračnih postelja načinjenih od punog drveta, od jasena ili oraha, i uokvirene crno-bijele fotografije iznad zaglavlja. Na slici su mlada i mladoženja, snimljeni na dan vjenčanja, obično trideset i neke. I ta je fotografija obično bila dio ženskoga udovištva. U Dalmaciji tog vremena teško bi bilo sresti udovca. Muški su umirali mladi, ginuli, nestajali. Sigurno ih je bivalo i živih za koje se mislilo da su mrtvi.

Osor na Cresu

Vjerovatno najsavršeniji stroj

U većini kuća, često baš u spavaćoj sobi, pod prozorom je stajala singerica. Šivaća mašina, model s početka dvadesetog stoljeća, uz Volkswagenovu bubu, vjerojatno, najsavršeniji stroj koji će stvoriti ljudska ruka. U doba prve i druge tehnološke revolucije, dok je kapitalizam još bio mlad, težilo se za neuništivim, vječnim stojevima, koji će trajati onoliko dugo koliko bude trajala potreba za njihovim radom, za šivanjem i za krpljenjem, i prenosit će se s koljena na koljeno, najprije kao miraz, a zatim kao uspomena. Nakon što u najnovija vremena nestane potrebe i za sjećanjima, singerice će završiti na gradskim smetljištima, u starome gvožđu ili kao zgodna scenografija kakve maštovito uređene picerije, dolje na rivi.

Singerica, kao i buba, ima zvuk koji se ne može pomiješati ni s jednim drugim zvukom. Pokretana je na nožni pogon, ritmičnim pomicanjem crne pedale, načinjene od solidnoga, teškog njemačkog čelika. Singerica u Milišićevom stihu štekće. U vrijeme kada je napisao pjesmu, sredinom šezdesetih, štektali su, u metaforama i u stihovima, ili u svakodnevnom govoru, mitraljezi i mašinke. Više ništa drugo nije moglo štektati. No, zvuk singerice nije niti najmanje sličan štektanju automatskih pušaka. Ali svejedno se ne bi moglo reći da singerica ne štekće, niti da je pjesnik presmjelo izabrao riječ. U njezinom štektanju nema uspomene na rat, nema nemira ili prijetnje. Ona štekće ustrajno, molitveno. Kada bi se sastavljao katalog, bolje leksikon, zvukova našega stoljeća ili naše mediteranske i orijentalne, habsburško-otomanske civilizacije, štektanju singerice bila bi posvećena povelika natuknica. Onaj tko nije kroza popodnevni ljetni san slušao singericu, mlađi je od ovoga vremena. Njemu je Milišićev stih sačuvao cijelu jednu povijest.

Od početka stoljeća pa sve do kraja pedesetih, singerica je bila znak materijalnog blagostanja ili barem sigurnosti. Samo je trebalo znati šiti. Ona je, singerica, bila centralno mjesto socijalne dinamike. Osim što je othranila, odškolovala i u svijet odaslala naraštaje Jugoslavena, naročito Dalmatinaca, ali i djece iz hercegovačkih i bosanskih gradova, štektanje singerice potvrđivalo je da u kući ima ljudi, da se ima za koga. Istodobno, njezin je zvuk sablasno odjekivao u praznini pustih kuća, među zidovima koje više nitko ne naseljava, svi su pobjegli ili nikoga nije ni bilo. U romanu Gospođica, što ga je Ivo Andrić napisao za rata, skoro pa usput, uz Travničku hroniku i Na Drini ćupriju, toj pomalo beogradskoj, pomalo sarajevskoj knjizi, koja ima nešto od jezovitosti američkih filmskih horora, singerica je važan dio scenografije. Krpež trpež, kazat će gospođica, pa će štopati čarape preko one drvene gljive (još jedan odavno iščezli predmet) ili će pokretati singericu i iznova   krpiti tisuću puta zakrpljene stvari.

Milan Milišić

U praznini udovičkih kuća

Milišićevi stihovi, sakriveni duboku u tijelu pjesme, okruženi desetinama drukčijih, osunčanijih i zvonkijih riječi, slika i stihova, podsjećaju pomalo na Gospođicu, premda svijet otočkih udovica nema gotovo ništa sa svijetom stare gradske frajle. Zajednička im je samo samoća. I štektanje singerice, možda. Koje zvuči jezivo "u praznini udovičkih kuća", načinjenih od kamena, u Osoru koji je sav od kamena, među kamenim zidovima i zidinama, na kamenim trgovima, pokraj kamenog zvonika, usred jednoga fantastičnog kamenog instrumenta, koji ne proizvodi glazbu, nego proizvodi fantastičnu jeku, također neusporedivu, jezivu, kao što to Milišić kaže u ovoj svojoj zvučnoj razglednici, s otoka Cresa, iz daleke nam već, zajedničke prošlosti. Jer nema singerica, nema udovica, nema Milišića, a nema ni nas, jer nema singerica, nema udovica i nema Milišića.

Obično ovako veliki stih odnekud sam od sebe padne: "I čuj kako jezivo štekću 'Singerice' u praznini udovičkih kuća." Padnu takvi stihovi, posvjedočio bi mi to, nadam se, kustos i tumač stihova ovog jezika Marko Vešović, i slabijim pjesnicima nego što je bio Milan Milišić. Odnekud oni znaju pasti i sasvim slabome i nemoćnom stihoklepcu, nemoralnoj ljudskoj ništariji, hulji ili antitalentu, pa čak i kakvome uglednom članu Hrvatskoga društva pisaca, jer u pisanju poezije ima nečega što ne postoji niti u jednome drugom književnom žanru, obliku ili rodu, i niti u jednoj drugoj umjetnosti, a to je da sam Bog budali u uho prišapne genijalan stih. S romanima, operama, pripovijetkama, simfonijama, uljima na platnu, muralima, pa čak ni sa filmovima, to jednostavno ne ide. U tom je smislu poezija najprostija umjetnost. Ali je istovremeno, nakon glazbe, i najsavršenija. Čak bi se i to što se i kakvoj ljudskoj mizeriji ponekad otkine genijalan stih moglo pripisati njezinu savršenstvu.

Ali takav stih nastaviti, može samo veliki pjesnik, genijalan pisac ovoga jezika: "O, ne šije se tu ništa za mladog i jakog; samo se tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo." I to je onda već gotov život, roman jednoga života, dovršen u par lakih stihova, u kojima skoro da ima i ponešto od one dubrovačke, renesansne tužno-vesele  raspjevanosti, u tim zazivu "i čuj", u tom glasu "o", baš kao da uz gitare i mandoline, kroz taj jezoviti roman o samoći, kada se i tkanine pod prstima rasipaju kao pepeo, Milišićeve stihove pjevaju neki njegovi generacijski ispisnici, trubaduri i gradski lakrdijaši.

Jedan stih se, kažem, može omaknuti, ali onaj drugi i treći, koji će iznova stvarati svijet, njih mogu napisati samo oni kojima se nikada ništa nije moglo omaknuti.

Vrlo nesretna i savršeno usamljena

Ove Milišićeve stihove pamtio sam, premda stihove uopće ne pamtim. Ili mi se čini da ih se sjećam, pa kad bi da ih naglas ponovim, ničega se ne mogu sjetiti. Ali ove sam mogao, uvijek. Tako mi je u njih štošta naselilo. Spomenut ću samo ono što je u tom sjećanju i u uspomeni najduže.

Našu susjedu Milojku, iz vječno stare, ruševne dvokatnice od nepečene cigle, na adresi Sepetarevac broj 19, spominjao sam već kojekuda, u prozi i u nefikcionalnim tekstovima, sve pokušavajući, uzalud naravno, da sebi objasnim zašto me se njezina sudbina toliko tiče. Bilo mi je bližih koje sam lako zaboravio. A možda je bilo i nesretnijih.

O da, Milojka je bila vrlo nesretna i savršeno usamljena. Njezinu mršavu priliku u crnini, veliki nos i progeničnu bezubu čeljust, bradu kojom je skoro dodirivala vrh svog nosa, mogli ste vidjeti u onim krvavim snimkama s Markala. U času dok dvojica odnose šrapnelima iskasapljenoga, vjerojatno mrtvog muškarca, iza njihovih leđa, vječno bezizražajnog lica, promakne Milojka. Možda se i čitavu sekundu pojavila u kadru. Zatim je zauvijek nestala. Više je nikada nisam vidio. Kada sam stigao u Sarajevo, nje više nije bilo.

Milojka je bila udovica otkad smo za nju znali, a to je bilo od 1969, kada smo se doselili  na Sepetarevac, jer smo morali iselili iz zgrade nad Templom, pošto se uz nju gradio Energoinvestov neboder. A možda i nije bila udovica, nego je imala vanbračnoga sina jedinca. Kod nas su se majke vanbračnih jedinaca često brkale s udovicama, valjda zato što je bilo pristojnije, susjedstvu milije, da ti je muž umro, nego da se ne zna tko je djetetu otac.

Milojkin bio je neprimjetan, skoro i nevidljiv. Ne sjećam se ni kako je izgledao, iako sam ga godinama viđao i sretao ga dok bih se penjao uz Sepetarevac, a on je silazio. Ili sam ja silazio, a on bi se penjao. Ali valjda mu se nikada nisam zagledao u lice da ga upamtim.

I onda se Milojkin sin objesio.

Samoća je ružna, težak je njezin vonj, a zvuka nikakvog nema. Tako i žalost. U velikoj žalosti, onoj o kojoj se ne pišu knjige i ne snimaju filmovi, niti se o njoj pripovijeda po susjedstvu, sve je ružno i sve tiho. Milojka je obukla crninu i kao da se više nije prala. O njoj se nije govorilo. Šutjelo se, jer se nije imalo što reći. Ljudi bi najvoljeli (kako bi tu riječ izgovorila još jedna naša susjeda, hvala Bogu živa, rodom Stočanka) da se to nije dogodilo, da se mladić u našoj ulici nije objesio. Nego da je živio, pa kako mu bude.

Šutjeli su i zato što se s Milojkom nije moglo govoriti. Ako bi je netko nešto upitao, uglavnom iz zlobe, ili zato što nije iz naše ulice, ona bi samo šmugnula. Ne sjećam se da je ikada išta rekla. Da jest, znao bih. Ne bih zaboravio.

Štekću u praznini udovičkih kuća

Stih "I čuj kako jezivo štekću 'Singerice' u praznini udovičkih kuća", kao i onaj koji za njim slijedi, pričaju i ispričali su sav život naše susjede Milojke, koji ja nisam znao ispričati, premda sam je često, uglavnom uzalud, spominjao. O njoj najduže u mome sjećanju govore Milišićevi stihovi.

Pritom, važno je znati da Milojka nije imala singericu. Ili ako ju je slučajno imala, nikada se kroz vječno otvorene prozore nekoga od tih posljednjih sarajevskih ljeta nije čulo njezino štektanje.

A već smo napomenuli i to da Milojka, možda, nije bila ni udovica. I prilično je izvjesno da nije znala šivati ni krpati. Na kraju je bila poderana i vonjala je ružnim vonjem tuge, u kojem je onoga svega što se ne spominje bespotrebe, jer nije pristojno bez velikog razloga spominjati produkte čovjekove fiziologije.

Ali svejedno, stihovi Milana Milišića, posvećeni jednome mediteranskom, otočnom gradu, tisućinjak godina starijem od Sarajeva, ispričali su meni Milojkin život. Ili je u mom dugom i preciznom pamćenju tih stihova sav njezin život.

Možda je Milojka u onome da se tkanine osipaju pod prstima, kao pepeo? Može biti, zaista, da sam je preko te slike preveo u Milišićev stih. Ili će, ipak, biti da poezija, u svojim najsjajnijim časovima, u sebe usisa nečiji život i sudbinu, i da se potom javlja kao precizna biografija, a da ničega stvarnog, materijalnog, faktografskog od života u njoj nema. Kao što više nema ni te kuće u kojoj je Milojka stanovala. Nema ni Milojkinog sina, niti je u svemiru, izvan Milišićeve pjesme, ostalo tuge za njim. Pamte ga samo singerice koje štekću u praznini udovičkih kuća. Jezivo.